Svakom čitatelju ovog webzinea je poznato da smo veliki ljubitelji horrorpunka, a pogotovo Misfitsa i Blitzkida. Kada smo čuli da dolazi Michale Graves, bivši vokal Misfitsa, koji će svirati svoje solo odlične stvari koje su pretjerano podcijenjene i zapostavljene kao i hitove Misfitsa sa albuma na kojima je on pjevao, rekli smo si idemo.

Gledao sam Misfitse u postavi Graves/Doyle/Only/Dr C.h.u.d. 1999.u Austriji i veliki sam fan Gravesovih solo radova, pa me živo zanimalo kako će ovo zvučati. Isto tako svi znaju da nam je Blitzkid najdraži horrorpunk bend ikada, a kao basist u Gravesovom bendu svira na ovom touru nitko drugi do legendarni Argyle Goolsby, polovica Blitzkid-a i jedan od naših najvećih glazbenih i životnih uzora, pa nije bilo šanse da se na ovo ne ode.

No, kako to obično bude, do dan prije giga nismo točno znali hoćemo li ili nećemo, kako će biti sve to zajedno i tako to….Srećom, dogovor je pao i stigao je i četvrtak popodne kada smo se Allegra i ja uputili u Varaždin kako bismo se našli sa prijateljima Bojanom i Tinom, pa smo se svi zajedno uputili u dobrom raspoloženju u Zagreb. Uz malo gubljenje, ali bez gubitka dobre volje, stigli smo u Boogaloo taman kada je vani počeo pljusak.

Sudeći prema malobrojnoj publici koja je čekala otvaranje vrata, bili smo malo razočarani kako će koncert proći, no, srećom razočaranje nije dugo potrajalo. Nedugo, nakon otvaranja vrata na binu dolaze slovenski CLOCKWORK PSYCHO. Riječ je psychobilly triu iz Ljubljane koji drma onako čvrsti psychobilly sa velikim utjecajem pankčine.

Kada govorimo o ovom bendu, treba kazati da se radi o jednom od najmarljivijih bendova tog žanra sa ovih prostora i upravo njihova marljivost i upornost ih je dovela do poštovanja i uvažavanja na sceni koje su stekli upravo svojim marom i svojom željom i radom. Prvi puta sam ih gledao uživo kao predgrupu Banane Metalik 2013.u Ljubljani i nekoliko puta nakon toga, bili su mi okej, a sada kao da sam gledao i slušao neki drugi bend. Očito su godine nemilosrdnog ritma turneja dale svoje i bend je sada uvježbana, tight, war mašina. Predvođeni karizmatičnom frontmawoman Lilith na kontrabasu, rasturili su setlistom u kojoj su naglasak dali na najnoviji, nedavno izašli album “The Hated”. Ono što je meni super kod ovog benda je to, da svo troje članova pjevaju i izmjenjuju se na vokalima, pogotovo genijalan gitarist Erž i ništa manje super bubnjar Marko. Na licima im sed vidjelo da su jako uživali u ovom gigu, koji im je ujedno bio prvi dan nove turneje.

Za vrijeme njihovog seta dvorana se lijepo punila. Počeli su sa “Today I Met My Maker” pa su preko novih stvari i na kraju “The Ripper” i “I Don´t Give A Fuck”, trijumfalno završili svoj nastup pred sveopćim odobravanjem okupljene publike.

Pauza za preinaku bine je kratko potrajala i na binu ubrzo dolazi Loki, gitarist Gravesovog benda i također legenda horrorpunk scene.

Počeo je kao roadie u Misfitsima, a svirao je u Mister Monster i Darrow Chemical Company, a fanovi horrorpunka će znati o kakvim se odličnim bendovima radi. Stiže i bubnjar, pa legendarni Argyle Goolsby na basu i na kraju on, Michale Graves i show počinje. Za početak su lupili Gravesovu “Bedlam” kao uvod, a onda počinju pravi šusovi u glavu sa “Scream”, “Hate the living love the dead”, pa opet malo Gravesovih “We wait”, odlične “When worlds collide”, “Teenage monster”…Graves je bio odlično raspoložen, kao i ostatak benda i bilo ih je praktički po cijeloj bini.

Prvo veće ludilo i raspamećenost u rulji je izazvala “Saturday night”, a “Crimson ghost”, “Crawling eye”, “Pumpkin head”, “Scarecrow man” su raspametili ljude i pjevanje publike je često nadglasalo Gravesa i bend. Naravno, prave stvari su ostavljene za sam kraj, pa su tako “Lost skeleton returns”, “Descending angel”, “Helena” i “Dig up her bones” bili trenuci od kojih se, kada ih se sjetim naježim još i sada, jer je takva publika, takva atmosfera jedinstvena i dokazuje zašto je horrorpunk najbolja muzika na svijetu!!! Bend inače ne svira biseve uopće na turneji, a ovdje su bili tako oduševljeni da su se vratili i na bis još uz sveopće zborsko pjevanje odsvirali još “Hunting humans”, “Dust to dust” i “Don´t open till Doomsday” i trijumfalno završili koncert. Ono što me još oduševilo je da su svi na čelu sa Gravesom odmah čim su sišli sa bine došli među ljude i grlili se, slikali, potpisivali, razgovarali sa ljudima, slušali njihove priče i sada kada pišem ove retke, moje srce je puno i tople i mogu samo reči, LONG LIVE THE HORROR!