Kada govorimo o heavy metal sceni, a posebno trash metal sceni bivše države Jugoslavije i kasnije Hrvatske, ne možemo, a da ne spomenemo legendarni Devastation koji kroz razne inkarnacije kao Hatross i Devastation jaše već tridesetak godina. Posebno veseli činjenica da Devastation ponovo jaše, a ima i snimljen novi materijal, pa je to bila prilika da porazgovaram o raznim stvarima sa frontmanom Alexom, legendom scene, o Devastationu, sceni, drugim bendovima, Puli, Tusti i raznim drugim temama. Stvarno sam uživao radeći ovaj interview!

Alex, drago mi je da je nova inkarnacija Devastationa s nama. Ima i novosti, snimanje je upravo završeno. Što je to točno novo u kampu Devastation?

Devastation su konačno opet na nogama. Uz mene, jedinog originalnog člana, tu je sad varaždinska postava u sastavu Bondy i Danijel gitare, Leo na bubnjevima i jedan stari poznanik, Karlo na bassu (Karlo je već bio u bandu od 2007 do 2010, i sa bandom odsvirao dva bitna povratnička koncerta u Šidu i Puli. Ovo je izgleda konačno dobra postava, sa momcima koji su više od duplo mlađi od mene, ali najbitnije je da sviraju ono što trebam i što i njima odgovara.

Snimanje je završeno, sve je snimljeno u varaždinskom studiu „E-Minor“ pod palicom legendarnog majstora Tompe. Od idućeg vikenda slijedi mix, pa mastering i sve će biti objavljeno na netu 18. Siječnja 2017. To je EP sa tri obrade, radi se o, kako ga ja zovem „namjenskom“ Epu, posvećenom osobama i bandovima koji više nisu među živima. Moram napomenuti ta to nije oldschool klasični Speed-Thrash HC Metal na koji su oni koji nas prate naviknuti, obradili smo dvije Hard Rock i jednu HC stvar, dakako na naš način, ali svejedno to nije materijal po kome će Devastation inače biti prepoznati. Album sa 10 potpuno novih stvari i jednom preradom jedne stare pjesme sa drugog dema banda biti će snimljen krajem iduće godine, a to će biti objavljeno na nekom mediju. Ja bih na vinil, ali vidjet ćemo koje će nam se mogućnosti otvoriti.

30 godina scene. Možes li se sjetiti i ispričati na koji način si došao u kontakt sa underground scenom i glazbom? Koji ti je bio prvi koncert te vrste kojeg si gledao?

Uh.. Inače se stvarno svojski trudim da se prisjetim nekih stvari iz prošlosti.. Recimo ovako: prvi dodir sa underground scenom kod mene je uslijedio dosta kasno, obzirom da sam bio na školovanju u vojnoj školi u onim godinama kad se underground intenzivnije počeo širiti bivšom državom (Jugoslavijom, za mlađe), znači 1984-1986. Sve je bilo prlično otežano i teklo je jako sporo, nije kao danas bilo interneta, emaila, mp3ca i slično, sve se odvijalo pismima, paketima, audio kazetama i slično.Nama metalcima je orijentir bila uglavnom Ljubljana, gdje je underground scena bukvalno eksplodirala, i sve što smo mogli nabavljati od underground muzike, fanzina i ostalog nabavljali smo ili iz Ljubljane ili iz Trsta. Mi smo samim nastankom banda upali u tu underground scenu, iako kažem, sve je to teklo jako jako usporeno u odnosu na današnju brzinu razmjene podataka.

Prvi koncert nekakvih nezavisnih ili demo bandova kojem sam prisustvovao je jedan bizarni koncert koji se održao u mjesnoj zajednici „Veruda“ u Puli, ja sam bio u šestom ili sedmom razredu osnovne (znači 11-12-13 godina), koncert se svirao usred bijela dana, recimo u podne, a svirali su punk band Plakati (sa mladim Todorom na vokalu) i Gustaph Y Njegovi Dobri Duhovi (prethodna New Wave/Post Punk preteča današnjih Gustafa). A što se tiče stranih koncerata, to neću zaboraviti dok sam živ, Ljubljana, 13.3.1987. Kreator na turneji za Pleasure To Kill album.

Prošlo je ako se ne varam oko 6 godina od zadnje aktivnosti benda. Tada ste dosta svirali live, kako to da se odjednom više ništa nije čulo za vas? Je li ova postava benda definitivan povratak ili samo kratak bljesak?

