Ovaj festival je upravo proslavio osam godina postojanja, od začetaka u obližnjem mjestu u Mađarskoj do prelaska na speedway stadion u Petišovcima kraj Lendave u Sloveniji, festival je svake godine dobivao na kvaliteti lineupa i organizacije, pa je postao jedan od boljih DIY festivala u ovom dijelu Slovenije i ispunio rupu koja je nastala nestankom recimo Flatussa i sličnih festivala iz 90-ih i ranih 2000-ih. Kao i svake godine, ove godine je također trajao dva dana, petak i subotu. Petak je obilježilo nažalost otkazivanje headlinera hardcore teškaša First Blood koji su zbog zdravstvenih problema bubnjara bili prisiljeni otkazati europsku turneju. Mi nažalost nismo posjetili taj prvi dan, nego drugi odnosno subotu.

Drugi dan, u subotu je svirka počela već oko 15 sati popodne nastupom lokalnih legendi Panicka, ali mi smo došli tek navečer i propustili smo svirke Panicke, zagrebačkih Sentence i još nekih. Od 18 sati je bila pauza radi speedway utrke i mi smo lukavo došli oko pol 9 navečer jer je do onda trebalo biti gotovo i početi opet svirka. No, gnjavili su s motorima još jedno duže vrijeme. Konačno su završili i prvi bend koji je bio na redu su bili ONE STEP AWAY ilitiga skraćeno OSA. O ovome bendu je već bilo riječi u više postova ovog zinea, od interviewa preko gig reporta i mogu samo reći da su odsvirali još jedan odličan nastup i dokazali da su jedan od najboljih hrvatskih melodičnih punkrock bendova. Uvijek zabavni, uvijek energični, rasturili su doslovno. Ove godine je stage bio pod improviziranim šatorom radi eventualno lošeg vremena, no srećom subota je bila jako lijepa i nekakvo nevreme nije pokvarilo festival. GUŽVA U BAJT iz Ljubljane su se brzo naštimali, napravili kratak soundcheck i krenuli napajati publiku sa svojom verzijom punkrocka. Meni nekako nisu legli, no ekipa ispred stagea se odlično zabavljala tijekom njihovog nastupa.

Ovdje moram udijeliti malu packu dvojici trojici glupana koji su ispred bine divljali i naguravali ljude bezveze i svojim blesavim ponašanjem sjebavali koncert većini ekipe. Ja nisam protiv moshanja, slemanja, stage divanja, upravo suprotno, ali zna se kak se to radi, a ovi debili su bili daleko od toga i njima bi bilo svejedno dal svira One Step Away ili Šaban Šaulić, jer ionako nisu imali pojma tko trenutno svira, glavno da se debiliziraju. U više navrata su neki od njih skoro popušili batine od ekipe koja je polako, ali sigurno gubila živce, no srećom ispalo je sve bez nasilja.

Konačno sam dočekao jedan od meni najdražih bendova, PIČKE VRIŠTE iz Zagreba. O njima je također bilo riječi više puta u ovom zineu, no nije na odmet reći da su imali odličan nastup. Obožavam njihov melodični punkrock, tako da ne mogu biti objektivan, ali napravili su pravu štalu i jedva čekam da konačno izdaju novi dugoočekivani drugi album, jer slušam te nove stvari po gigovima već godinu dana i odlične su.

Nakon kraće preinake i uštimavanja uslijedio je nastup svojevrsnog headlinera večeri GUŽVE U 16-ERCU iz Osijeka, no meni su oni oduvijek jako dosadan bend, pa sam otišao na pivo i malo se zabaviti i popričati s ljudima koje nisam dugo vidio. Po onome što sam čuo iz šatora bilo je standardno, meni ne baš nešto posebno.

FRAKTURA MOZGA iz Zagreba mi je već duže vrijeme jedan od dražih bendova hrvatske scene, pa sam se jako razveselio kada je najavljen njihov nastup, pošto ne sviraju baš okolo često i teško ih je uhvatiti da sviraju koncert negdje. Istovremeno, nisam znao što očekivati od njihovog seta, na neki način sam se bojao da se ne razočaram. No, upravo suprotno, ostao sam ugodno iznenađen i po mom mišljenju Fraktura Mozga su bili pobjednici večeri, meni daleko najbolji bend večeri. Rosić i kompanija su odsvirali super set svog melodičnog punka, sve je bilo kako treba, setlista, energija, komunikacija s publikom i atmosfera. Dabogda se ponovilo. Njihov nastup me ostavio sa osmijehom na licu i u želji za još, to je znak da su rasturili.

Za kraj je ostao još nastup čakovečkih PARTLEKA za vrijeme kojeg sam opet otišao na pivu i malo se podružiti, jer sam Partleke gledao i slušao uživo već toliko puta da mi nije bilo zanimljivo opet tavoriti pred stageom i slušati iste obrade dječjih pjesama po stoti put, ali bio je to prikladan način da se općom zabavom zatvori festival.

Na kraju, ekipi iz Ignite The Underground Promotion se treba odati počast i skinuti kapu, jer nije lako održati ovaj festival osam godina za redom. Svaka čast, dragi prijatelji i želim da ovaj festival potraje najmanje još toliko.