Citali smo/knjizevna preporuka

RAYMOND E.FEIST/WILLIAM R.FORSTCHEN-Honored Enemy-Legend of the Riftwar book 1

honoredenemyhonored-2png

Ovo neobično združivanje dvojice pisaca, od kojih je Feist poznati fantasy autor, a Forstchen entuzijast ratne povijesti, arheologije i autor ratnih romana, donijelo je ovu izvanrednu war fantasy knjigu. Nakon što su Tsurani napali Midkemiu, rat se vodi već devet godina. Ogorčeni osvetom opsjednuti Dennis Hartraft mora ujediniti nakratko svoje gerilce Marauderse sa odredom omraženih osvajača Tsurani na čelu sa karizmatičnim Asayagom, jer pokušava preživjeti u nemilosrdnim zimskim uvjetima progon horde tamnih vilenjaka.

Priča nije nešto novo i revolucionarno, ali je dobro odrađena i realizirana. Priča je to o drugarstvu koje se javlja u nemogućim uvjetima i ljudskoj ustrajnosti u preživljavanju kada se sve čini crno i nemoguće. Isto tako, knjiga je zapravo antiratna i tu je Forstchen imao svoje prste, odnosno govori o tome kako se nositi sa gubitkom voljenih osoba u ratu, osveti i kako se osloboditi osjećaja mržnje koja te pritišće iznutra. Sve u svemu, stvarno sam uživao u ovom fantasy romanu. Ne znam dal je izašao na hrvatskom jeziku, ja posjedujem englesko izdanje, pa ako engleski ne predstavlja problem obavezno pročitajte!

 

Bog u čakovečkoj Globetki

Volio sam jesen, obožavao sam šetati sunčanim popodnevima cijelim gradom otkrivajući nova mjesta, ona samo meni znana skrivena mjesta koja svaki grad ima, mjesta gdje se dimenzije susreću i gdje mrtvi i ono što dolazi od drugdje živi u relativno mirnoj koegzistenciji sa svijetom kojeg nekako po defaultu smatramo normalnim.

Ispričati ću ti nešto, vjerojatno mi nečeš vjerovati, nema veze. Nisi jedini. U stvari, većina ljudi ne vjeruje što se dogodilo te hladne i vedre jesenske večeri, kada su zvijezde parale nebeski svod, a koprena se širila po hladnoj i polutruloj zemlji i lišću.

img_20161029_141111

Toga dana sam odlučio krenuti u šetnju malo kasnije, pošto sam imao nekih neodgodivih obveza koje nisam mogao završiti kada je sunce još bilo visoko na nebu, pa sam u šetnju krenuo prilično kasno popodne, kada su sjene već bile prilično duge. Put me odveo prema čakovečkom hotelu, pa sam se uputio preko ceste kako bih posjetio stari kvart i pogledao osnovnu školu u koju sam hodao, pored nje vrtić i kako je vrijeme prolazilo prošao sam i velebni, ali žalosno pust čakovečki sportski stadion i poželio sam otići malo pogledati je li ostalo štogod od Patkograda, mjesta duboko u Globetki, koje smo pohodili i u njemu odnosno ostacima močvara se igrali kao klinci. Bio sam prikladno obučen u čizme i maskirne hlače i jaknu koje su mi omogućavale da prolazim eventualno blato, mokra područja i slično. Prošavši zadnji autosalon i šoping centar koji su u skladu s galopirajućim napretkom nagrdili mjesto mojeg djetinjstva, odlučno sam zakoračio u ostatke ostataka šume i grmlja.

U želji da odem sve dublje i dalje, ulazio sam tamo u trnovitu šikaru, prelazeći drvene prelaze preko baruština koje je očito tamo netko s razlogom ostavio. Nisam imao pojma o vremenu, jer me ispunila neka unutarnja radost, kao da sam se vratio u djetinjstvo i moji prijatelji su koračali pored mene veselo razgovarajući o raznim stvarima o kojima djeca znaju razgovarati. Sjene su bile sve duže, a tada sam shvatio da sam ušao duboko u gustu močvaru i da se spušta mrak. Nisam osoba sklona paničarenju, nego sam jednostavno uzeo svoj mobitel iz džepa hlača, upalio svjetlo kakvo imaju sve generacije modernih pametnih telefona i krenuo naći put kući odnosno izlaz iz malog problema u kojem sam se našao.