Hm, to je jedno pitanje koje je meni vrlo bolno, obzirom da se prethodna postava doslovno raspala na pozornici u Zagrebu 2.4.2011. Sve je bilo dobro krenulo, svirali smo dva nevjerovatna koncerta u Šidu i Puli u kolovozu 2010, a onda je Karlo otišao studirati u Rijeku i izašao iz banda, a onda je dolaskom novog basiste u band nešto jednostavno puklo, ne želim ulaziti u detalje jer je to sad već prošlost, uglavnom, odnosi u bandu su se drastično pogoršali.Svirali smo koncerte na kojima smo doslovno bili podijeljeni u dva klana u bandu, i to nije moglo biti ni završiti dobro. Što se mene tiče, prestali bi svirati već 2010, ali sam bio obećao jednom beogradskom bandu da ćemo im srediti svirku u Hrvatskoj, a ja sam takav da kad obećam nešto, to ću i ispuniti, pa makar na svoju štetu. Tada se desilo upravo to. Srpski band je odsvirao dvije svirke u Hrvatskoj sa nama kao predgrupom, ali mi smo na pozornici zajedno bili prisilno. Ja sam rasturio band i mislio sam da više od toga neće biti ništa. Nakon dosta vremena, odlučio sam probati pronaći nove članove, ne bi li možda uspjeli oživjeti band. I uspjelo je. Ova ekipa koja je sada je jako dobra i dobri smo prijatelji i imamo planove na kojima radimo, što znači da ćemo neko vrijeme (nadam se što dulje) nastaviti sa aktivnim radom. Definitivno smo se vratili, to dokazuje i materijal kojeg smo upravo snimili.

Kada ce opet uslijediti neki live nastupi? Jel te jos uvijek pere trema prije nastupa (znam da mene pere hehe)?

Pripremamo set-listu sa samo 5-6 starih pjesama, dosta mi je vječnog ponavljanja nekih stvari, a i vrijeme je da publika dobije i novog materijala od nas. Promovirat ćemo i ovaj EP, a pošto volimo inače svirati obrade, vjerovatno ćemo nabaciti još pokoju obradu. Mi bi sa live nastupima krenuli sutra, ali ipak treba srediti neku set-listu, pa mislim da ćemo pred publiku vrlo, vrlo skoro. Što se treme tiče, vjeruj mi, nikad je nisam imao/doživio. Prilikom mog prvog javnog nastupa sa cover bandom Kronos, jedva sam čekao da se popnem na pozornicu.

Kada si živio u Puli, znam da je u ratno doba tamo gostovao Carcass kao jedan od rijetkih stranih bendova koji su se usudili doći svirati u RH. Jesi li bio na tom koncertu?

Taj koncert sam ja organizirao  . Upoznao sam se sa Carcass na koncertu u Šempetru pri Gorici 1990, i dali su mi broj njihovog managera da dogovorim svirku kod nas (sad sam se u jednom trenutku našao u nedoumici što da napišem, Jugoslavija ili Hrvatska, budući da je tad još bila Juga i nije se nadzirao nekakav rat). Čuo sam se sa Martinom (managerom Carcassa) i dogovorio svirku. Poslije svirke sam bio 2000 njemačkih Maraka u minusu, ali je koncert stvarno bio veličanstven, i dakako da napomenem, prvi strani band ikad u neovisnoj Hrvatskoj. A Carcassima svaka čast na neustrašivosti, iako je postojao jedan trenutak kad me Mike Amott pitao na kolikoj udaljenosti zračnim putem se puca, ja sam mu odgovorio oko 100-150 km, po izrazu lica se jasno moglo vidjeti da mu nije bilo svejedno, hahahah…

Tih godina sam se htio baviti dovođenjem bandova, pa sam nakon Carcassa, a radeći kao voditelj programa u pulskom Rock Clubu „Uljanik“ organizirao još par zanimljivih koncerata, poput paketa Macabre-Brutal Truth-Pungent Stench, zatim paket Slapshot-Ignite- Growing Movement, pa Disharmonic Orchestra, Fleshcrawl, Sickening Gore, MDC, a pripomogao dovođenju Anti Nowhere League u Pulu. Nakon toga sam prestao.

Koliko znam, ti si jedan od osnivača benda Antitodor koji je nedavno proslavio 20 godina postojanja, pa ispričaj nam nešto o tome?

