-Sranje, izgleda da je naš Jurgi Kukavica konačno popio što je trebao već prije!-hihotao se Thomas.

-Kako to pričaš o palim drugovima? Osim toga, moguće je da je još negdje živ, nema tijela!-rekao je Herbert.

-Čisto sumnjam, ali što se moglo dogoditi?-pitao sam. U tom trenutku čuli smo udarac drva, odmah sam nekako znao da se radi o crkvenim vratima. Ušutjeli smo, vratili se u uloge vojnika koje su nas toliko godina održale u životu, pa sam dao znak šakom za pokret i razdvajanje. Trebalo nam je nekoliko minuta da se, šuljajući of zida do zida, kuće do kuće, prikrademo crkvi. Thomas je čuvao leđa, Herbert bokove, a ja sam ušao unutra. Vrata su bila otvorena, iznutra se vidjelo svijetlo svijeća, a bio sam prokleto siguran da smo zatvorili vrata. Bio sam naviknut na svašta, ali ono što sam unutra vidio čak je i mene šokiralo.

Na onom oltaru je stajala svježa lubanja, friško ofarbana u onu krvavo crvenu boju. Bila je nova na vrhu zlokobne hrpe. Nije bilo sumnje o čijoj se lubanji radi. Na onom okrenutom križu iznad oltara bilo je pribijeno ono što je ostalo od Jurgenovog tijela, naravno bez glave i šaka na obje ruke. Čuo sam Thomasov zadivljen zvižduk i Herbertov jecaj kada su ušli unutra i vidjeli što i ja.

-Što ćemo sada? Tko ga je sredio?-očajavao je Herbert.                             -Kada bismo imali dovoljno hrane i vode, mogli bismo se zabarikadirati u ovu crkvu, odmoriti i ujutro otići dalje, no tko god da je udesio Jurgena, još je negdje vani. Ne bi bilo dobro da se sada razdvajamo! Moramo najprije sahraniti Jurgenove ostatke na onom groblju tu vani.-rekao sam.                                                                                                    -Možda bi bilo dobro da zajedno pronađemo nešto za jelo i piće, pa se zabarikadiramo i čekamo jutro-objasnio je Herbert-na taj način ćemo se međusobno pokrivati-s nadom u glasu se vratio u realnost. -Što ti misliš o svemu tome Thomase?-pitao sam.                           -Možemo tako, što se mene tiče!-rekao je mirno. Naoštrivši vid koliko smo mogli od umora, provjerivši automate krenuli smo mračnom ulicom. Prije smo skinuli ostatke Jurgenovog tijela sa onog jebenog križa. Kada smo izašli iz crkve, zatvorio sam vrata i uvjerio se jakim pritiskom da su čvrsto zatvorena.

Herbert je oduvijek smatrao da je sve što učini u svrhu boljeg svijeta, da će kada odraste uspijeti promijeniti svijet. Bio je najsitniji, često predmet šikaniranja i sprdnje ostalih školskih kolega. To je trajalo do dana kada ga je Manfred spasio od nasilnika i naučio da se postavi sam za sebe. U ovom ratu Herbert je postao pravi ratnik, hrabro se tukao, gledao prijatelje i neprijatelje kako ginu, te je još uvijek na neki način vjerovao da je ovaj rat samo ono što je potrebno da svijet bude bolji kada završi. Mučila ga je depresija kada je mislio o tome. Je li sve ovo ubijanje uzalud? Herbert nikada nije imao djevojku. Njegov ideal čiste muške ljubavi je bio Manfred, još od onog dana kada ga je spasio od nasilnika. Cure i vječiti vojnički razgovori na tu temu ga uopće nisu interesirali. Hodao je tako zadubljen u misli da nije u početku niti osjetio kako ga je nešto vrelo pogodilo u prsa i srušilo na pod. tek tada je postao svjestan da netko puca i da mu Manfred nešto dovikuje dok Thomas uzvraća iz zaklona vatru iz svog automata.

-Tko bi to mogao biti? Duhovi koji pucaju na nas?-sarkastičan je bio Thomas-Ja ću im se prišuljati iza leđa preko onog krova desno, oni su na platou iznad one kuće gore!-        -Duhovi ne pucaju iz automata i pušaka-rekao sam. Herbert je jako krvario i bio bez svijesti koliko sam uspio vidjeti. Pogodili su ga u prsa i izgleda da su mu pluća bila oštećena, jer je prilično teško disao. -Herberte, možeš li me čuti?-zabrinuto sam pitao. Herbert se samo na tren probudio, otvorio oči, pokušao se slabo nasmiješiti, a tada sam osjetio kako mu se tijelo opustilo i moj najbolji prijatelj mi je umro na rukama. Suze su mi ispunile oči i jedna se kotrljala po obrazu, no nije bilo vremena. Thomas je otišao u akciju, trebalo ga je pokriti. Divlje sam zapucao kratkim rafalima prema mjestima odakle je dolazila neprijateljska paljba. Grozničavo sam razmišljao gdje je Thomas. Već je trebao biti tamo. Tada sam začuo zvuk rafala iz Thomasovog automata, jauk i tišina se naglo spustila na sve nas. Thomas mi je sa platoa rukom i zviždukom uputio znak da je sve u redu i neka dođem tamo gore. Kada sam se popeo na plato imao sam što vidjeti. Dva mrtva vojnika ležala su u lokvama krvi, a treći je klečao sa rukama na glavi. Ono što me najviše šokiralo, sva trojica su nosila uniforme njemačkog SS-a.