img_20161029_135915

Često sam u životu u mnogim situacijama imao priličan peh, kada se uzmu u obzir nekakve osnovne životne situacije, pa ni ovaj put se nije dogodila iznimka. Mobitel mi je uskoro na onaj iritantan način zvučno dao signal da je baterija prazna i ugasio se. Ostao sam u mrklom mraku. Racionalan kakav jesam, počeo sam u sebi pomalo paničariti, jer nisam znao na koju stranu da se okrenem, svo grmlje, drveće, zvukovi počeli su se u mojoj glavi i ušima primicati i okruživati me. Pobjeći nikako nisam mogao, a nisam se ni usudio potrčati kako se ne bih ozlijedio, pao negdje pošto nisam vidio prst pred nosom osim ono malo svjetla što su mi dale zvijezde kroz krošnje i gusto raslinje.

Odlučio sam se pouzdati u neki unutarnji nagon i krenuti kamo sam mislio po nekom nahođenju da je put prema civilizaciji. Stalno su se čuli zvukovi, male životinje koje žive tamo, tko zna kakve, pa šuštanje lišća koje još nije otpalo, pošto je jesen bila relativno blaga. Žmarci su mi se počeli spuštati niz kičmu. Kako ću van? Kako se to moglo dogoditi? U ovom razvijenom vijeku da ja ne mogu van iz neke jebene Globetke?! Pošto sam se prepustio mislima, čuo sam mokri zvuk koji me vratio u realnost. Čizmom sam stao u močvarnu vodu koja mi je čizmu napunila vodom i blatom, pa sam psujući sebe, šetnju, mokru nogu, nastavio dalje teturati po mraku hvatajući se za granje i raslinje koje je opasno stršilo prijeteći da će mi iskopati oko ili me na drugi način u mraku raniti.

Prema mojoj slobodnoj procjeni, prošlo je sigurno tri sata kako sam se vrtio po močvari ne uspijevajući naći nikakav trag koji bi vodio prema izlasku i povratku u blaženu civilizaciju. Večer je prepustila mjesto noći, a ja sam se zakleo da me, ako se izvučem odavde nikakva priroda neće više vidjeti u nikakvoj šetnji. Nikada više!  Sjeo sam na neki ostatak umrlog drva i počeo plakati i očajavati nad svojom sudbinom. Sjedio sam tako nekih pola sata otprilike, kada mi se učinilo da nešto čujem. Zvuk koji sam čuo bio je različit od dotadašnjih šumskih zvukova, činio se više ritmički, kao da čujem nekakvo bubnjanje. Ustao sam i krenuo prema mjestu odakle mi se činilo da dolazi zvuk.

Put me vodio sve dalje i dalje u šumu i močvaru, ali zvuk je postajao sve jači i jači. Činilo mi se da uz bubnjeve čujem i neko pjevanje, ustvari, mješavinu jecaja i pjevanja. Odjednom morao sam naglo prileći, jer sam naletio na nešto što su moje žmirkajuće oči odbijale prihvatiti kao realnost.

img_20161030_125541

Naletio sam ne vodenu barijeru, odnosno nekakvo močvarno jezero, koje nije izgledalo preveliko, ali mračna voda je izgledala nekako masno u usporedbi sa odsjajem baklje. Da, dobro si čuo baklje! I to više njih! Usred jezera, nalazio se malo otočić na kojem su se u mahnitom ritualnom plesu izvijale neke spodobe u haljama, zakukuljene kapuljačama koje su im skrivale lica koja su, koliko sam u svijetlu vidio, bila pokrivena maskama. Uz to, nekoliko spodoba je bubnjalo na neka izdubljena debla, stvarajući dubok i ritmički primitivni ritualni zvuk. U onoj mješavini jecaja i neprirodne melodije razabrao sam riječi: Kayo! Kayo! Em rughal no timpe! Ka-yo! Ka-yo! Nisam mogao vjerovati vlastitim očima što vidim! U 21.stoljeću, nadomak mog rodnog grada, nekakav mračan kult održava svoje obrede! Dok sam ja tako trljao oči razmišljajući što da napravim, pjesma i ples kultista nisu prestajali, upravo suprotno, pojačavali su se u intenzitetu. Taman kada sam htio odustati i pobjeći, okrenuo sam se, a iza mene je stajala zakrabuljena prilika koja me udarila po glavi nečim, pred očima mi je samo bljesnulo, a tada sam potonuo u mrak.

