Geru iz Požege znam dugi niz godina, pošto smo otprilike u isto vrijeme početi brijati tu underground glazbu i scenu. Prvi put sam za njega čuo kada sam gledao i slušao njegova tadašnji bend Bad Justice, kada smo se počeli družiti sa Požežanima i njihovom scenom. Svirao je stvarno u velikom broj bendova, da nabrojim samo neke, a to su Hellback, Dislike, Fight back, Nuclear Altar, Bad Justice,…), radio fanzine i kroz godine nagledao se i naslušao svega i svačega unutar undeground voda. Ovo nije interview samo o jednom od njegovih bendova, ovo je na neki način razgovor dvojice prijatelja o raznim stvarima.

Kada i kako si došao u dodir sa underground scenom i ekstremnijom glazbom? Koliko znam Požega je imala punk scenu i u bivšoj državi, a koliko znam dosta vas je počelo u nekim metal vodama?

Pozdrav care. „Metalac“ sam postao negdje u sedmom razredu, dakle cca.87. godine. Znači pubertet, neki su kao brijali na pank, a mi neki na metal. Moj frend iz razreda je bio metalac već godinu dana pa sam za njim i ja pošao tim putem. Nisam kurca kužio, mislio sam da je svrha postići što veću buku, i znam da smo odmah kao brijali na bučnije bendove tipa S.O.D., Tankard, Anthrax…ali u stvari nam je više pasalo ono što smo razumjeli, znači Čorba, Osmi putnik i Dr.steel, ali željeli smo valjda djelovati opasnije. Sada kada gledam S.O.D. i Master of Puppets sam slušao maltene u real timeu, ha ha.

Da, Pž je imala scenu od prvog dana, rukopotezno povlačilo je bilo cca prvi val panka u ex yu brijem, ali ono što je nama ovdje zanimljivo se počelo rađati s Apatridima i Amenom recimo srednjih i kasnih 80-tih godina, ta neka diy hc scena. I uz pomoć našeg mentora Kktza je jedna talentirana generacija skontala daje glupo biti pravi metal muzičar kad moš bit slobodni pank umjetnik, tako da je tih „dosta nas“ uspjelo napraviti veliku hrpu pošteno dobrih bendova od kojih ni jedan nije ostvario svoj pravi potencijal, al je brijem ostavio utisak na one koje su nas gledali i upoznali. A to je ono što se broji. A i boli nas kita ;) forever pank.

Kada sam ja počeo pjevati u bendu, znam taj osjećaj, taj neopisivi entuzijazam, to veselje kada napraviš novu stvar, kada snimiš demo itd…jel te pere isti osjećaj i danas kada sviraš s bendom toliko godina kasnije? U kojim bendovima trenutno uopće sviraš? Što ima u Požegi od aktivnih bendova?

Iskreno prije cca 2 god sam derao u 5 – 6 aktivnih bandova i to sve instrumente tako da sam u jednom trenutku na to gledao kao na negativnu ovisnost, kao pušenje : nešto što moraš odrađivati, a želio bi se riješiti, a ne možeš. Ak kontaš priču. Zbog raznoraznih pizdarija svi ti bendovi su se poraspadali, i neću lagati : iz ove perspektive mi to i štima, nisam nikom odgovoran za probu i za novu stvar i za dogovor oko giga koji se u zadnjem trenutku ne ispoštuje etc. Dakle samo individualno, gdje nikome ni pod razno ne mogu biti kriv. Tako da sam se više bacio na pravi hardkor : biciklistički maratoni hahaha.

Od bandova dakle iz mrtvih pokušavamo dići Nuclear altar, Kktz, Nani i ja, d-beat ala rani Warwound, i to kratkoročno kao projekt; pokušavam odraditi svoj one man oldskul dm projekt imena Lešinar; nadam se snimiti još koji hip hop Emsi Geksi. Masakrist je on hold, Dislike valjda isto on hold, ostalo od mojih bandova ne radi uglavnom (Fight back, Nonsense, Hellback). Upravo sam izašao iz starog bajkerskog rockmetal banda Vrane ;), a povremeno se skupimo i oderemo gig kao No name, pankrockhace recimo, nazivnik Balkan, podskup : Požega.