Prava priča je da sam htio svirati bubnjeve u nekom bandu. Budući da je bilo najjednostavnije svirati punk rock(možda i nije, ali sam se vodio tom mišlju), odlučio sam osnovati punk band. Hatross (kako se zvao Devastation od 1991-1997) je tada bio hiperaktivan, osim što smo redovito svirali, imali smo i dva side projekta, Leukkemiaa, i ovaj punk band. Moja ideja je bila da sviramo osnovni izvorni Punk Rock, da budemo nas tri iz Hatrossa plus jedna od punk legendi grada. Moja zamisao je bila da to bude Matozan Mirko-Mate, legendarni pjevač Sinova, s kojim sam između ostalog radio na limariji u pulskom Tehnomontu. U srpnju 1995 dobivam poziv za vojnu rezervu i osnivanje banda se odgađa. Dok sam u rezervi stiže mi vijest da se Mate predozirao i umro. Na jedno vrijeme me prošla volja za bandom, ali sam ubrzo sasvim slučajno sreo Todora i pomislio da bi on mogao pjevati, pošto je jako davno već pjevao u Plakatima. I krenulo je. Ubrzo nam se priključio i Čongy na gitari i to je bilo to. Predložio sam ime banda 76ers, nije prošlo, onda sam predložio Todor i Antitalenti, a onda je Todor predložio Antitodor i Talenti, i tako je ostalo. Nakon prvog snimljenog dema koji je postao instant hit u Puli, na prvom koncertu su svi znali sve tekstove napamet (???). Todor je tada počeo davati izjave u stilu „Mi smo bolji od KUD Idijota“ i takve fore, ja sam popizdio i skratio ime banda na Talenti. Ubrzo je sve otislo u kurac, taman kad smo snimili materijal za nekakav split-LP. Napravili smo čistku u bandu, maknuli Todora i Čongya, na Todorovo mjesto došao je jedan lik koji je, da ne pretjeram, jednostavno bio daleko od onoga što je trebalo ovom bandu, i cijela stvar se rasplinula.

Nedavna proslava je zapravo trebala biti 18 godina, jer se 2 godine ovog banda koji je prethodio Antitodoru jednostavno ne mogu računati. A što se tiče osnivača, osnivači su tadašnji Hatross (Alex, Veco, Chriss). Sve ostalo je došlo kasnije, i svaka druga verzija je laž.

Jesi li poznavao pokojnog Tustu iz Kud Idijota? Ima li neki moment iz povijesti pulske scene kojeg se rado sjećaš?

Naravno, bili smo jako dobri prijatelji (dakako sa cijelim bandom), svirali smo više puta skupa, i kad god su dolazili u ove krajeve, Sale me uvijek zvao na pozornicu da sa njima otpjevam „United rakija…“ sa Tustom. (Usput, KUD Idijoti su ovu stvar od S.O.D. počeli svirati nakon što smo je mi snimili kod njih za naš prvi demo). Dotukao me njegov odlazak, svaki put kad odem u Pulu odem do njegovog groba..

Nema nekih posebnih trenutaka sa pulske scene koje bi naveo. Mozda bi još sekundu o Tusti: kad smo 2010. svirali na Viva La Pola festivalu, iste večeri su svirali i KUD Idijoti. Te večeri su bili fantastični, nikad ih nisam vidio tako sjajne, zračili su nevjerovatnom pozitivom te večeri. Skakao sam s desne strane pozornice i u jednom trenutku, za vrijeme nekog Saletovog sola, Tusta siđe sa pozornice, zagrli me i poljubi po obrazu. Trajao je nekoliko sekundi taj zagrljaj, ponavljam, totalna pozitiva….To je bio zadnji put da sam ga vidio. Nesvjesno, pozdravili smo se zauvijek.

Mozes li povuci neku paralelu izmedju hrvatske/yu scene kasnih 80ih i ranih 90ih i današnje?

Ne, teško je to. Uspoređujemo dva dijametralno suprotna vremena, Jugoslavija (neimaština, bez interneta, mobitela, mp3ja, Fejsa, Myspacea, i sva moguća moderna pomagala) i Hrvatska u kompjutersko/internetsko vrijeme. Već sam rekao da smo sve radili neusporedivo sporije, teže i nesigurnije, bilo je tada puno bandova ali opet neusporedivo manje nego sada. Nije bilo toliko studia, skoro pa prijenosnih, sve je danas lakše, maltene sam i kod kuće snimiš demo, ne tražiš izdavača nego si sam izdaš i distribuiraš… tek izgovarajući ovo vidim koliko je nama bilo teže bilo što učiniti…

Jedino što mogu sa sigurnošću reći je da je interes publike bio puno veći. Razlog tome je manje koncerata, pa su svi bili zanimljivi i samim time publika je bila puno manje izbirljiva, kao na primjer danas.

Postoji li nešto što bi promijenio kada bi se mogao vratiti kroz vrijeme?