Probudio me zvuk onih prokletih klada-bubnjeva i jecaja koje je bilo sve glasnije i opet sam čuo ono prokleto ime Ka-yo! Kayo! Em go vasn! Mi Ka-yo! Prilike se uopće nisu obazirale na moje molbe, cviljenje, plakanje, prijetnje. Bio sam svezan čvrsto rukama i nogama za nekakvu inačicu ritualnog totema. Tada se jedan od njih, očito neka vrsta svećenika, što sam skužio po drugoj boji halje, unio u moje lice promatrajući me. Ništa nije rekao, samo me gledao, a ja sam u tim očima vidio mrtvilo, vidio sam iskonsku prirodnu silu i snagu zla, kao mračne prirodne sile koja se manifestirala u očima te spodobe. Primijetio sam da ne diše. Uz to, oko spodobe se širio lagani smrad  vlage i trule zemlje. Pjesma i jecaji su utihnuli nakon jednog skoro nepodnošljivog krešenda, kao da su sve spodobe očekivale što će se dogoditi.

Začuo se žubor vode, a tada se na površini jezera pojavio vir, koji se sve više povećavao dok nije nastavo vrtlog vode iz kojeg je provirio prvo jedan pipak, pa noga koja je bila odvratna mješavina pauka i nekog kukca, a tada i glavni dio nečeg što se ne može nazvati tijelom. Ni u najcrnjim slikama Boscha i stigijskim rupama pakla nisam i u mašti mogao zamisliti tako nešto! Stvor je bio mješavina albino kukca, hobotnice, pauka i nečeg neodređenog, sa četiri jako duga pipka koja su ispuzala na obalu otoka kako se stvor kretao iz jezera prema otoku. Vrištao sam od straha, a jedan od pipaka mi se ovinuo oko nogu koje su bile svezane za totem, i krenuo prema mom licu. Pipak me pomilovao po licu i ostavio tragove ljepljive sluzi koja mi je ušla u nos i usta pošto sam vrištao tako jako da mi je glas pukao. One spodobe su mirno klečale spuštenih glava i ponavljale onu prokletu riječ Ka-yo! Ka-yo! Tada je stvorenje stupilo pred mene i od onoga što sam vidio sam potonuo u blaženi mrak!

Našli su me idućeg jutra, kako lutam blatan i izgubljen četveronoške po nasipu blizu poznatog restorana u kojem su se održavale svadbe, poslovni ručkovi i slično. Pošto nisam govorio nego se samo histerično smijao, zatvorili su me na psihijatrijski odjel čakovečke bolnice gdje se nalazim i danas. Kako je prošlo mjesec dana, malo sam ojačao, još uvijek ne mogu govoriti, a kosa mi je potpuno sijeda. Policija me ispitala tri puta, ali nisu mogli od mene ništa suvislo saznati. Sumnjiče me da sam ubio tri djevojke čija  iznakažena tijela su nađena na rubu močvare. Mogu samo napisati ove redove, kako bi ti znao da ne smiješ nikada, ali baš nikada zalaziti u Globetku. Sada znam da tamo živi Bog! Ono što sam vidio, ono od čega sam blaženo izgubio svijest i dar govora je to da se na onom tijelu, onom odvratnom pulsirajućem albino tijelu, između pipaka nalazilo posve ljudsko lice!!!

 

Interview-Lazarath:”Ideali koje smo kroz muziku usvojili će zauvek biti deo nas!”

Pratim ovaj odličan metalizirani hardcore crossover bend iz Novog Sada još od samih početaka benda i oduvijek su mi odlični. Bend je prilično aktivan u regiji i mislim da momci imaju puno toga za reći, pa je to bila idealna prilika da porazgovaram s njima o raznim temama.

