-Moji ljudi i ja smo dovezli nekoliko sanduka eksploziva. Po mom mišljenju, ona prokleta crkva kraj groblja je izvor svog zla u ovom mjestu. Mislim da bismo je trebali dignuti u zrak.-ispričao nam je Verstein.

Thomas i ja smo se složili i krenuli kao prvo još za danjeg svijetla probati pronaći čamac kojim bismo se mogli prebaciti preko jezera. Ubrzo smo pronašli neki trošni, ali ispravan čamac i vesla, te smo ga pripremili za brzi odlazak. Prije mraka sva trojica smo uspjeli zadnjim atomima snage donijeti sanduke eksploziva u crkvu i ukopati se malim improviziranim položajem na groblju ispred crkve.

Kada je pao mrak, demonski stanovnici grada mrtvih su konačno odigrali sve karte. Sa našeg improviziranog položaja čuli smo bat koraka, nekako sporih, kao da se pomaljaju iz mrklog mraka. Četiri prilike hodale su prema nama, a vjetar je u našem pravcu nosio zvuk jauka i miris sprženog mesa od kojeg su nam nehotice počele curiti sline. Thomasu i meni je u isto vrijeme sinulo! Te četiri prilike bili su dezerteri koje smo prije nekog vremena spalili Thomasovim bacačem plamena. Thomas, vojničina kakav je uvijek bio, ubacio je novi okvir u automat i provjerio pištolj kojeg je imao za pojasem.

-Ja ću se probiti do jezera i čamca s vama ili bez vas!-viknuo je. Uzeo je svoja posljednja dva okvira za municiju, automat i jednu ručnu granatu, te odjurio preko ruba našeg zaklona prema jezeru. Usput je pucao po prilikama koje je samo on vidio, koristeći kratke i odmjerene rafale.

Nije pomoglo, spaljeni mrtvaci u dronjcima njemačkih uniforma samo su prilazili bliže i bliže. Thomas je po prvi puta u svom životu počeo osjećati strah i to ga je na neki način razveselilo i uzbudilo u isto vrijeme. Kada su ga sustigli prkosno je bacio prema njima automat i počeo ih gađati mecima iz lugera. Kada ni to nije pomoglo i sasvim su ga okružili, prskosno je bacio prema njima pištolj, iskezio zube i počeo ih udarati rukama. Pao je srušen gomilom pougljenjenih i trulih tijela. Nije osjetio paniku niti kada su ga grizli trulim zubima, osjetio je samo nevjerojatnu mirnoću. Kada su mu otkinuli ruke, a zatim glavu, progutao ga je mrak.

Ja sam samo djelomično vidio i osjetio Thomasovu smrt. Verstein i ja smo se povlačili prema vratima crkve. Kao jedan, mrtvaci su se okrenuli od Thomasovih ostataka i počeli pratiti mene i Versteina, koji je jauknuo i pao. Trula ruka koja se upravo digla iz zemlje jednog od grobova ispred crkve ga je ščepala za gležanj i srušila ga. U padu se okliznuo i probio si nogu na jednom od starih križeva. Odvukao sam ga do crkve.

-Manfrede, za mene je ovdje kraj! Ti kreni, trči po onim stepenicama iza, ako su još prohodne, dođi do čamca na obali, a ja ću ih zadržati ovdje u crkvi. Naplatiti ću im za moje i tvoje ljude, bez brige.-slabo se nasmiješio.

Nisam čekao da mi dva puta kaže, već sam trčao koliko su me noge nosile. Za to vrijeme, Verstein je ležao kraj sanduka eksploziva naslaganih u piramidu, pa je, kada su se mrtvaci približili, pucao na njih koliko je bez uspjeha mogao.

-Prokleto smeće, evo vam jedan vatreni poljubac!-prošaptao je i opalio metak u najbliži sanduk. Vidio sam ogromnu vatrenu kuglu taman kada sam stigao do obale jezera i shvatio sam da je Verstein naplatio svoj dug raznijevši onu prokletu crkvu u hrpu nagorjelog kamenja.

Zadnje što sam uspio napraviti prije nego što sam se onesvijestio je to da sam uspio odrinuti čamac i odveslati do sredine jezera.

Ostali dani do kraja mog ratovanja su mutni. Našla me patrola američke vojske kako lutam unezvijeren i bez oružja po šumskom putu. Mora da sam u bunilu nekako uspio odmaknuti od onog ukletog jezera i grada mrtvih. Ispričao sam u zarobljeništvu svoju priču američkom istražitelju koji je, kako bi provjerio moju priču, poslao dvije patrole, no nikada nisu pronašli ni jezero, niti grad o kojem sam pričao. Uvjerio me da je sve posljedica mog umora od bitaka i rata i volio bih vjerovati da je to tako.

No, u domu umirovljenika u kojem provodim svoje zadnje dane ovladao sam pod stare dane čudesima interneta, pa sam našao tvoje horror priče i znao sam da ćeš znati cijeniti i objaviti priču jednog starca. Možda ćeš misliti da je sve to plod moje stare, lude i izmučene mašte, no vjeruj mi, stvarno se dogodilo. Čitao sam nedavno o nestancima turista u tom dijelu Austrije i grad mrtvih sigurno opet uzima žrtve. Budi mi pozdravljen, Manfred.

Za razliku od američkog istražitelja, povjerovao sam u Manfredovu priču. Ovih dana okupljam prijatelje koji su voljni sa mnom poći u istraživačko-turističku avanturu u Austriju pronaći grad mrtvih i izložiti ostatku svijeta njegove tajne. Ukoliko ne čujete više za mene, pročitajte ovo i znati ćete da me više nema.