U Pž od pravo aktivnih bandova nema ništa, na papiru su tu Dislike, Loš primjer, Masakrist, ali realno ni jedan od njih ne radi kak Bog zapovijeda, ili iskreno – ne radi ništa. Nije bilo dovoljnog priljeva mladih snaga, pa je uz starenje i raseljavanje došlo do toga da priča jednostavno umire (vidi pod Slavonija općenito tema jebiga).

Kroz ono mračno doba rata i nacionalizma i svega što je to nosilo, nekako nas je držalo na životu to što imamo jedni druge kroz fanzine, muziku i druženja na koncertima. Je li hardcore ono što je uspjelo pobijediti mračne ideje u to doba? Kako je bilo sceni u Požegi svirati, imati probe, izdavati fanzine u to doba, iz perspektive blizine fronte i svega toga? Kako si uspio ostati normalan?

Jbga, bio je hardkor preživjeti. Ali realno bili smo djeca tada, i brijem da naše antiwar fore nisu nikoga baš jebale pretjerano. Neš vjerovat ali tada je to i bilo jebeno kreativno vrijeme, mi klinci, oprema 0, znanje 0, al se dero krastgrajndpankdiy samo tako. Visili smo u Šah klubu gdje se znalo dogoditi rafal u zid iz mitraljeza, ili samoubojstvo za poker aparatom, imao sam problema dok sam slikao antiratne grafite po gradu, al pošto sam tada imao 16 a ne recimo 19 god zahvaljujem svevišnjem na tome, jer 3 god razlike bi me lako dragovoljno odvukle na front, a onda il bi bio ptsp, ili mrtav.

Fanzini su u doba 90-ih bilo jedno od rijetkih sredstava komuniciranja scene. Što bi bilo da smo imali to oruđe kakvo je internet u to doba?

Ne znam. Pretpostavljam da bi se priča razvodnila. Ovako su u igri bili samo prave budale i pravi outcasti haha. Morao si grebati da bi išta saznao. Morao si slušati i što ti se nije slušalo jer drugih noviteta nisi imao. Morao si inspiraciju crpiti od Amena i Apatrida jer nisi imao Napalm Death i Hellbastard u Zagrebu, a bogami ni na jutjubu. Morao si svirati na kršu od opreme, ali to si i htjeo, jer bio si dno, bio si hardkor. Sada se bolje svira, bolja oprema etcetc i to je ok, samo eto to sad svatko radi i jednostavno, barem meni, nije opasno. Je lijepo, ali da sam želio lijepo sigurno ne bi zabrijo na to što jesam onomad. I ne, nije scena kriva, kriv sam ja što se dan danas ne mogu 100% udaljiti od nje. Moš me slikat, jebiga ;)

Požega je oduvijek bila scena sa relativno malim brojem ljudi, a velikim brojem bendova. Svatko je svirao sa svakim, čak i ja koji vas dosta poznam nisam to baš sve mogao popratiti. Povuci neku paralelu Pž scena 90-ih i Pž scena danas?

Evo paralele : onomad nismo imali ništa od opreme, a derali smo neprekidno. Sad imamo svu opremu, ali nitko ne dere. Ostarilo se. Raselilo se. Nije bilo priljeva svježih muzičara. Nikog mlađeg brijem crust ili anarhopank, ili čak pravi oldskul metal ne jebe ni malo. Ne krivim ljude, prava brija je na cajkama. Mame mi, tam se bar pjeva i vrišti. Metalpank kao da je uštrojen. Ili sam samo star i ciničan, nemam pojma. Ja da danas imam 15 išao bih na narodnjake al ziher. Jerbo prave brije vamo više nema ;)

Obiteljski si čovjek, mnogi na sceni kada uđu u obiteljske vode odustanu od svega, počnu se ponašati kao da nisu nikada ni bili dio toga, kao da je sve to bila faza koju su prerasli. Shvaćam da se na neke koncerte više ne stigne i da neke stvari postanu važnije, ali mi nikada nije bilo jasno kako se tako lako digne ruke od svega. Kako to da ti nisi prestao? Jelda da je to nekada poput droge i da jednostavno ne možeš stati?(znam po sebi hihihi).