-Herbert?-kratko me upitao Thomas. Nijemo sam odkimao glavom. Thomas je sočno opsovao i udario zarobljenika sa cijevi automata u trbuh.

-Nemoj ubiti to govno dok ne porazgovaramo s njim!-rekao sam Thomasu. Čovjek kojeg smo zarobili imao je okrutno lice, ledenoplavi pogled i nije se baš bojao.                  -Hvala bogovima da ste se pojavili-rekao je-molim da meni i mojim ljudima oprostite, nisamo znali da ste Nijemci, mislili smo da ste oni!-rekao je.

-Tko oni?-pitao sam. Čovjek je nosio uniformu SS casnika Standartenfuhrera.                                -Reci nam sve, kako se ovo dogodilo? Ubiti ću te zbog Herberta-polako je gubio kontrolu Thomas.

-Žao mi je zbog vašeg druga, ali i vi ste ubili dvojicu mojih preživjelih ljudi-mirno je rekao-Dobro-uzdahnuo je-ispričati ću vam sve što znam! Zovem se Harald Verstein i Standartenfuhrer sam u SS-ovom specijalnom odjelu za natprirodne pojave i naslijeđe predaka i upućen sam ovamo sa petnaestoricom ljudi u specijalnu misiju za Himmlera osobno. Kakvu misiju smo mogli imati ovdje pitate me? E pa, jeste li čuli za Grad mrtvih? Očito je da niste, jer inače ne biste stajali u njemu. Legenda kaže da je ovaj grad stoljećima bio odvojen od ostatka svijeta, jer se u njega moglo stići samo preko jezera, a kopnenim putem nikako. U gradu je živjelo samo nekoliko familija koje su tvorile neki kult koji štuje neko posebno božanstvo koje obitava na ovom prostoru, vjerojatno u samom jezeru. Bili su odvojeni od ostatka svijeta i priča kaže da je neka posebna energija na ovom mjestu, koja im je omogućila besmrtnost iako su svi umrli, zato naziv Grad mrtvih. Reichsfuhrer Himmler osobno nas je poslao da istražimo mjesto i pokušamo tu energiju pronaći kako bi se koristila za potrebe Reicha. Kada smo kamionom stigli ovamo, naišli smo kao i vi na prazan grad, onu prokletu crkvu i lubanje, ono groblje i nigdje ni žive duše što se tiče stanovništva. Provalili smo u neke kuće, no nismo našli apsolutno nikog. Kao da su nestali usred svega što su radili. Juha se još kuhala u jednoj kući nad vatrom, tanjuri postavljeni na stolu, čak smo našli i upaljenu cigaretu uredno odloženu u pepeljari. Već prve noći kamion nije više htio upaliti, radio veza nam se pokvarila, a imali smo dojam da nismo sami. Prve noći nestala su dvojica mojih ljudi. Našli smo samo komadiće odjeće i tijela, te nove ofarbane lubanje u onoj crkvi. Moji ljudi su se počeli čudno ponašati. Kao da na neki način ovo prokleto mjesto utječe na njih, kao da im budi na neki način skrivene emocije, strahove miješane sa stresom i uspomenama koje ih more. U dva dana nestali su svi osim mene i dvojice koju ste ubili. Da budem iskren, nemam pojma kako izaći odavde. Kada god smo probali izaći iz grada, na svim izlazima kao da je nevidljivi zid koji nam neda da zakoračimo dalje. Kao da neko zlo energetsko polje ne dozvoljava bijeg iz ovog mjesta!- zaključio je priču.

-Možda bismo mogli probati preko jezera čamcem kada bismo ga mogli pronaći-razmišljao je glasno Thomas.

-Imaš li što hrane i vode?-pitao sam Versteina

-Ostalo je još dosta hrane i vode od naših zaliha koje smo dovezli ovdje!-rekao je.

-Dobro, prvo ćemo sahraniti Herberta, jer ne želim da bude još jedna lubanja tamo, sahraniti ćemo i tvoju dvojicu, a tada ćemo jesti i razmisliti što ćemo dalje.-rekao sam.  Nakon nekog vremena kopanja, oprostili smo se od mojeg najboljeg prijatelja. Sahranili smo Herberta na jednom lijepom mjestu iznad jezera s kojeg se pružao prekrasan pogled na daleke planine prema našem domu.