PITANJE KOJE POSTAVLJAM SVIM SUGOVORNICIMA, KAKO SI DOŠAO U KONTAKT S NAZOVIMO JE EKSTREMNIJOM MUZIKOM I UNDERGROUNDOM?

Ćatko:Klasična priča: ujak koji se ložio na metal u vreme mog ranog puberteta (‘95-96, recimo). Tad mi metal nije bio baš mnogo zanimljiv, ali je sa par pank albuma koje je imao u kolekciji bila druga priča. Album koji me je definitivno zarazio pank virusom bio je “All Ages” od Bad Religion, pa je nakon toga polako krenulo čeprkanje po svim mračnim ćorsokacima underground scene i otkrivanje ogromne globalne pank i HC scene koja je postojala i nastavlja da postoji ispod površine.

Mića:Verujem da je svako od nas imao svoj lični evolucioni razvitak,u muzičkom smislu. Svi smo pre Lazaratha imali druge bendove, a underground scena je dovoljno mala i time omogućuje da se ljudi okupe i oko drugih bendova.

KAKO BI PREDSTAVIO LAZARATH ČITATELJIMA OVOG ZINEA KOJI MOŽDA NISU DO SADA ČULI ZA BEND?

Mića:Najprostije bi rekao da je mjuz Crossover Hard Core sa umerenim primesama Thrasha.

Ćatko: Brzo, prljavo, bezobrazno, traljavo, lišeno ograničenja.

SVI STE PEKLI ZNANJE U RAZNIM BENDOVIMA PRIJE OVOG. SMATRATE LI DA JE LAZARATH NEKI VRHUNAC SVEG ONOG MUZIČKOG ISKUSTVA I ENERGIJE ŠTO STE STEKLI PO PRIJAŠNJIM BENDOVIMA?

Mića:Pa na neki način da.Pogotovo naša ritam sekcija koja je ustvar bila i ritam sekcija u bar tri predhodna dobro poznata novosadska benda.To je najmanje 10 godina sviranja zajedno samo u drugim bendovima.

Ćatko: Ne znam da li je Lazarath “vrhunac” naših nazovi-karijera, ali sigurno da su prethodna pojedinačna iskustva članova uticala na zvuk benda. Nije Lazarath nikakav all-star bend, niti nekakav mega-projekat koji smo detaljno planirali, već grupa luzera koji očajnički vole da prave buku.

lazarath1

NOVI SAD JE ODUVIJEK IMAO JAKU SCENU. KAKVA JE SITUACIJA SADA? MOŽEŠ LI USPOREDITI SITUACIJU SADA I PRIJE NEKIH 15-20 GODINA ŠTO SE TIČE NOVOG SADA?

Ćatko: Istina je da je Novi Sad u poslednjih nekoliko decenija izrodio gomilu sjajnih pank i HC bendova. Mislim da nije realno porediti ovo ili ono vreme, jer underground scena nikad ne postoji u vakuumu, već “pati” od brojnih okolnosti koje se dešavaju izvan nje. Rekao bih da u Novom Sadu, kao i u bilo kom drugom mestu gde postoji ono što zovemo “scenom”, stvari prate mehaniku plime i oseke, gde interesovanje za pank (a samim tim i broj bendova, pa posledično i njihov kvalitet) raste i opada u intervalima, prema nekoj svojoj unutarnjoj logici. Meni se čini da trenutno u Novom Sadu vlada oseka. Daleko od toga da nema bendova, ali su dobrim delom sačinjeni od matorih konja poput nas i ne vidim mnogo mladih snaga koje bi u dogledno vreme postale novi stub scene. Moguće je da će za godinu-dve situacija biti puno bolja (ili lošija), a moguće je i da smo toliko matori da realno nemamo pojma šta se trenutno dešava u podrumima i drugim prostorima za probe.

Mića:Što se tiče prostora za svirke,situacija je u poredjenju poslednjih 15 godina sve bolja i bolja…Što se tiče bendova,situacija je sve lošija.Dosta bitnih bendova se ugasilo u poslednjih 2-3 godine.

ALBUM FALL OF LAZARATH STE OBJAVILI ZA LABEL SKC NOVI SAD. KAKAV JE TO LABEL I KAKO JE DOŠLO DO SURADNJE IZMEĐU BENDA I TOG LABELA?