41 puna baja. Čuj, do prije nekog vremena sam vjerovao bar u tu našu lokalnu scenu. Kao nešto sveto. A onda sam se sjetio svog stiha „ne vjerujem nikome nego samo sebi“. Tako da ako netko povuče priču koja mene uključuje ok, a ako me ne uključuje još i bolje. Ja definitivno više ne vučem ništa. Nisam prestao jer jebiga volim muziku. Evo sad mi s ploče dere Agent orange lp od Sodoma. Oš patetike: nisam ja izabrao hardkor nego je hardkor izabrao mene. Dan danas mi Discharge, Sepultura ili Unutrašnji bunt ježe dlake kad ih vrtim ; volim kad mi poštar donese paket s 2 tejpa ; volim predati paket s pločama na pošti; volim kad uspijem iz sebe istiskati dobar rif, volim na tvom blogu pročitati dobru blast from the past priču…kužiš poantu. Možda se vraćam na onu priču o ovisnosti opet haha, al da, što se mene tiče prave brije ipak ponekad ima, npr dobra Verbalni delikt slušaona s još par njih koji znaju tekstove. A? ;)

Vratimo se na bendove. Svojevremeno si mi rekao da je Hellback vjerojatno vrhunac svega napravljenog po svim bendovima u kojima si bio. Zašto?

Zato jer sam tu radio krast po svome. Dakle krast s utjecajima od Skaven i Hellbastard do Riblje čorbe i Hanke Paldum. Majke mi. Zato što sam u bendu bio s kumom s kojim sam djelio vrlo sličnu viziju krasta. I zato što smo zvučali dobro, bar je nama na probi bilo jebeno. I zato što smo bili i unikatni, dakle krast ali daleko od ikakve scene, koncerata i utjecaja : čista Požega. Volio sam svaki bend u kojem sam bio, a bio sam brat bratu u jedno 15, od hacepanka do doom metala, al ovaj je bio najviše moj.

Koliko se poznajemo, znamo da obojica pamtimo mnogo stvari iz proteklih godina kojih se većina ne sjeća, poput boje korica Dejanovog(Wasserdicht) fanzina, imena članova raznih bendova itd.. je li to blagoslov ili prokletstvo taj scenski nerdizam?

Blagoslov definitivno nije he he.

Kada pogledaš unatrag, ima li koja stvar za kojom danas baš jako žališ i koju bi, da možeš promijenio i postupio drugačije?

Ima : dok sam imao dobru plaću nisam zbog hace principa želio uzeti bajk od 1000e. Sad mi je takav bajk neophodan, al imam malu plaću. Eto, od bitnog za moj osobni hardkor mi je žao što si nisam uzeo jebenu skupu trkaćicu 

Sada za kraj, molim te, znam da je teško pitanje, al nabroji mi 5 albuma koji su na neki način imali veliki utjecaj na tebe.

He he. Sepultura – Arise. Samo netko tko je bio tu u to vrijeme može shvatiti koliko je Sepultura onomad bila bitna i jaka. Dan danas imam i cd i vinil. I najjače – intenzitet ne pada, samo raste. Max, Igor, Andreas i Paolo jr na vrhuncu moći. Sacrilege – Within the prophecy. Kad netko kaže krast meni je to to. Dakle oldskul metal krast izrastao iz total panka, eterični rifovi, ritmovi i ženski vokal. Totalna statika, band koji riflja na 1000%,a ne pomiče se s mjesta. Misa. Slayer – Hell awaits. Jedan slejer sam morao staviti, a ovaj mi najopakiji. 85-ta, a sleki dere proto death metal, sve zvuči ko bolje snimljena proba (dakle savršeno), pustiti si ovo s vinila je ono, ev naježilo me od pomisli. At dawn they sleep stvar apsolutni hajlajt ploče, a i 80-te metala. Ne pretjerujem. Nikako nemojmo zaboraviti naj intro ikad u album – uvodni rifovi hel evejtsa su, uh. Uh. Nausea – Extinction. Krast gdje svaki od 5 članova daje unikatnost. Vrlo anholi band u principu. Band koji je najviše na mene utjecao muzički mislim. Not so easy listening. I peto mjesto – first ten albums of Riblja čorba. Mislim da s tih 10 albuma nema ni jedna pjesma koju ne bih znao otpjevati. Mada neke nisam slušao godinama, pa ti sad vidi.

To je to. Tenks na interesu, nadam se da nikoga odgovori neće naljutiti, stvari su takve kakve jesu i jebiga. Pozdrav Čakovcu i svekolikom čitateljstvu, niti ispljuvak krvi neće ugroziti želju za slobodom!