Postoji, samo ti web prostor nije dovoljan da to ispišeš. Vezano za band, sigurno bi sve u prvih par godina učinio puno drugačije. Prije svega ne bi otišao u onu prokletu školu, pa bi band postojao od 1984. Od toga proizlazi još tisuću stvari koje bi promijenio. Ali eto, vrijeme se ne vraća i što je bilo je bilo. Potrudimo se da unaprijed ne učinimo iste ili slične greške. Dobra lekcija.

Tipično fanzinaško pitanje za kraj: molim te da nabrojiš 5 albuma koji su na neki način imali utjecaja na tvoj život?

Ne može 5. Minimum 10, i to jedva. I to samo remek djela. Još bi mogao minimum 5 komada nabrojati.

MOTORHEAD – NO SLEEP TILL HAMMERSMITH

Album koji me muzički usmjerio za cijeli život. Točno pamtim i datum kad sam ga dobio, 05.11.1981. Od prvog zvuka brutalnog Lemmyevog bassa, znao sam da je to to. Fantastičan album.

DEEP PURPLE – 24 CARAT

Sa ovim albumom sam spoznao što je Hard Rock, i da je to ono što želim od muzike. Dakako, imao sam 8-9 godina kad sam dobio tu ploču, i oduševio sam se snagom muzike Deep Purplea. Negdje u to doba sam dobio i „Paranoid“ od Sabbatha, ali me ta ploča nije „dotaknula“ (kao ni išta drugo od B.Sabbatha). Purple su mi bili kudikamo snažniji.

BIJELO DUGME – ŠTA BI DAO DA SI NA MOM MJESTU

Imao sam cca 6 godina kad mi je u ruke došla ova ploča. Obožavam je i dan danas.

TYPE O NEGATIVE – BLOODY KISSES

Ne volim Gothic Metal, ali obožavao sam Petera Steele-a, još iz doba Carnivore-a. Ova ploča je vrhunac Type O Negative-a, sve je vrhunsko, pjesme, tekstovi, produkcija. Apsolutno savršenstvo.

ŠARLO AKROBATA – BISTRIJI ILI TUPLJI…

Obožavam ovaj album. Jednistveni band koji je bio sto godina ispred tadašnje muzike. Ovaj album je apsolutno ludilo, nešto neviđeno do tada, ali i neprevaziđeno do dana današnjeg.

ATOMSKO SKLONIŠTE – ATOMSKA TRILOGIJA (LIVE)

Za ovaj odličan live album mojih ex-sugrađana me veže jedna anegdota: bio sam susjed sa bubnjarom(tadašnjim) Sašom Dadićem, i na dan kad mu je stigla ploča, došao je do mog starog (koji je inače bio dobar sa cijelim bandom) jer smo mi imali gramofon, a on ne. Preslušali smo po prvi put live album zajedno, pa nam je on komentirao snimke… nevjerovatna uspomena.

SCORPIONS – TOKYO TAPES

Scorpionsi su i inače band mog života, ali posebno njihova faza sa Uli Rothom na gitari, a to je 1974-1978. Albumi koje su izdali tada su savršenstvo Hard Rocka, a Tokyo Tapes je live kompilacija sa svih tih albuma. Naježim se svaki put kad slušam taj dupli LP.

DISCHARGE – HEAR NOTHING SEE NOTHING SAY NOTHING

Nakon Motorheada, htio sam nešto još žešće i ovaj i slijedeći album su bili albumi koji su me zapravo izbacili u svijet Speeda, Thrasha i Hardcorea. HNSNSN je brutalno intenzivan album, toliku snagu in-your-face bez ikakve zajebancije i trikova nisam osjetio nikad više kod nikog.

VENOM – BLACK METAL

Ovaj album je sa Discharge (nabavio sam ih oba istovremeno) album s kojim sam definitivno uletio u Speed i Thrash Metal (ali ne i u Black, jasno). Za Venom sam čuo preko jugoslovenskog teen-časopisa „ITD“, u jednom broju je izašao poster i tekst o njima, pojma nismo tada imali što je Speed Metal, i sa prvim tonovima ploče, momentalno je nas nekolicina u Puli bila zaražena time. Kad smo odnijeli ploču DJu, čovjek je pustio i većina je pobjegla iz dvorane za rukama na ušima hahahaha…

QUEEN – A NIGHT AT THE OPERA

E, to je zvanično moja prva strana Hard Rock ploča, dobio sam je pod bor za Božić 1975. Sam album je njihovo remek djelo kojeg i dan danas bez problema zavrtim po 3-4 puta na repeatu.

Eto, to je to. Hvala na interesu i na ustupljenom prostoru, nadam se da se vidimo na koncertima. Pozdrav!!