Ćatko: SKCNS, ili Studentski Kulturni Centar Novog Sada je javna ustanova u koju je, sticajem okolnosti, pre izvesnog broja godina uletela ekipa koja je poprilično blagonaklono gledala na novosadsku gitarsku scenu, prvenstveno pank i HC orijentacije. Tu pre svega mislim na Igora Todorovića Zgroa, prekaljenog scenskog radnika i nekadašnjeg pevača benda No Speed Limit i jednog od saradnika na fanzinu “Tri drugara”, kojem skidam kapu za sav trud koji je uložio u pomaganje lokalnim bendovima. Dolaskom ove ekipe pokrenuto je mnogo pozitivnih stvari na sceni, uključujući i izdavačku delatnost u okviru koje je mnoštvo lokalnih bendova dobilo priliku da objavi fizičko izdanje, pa tako i Lazarath.

lazarath2

USKORO IZLAZI SPLIT SA ZAGREBAČKIM HARDCORE BENDOM SENTENCE. KAKO JE DOŠLO DO SURADNJE I O KAKVOM JE IZDANJU RIJEČ? HOĆE LI PJESME NA SPLITU BITI U ISTOM STILU KAO I DO SADA?

Ćatko: Do saradnje je došlo poprilično lako, imajući u vidu da su neki od nas prijatelji sa ekipom iz Sentence. Desilo se da i mi i oni u isto vreme imamo nekakave snimke koje bi valjalo izbaciti, oni voljni, mi voljni, na kraju i SKC voljan i to je manje-više čitava priča. Što se tiče našeg zvuka na ovom snimku, verovatno će ljudi primetiti neke promene, ali mi se nismo nikada držali nekakve precizne muzičke formule i ne razmišljamo u tim kategorijama. Prosto kreneš od neke ideje i razvijaš je dok ti ne zazvuči dobro, kako god to “dobro” zvučalo.

Mića:Svi pamte njihov nastup na ovogodišnjem 2 be punk festu.Mislim da je Sentence kao bend za ovaj Split Album za nas bio logičan izbor pri tom,Imali su već snimnjen materijal koji je bio spreman za štampu,kao i mi.

TEKSTOVI PJESAMA SU NA ENGLESKOM JEZIKU. JESTE LI IMALI KAKAV FEEDBACK ŠTO SE TIČE INOZEMSTVA ILI STE SE VIŠE KONCENTRIRALI NA OVU REGIJU? 

Pishta:Textovi su na engleskom, valjda zbog toga, da bi ljudi sa svih strana razumeli poruku i pricu. Moguce da je i zbog toga, jer meni vise lezi engleski. Mada imamo i jednu stvar na nemackom. Imali smo jednu turneju u Nemackoj pre 2 godine, oko 10-11 svirki. Bilo je jedno veliko iskustvo za mene, za nas. Putovanje, provod, upoznavanje novih ljudi i stvarati prijateljstva i kontakte. Ali da, najvise se pomeramo u regionu za sad. Nadam se da ce se to promenuti u buduce.

Ćatko: Mislim da je engleski jezik za veći deo ljudi koji se aktivno interesuju za muziku (ili bilo koji drugi vid popularne kulture) odavno prestao da bude “strani” jezik. Svi ga (koliko-toliko) znaju, svi ga koriste. Nismo svesno pucali ni na inostranstvo, niti na ex-YU region. Svirali smo i po bivšoj Jugi i po Zapadnoj Evropi i to ćemo nastaviti da radimo gde god postoji neko ko se interesuje za ovo što radimo. Na kraju krajeva, muzika je univerzalni jezik.

Mića:Mislim da publiku nije briga kojim se jezikom kao bend izražavaš sve dok god imaš gruv.To što svi bendovi danas pevaju na engleskom jeziku je stvar trenda.Ja sam za to da počnemo i na maternjem ali i na madjarskom jeziku da radimo textove.Nemački takodje. Dosta je grub kao jezik i može dobro da se uklopi uz neko kucanje.

lazarath2

HARDCORE JE NAČIN ŽIVOTA. VIDIŠ LI SE IKADA U TAKOZVANOJ HARDCORE MIROVINI? GDJE VIDIŠ LAZARATH I SEBE ZA RECIMO DESETAK GODINA?

