Mada sam o ovom bendu već pisao u ovom zineu i mnogi znaju za moj gorko sladak odnos s ovim bendom. Na pisanje ovog teksta potaklo me to što sam nedavno pročitao konačno knjigu Aleksandra Dragaša, nazvanu po pjesmi Hladnog Piva-Trening za umiranje, koja je biografija prvih 20-ak godina karijere ovog prije punk a sada više rock benda iz Gajnica.

Zašto gorko-sladak odnos? E, pa zato što mi je koncert ovog benda daleke 1994.u čakovečkom Klubu bio prvi punk koncert kojeg sam pohodio i danas ga se sa sentimentom sjećam kao prvog, ali ono, mitološkog punk koncerta moje “karijere” polaženja koncerata i festivala. Pio sam uz ovaj bend, volio, urlao njihove tekstove, i mogu reći da su njihovi albumi “Džinovski” i “Gad” tekstualno imali ogroman utjecaj na moje odrastanje i formiranje kao osobe. Isto tako, njihov četvrti album “Pobjeda” mi se zauvijek osim po odličnim pjesmama utisnuo u sjećanje kao jedan od zadnjih albuma koje sam slušao sa mojom mlađom sestrom koja je poginula nedavno nakon što je album izašao. “Šamar” kao odličan album opet nosi u meni neke druge uspomene sa granice mog postajanja odrasle osobe. Bio sam barem jednom na gigu Hladnog piva nakon izlaska svakog od ovih albuma i uvijek mi je bilo jebeno odlično.

To je sladak dio,  a sada je red na onaj gorči dio. Nakon “Šamara” nekako su mi se izgubili, kao neki scenski elitist smatrao sam da su njihovi izgubili neki underground dodir, previše šminkera i seljaka je počelo pohoditi njihove koncerte i nisam se više osjećao dobro na njihovim gigovima. Do novog albuma koji mi je opet odličan odnosno “Dani zatvorenih vrata” istodobno sam ih volio i mrzio. Sada ih opet volim, ta mržnja i neki moj scenski elitizam se izgubio na pragu moje četrdesete godine života i konačno mogu reći nakon slušanja da mi se novi materijali sviđaju jednako kao i stari. Što sam pročitao u knjizi?

Moja osnovna zamjerka knjizi je da nije ni biografija benda, niti osobna Aleksandrova priča o njegovom životu, vezana paralelno uz bend, nego nešto između. Znate ono, nije ni, nije ni! Morao je odrediti po mom mišljenju bolje u kojem smjeru će knjiga ići, jer na kraju nije ispalo baš dobro. Nemojte me krivo shvatiti, knjiga je zanimljiva za čitanje i jedinstven dokument jedne ere jednog, pa možemo reći od najznačajnih bendova hrvatske rock scene od 90-ih naovamo. Kada sam pročitao u knjizi koliko se bend naradio i koliko govana najeo do uspjeha, koliko truda i odricanja kao u najnapetijem filmu, drago mi je eto da je dečkima uspjelo. Priča o uspjehu i trudu ne razlikuje se od priče nekih drugih bendova koji su u svijetu uspjeli na sličan način, ali je ipak poprilično jedinstvena za naše prostore. Nikada nisam mogao biti objektivan prema stvaralaštvu ovog benda, iako sam ih jedno vrijeme mrzio zbog toga što su postali, skidam im kapu do poda i nakon svega, svih tih godina, mogu reći da sam fan i hvala im na nekim pjesmama i albumima koji su utjecali na mene kroz moje formativne godine. Iako je ovo zine posvećen undergroundu prvenstveno, iako se više ne mogu nazvati punk bendom, mislim da ovaj članak itekako ima mjesto u ovom zineu.