Pishta:Ne vidim sebe jos ni blizu mirovine, tek smo poceli. Mislim, ja maltene ceo zivot slusam metal, hardcore punk i underground muziku, nekako mi je to ono sto mi daje kick u zivotu. Za deset godina, nadam se da cu i dalje da stojim na bini sa lazarath-om i da promovisemo i da zastupimo ekstremnu muziku koju sviramo i volimo.

Ćatko: Nisam siguran šta tačno podrazumeva “HC mirovina”, moguće da je već živim. :)  HC/Punk muzika nas je sve oblikovala i predstavljala dodatnog, možda i najbitnijeg roditelja u pojedinim fazama našeg odrastanja i formiranja. Sa te strane gledano, mislim da će neka iskustva, lekcije, pouke i ideali koje smo kroz muziku usvojili biti zauvek deo nas. Što se tiče budućnosti benda, teško mi je da gledam i godinu dana unapred, a kamoli celu deceniju. Previše je tu pokretnih delova i ne postoje nikakve garancije. Što se mene lično tiče, verujem da ću svirati dokle god mi to telo dozvoljava, ali, opet, možda se već sutra predomislim. :)

KAKVA JE SITUACIJA ŠTO SE TIČE SAMOG ŽIVOTA U VAŠOJ ZEMLJI? JE LI KRENULO ŠTO NABOLJE? KAKO SE ŽIVI?

Ćatko: Mislim da svako ko živi u nekoj od ex-YU država može sa popriličnom tačnošću da pretpostavi kako žive ljudi u nekoj od drugih ex-YU država (sa izuzetkom Slovenije, koja ipak pati od malo “zapadnijih” problema). Drugim rečima, svi smo u istim govnima sastavljenim od nacionalizma, odsustva morala, kriminala, neobrazovanosti i manipulacije neobrazovanima. S vremena na vreme u nekoj od država dune neki vetar i govna na neko vreme malo manje smrde, ali pre ili kasnije i taj vetar prođe i setiš se da smo svi deo jedne velike septičke jame.

lazarath3(photo by:Duško Damjanović)

BLIŽIMO SE KRAJU INTERVIEWA.ZADNJE PITANJE:KOLIKO MISLIŠ DA JE VAŽNO DA HARDCORE BEND IZMEĐU PJESAMA NA KONCERTU IMA NEŠTO ZA REĆI ODNOSNO DA PRENESE NEKU PORUKU? POSTOJE BENDOVI KOJI SVIRAJU KONCERTE KAO DA SU NA PROBI U SVOJOJ GARAŽI. VJERUJEŠ LI U VAŽNOST INTERAKCIJE NA RELACIJI BEND-PUBLIKA?

Pishta:Mislim da mora da postoji neka posebna komunikacija izmedju benda i publike. Po meni, ne treba preterivati ali barem toliko da ljudi vide da ti je stalo do benda, muzike i do onog sto radite. Ja sam uvek veseo na bini, pokusavam da prenosim tu energiju publici. Pokusavam da ih ukljucim u ono sto radimo, da uzivaju u nasem nastupu.

Ćatko: Svaki bend je sastavljen od ljudi, a ljudi k’o ljudi, neki ne zatvaraju usta, a neki teže komuniciraju, neki imaju svašta da kažu, a nekima je bolje da ćute. Ne znam da li je poruka sama po sebi bitna, jer poruke mogu biti svakakve. Ma koliko lično voleo da znam da sa nekim bendom delim neke zajedničke vrednosti, poruka često zna da se svodi na puko svrstavanje na ovu ili onu stranu, u ovaj ili onaj tabor, nekakve ustaljene mantre i slogani koji nas definišu kao ovo ili ono. Meni je pre svega bitno da osetim da su ljudi na bini iskreni u tome što rade, da se ne pretvaraju i ne glumataju, bilo da ćute ili zbore. Uostalom, ne znam mnogo ljudi koji idu na svirke u potrazi za ozbiljnim i dubokim društvenim komentarom i promišljenim političkim stavovima. Za takve stvari postoje ipak neke bolje adrese. :)