HammerFall – Hammer of Dawn (Napalm Records)

Kad su izašla prva dva HammerFall albuma u drugoj polovici devedesetih, Glory To The Brave i Legacy Of Kings bio sam opsjednut tim bendom koliko su mi bili odlični i obožavao sam ih slušati na snimljenim kazetama koje mi je presnimio jedan moj frend koji ih je nabavljao od legendarnog HMFC Marasa iz Zagreba. Uspio sam ih i uhvatiti uživo kada su svirali još samo te stvari. Sjećam se kada je izašao Renegade i kasnije Crimson Thunder koliko sam bio razočaran, a kasnije albume sam samo preletio i pronašao tu i tamo koju dobru stvar i melodiju, ostalo mi jednostavno nije pasalo. Bend je previše otišao prilikom pisanja pjesama u neke kotrljajuće Accept vode, a izgubila se ona ratnička energija i lepršavost koja je ranije postojala.

Eto, templari iz Gothenburga slave uskoro trideset godina i kako bolje proslaviti nego s novim albumom, dvanaestim u karijeri benda čiji su zaštitni znak gitarist/osnivač Oscar Dronjak i pjevač Joacim Cans čiji glas bih prepoznao uvijek, u koje god doba da mi ga netko pusti. Novi album sadrži deset pjesama i onako na prvo i drugo slušanje su dobre i bend nakon svih tih godina još uvijek uspije napisati pokoju himnu i dizalicu kao što je recimo No Son of Odin, koja je lirikalno i muzički jedan od mojih top favorita s ovog albuma, kao i Brotherhood koja podsjeća jako na ranije dane benda, Joacim pjeva ove pjesme odlično kao i uvijek dok gitaristi isporučuju odlične melodije, kako na strofama, bombastičnim himničnim refrenima, te solažama. Ono što je također odlično su harmonije i backing vocali koji su fenomenalno odrađeni. Ono što je boljka na zadnjih xy albuma ovog benda je, da postoje uvijek neka dosadnjaštva ili patetične balade, pa se nađe takvih i na ovom albumu, ali su srećom u manjini, kao i nekih hard rock izleta u izdrkavanje, ali sve u svemu ovo nije loš album. Tekstualno se bend kreće u tematici koja je na neki način zapisana u kamenu za ovaj stil melodičnog power metala, a to je bitke, slava, smrt i život poslije smrti, vjerovanje u sebe, svoje metalno srce itd itd. Kada sam bio klinac takvi tekstovi su me držali cijeli dan da me dignu i da pokažem srednji prst svima, danas su mi još okej, razgale srce, ali me više ne dižu kao nekada. No sve u svemu, od zadnja tri ili četiri, meni nekako najbolji. Drago mi je da su još uvijek tu.

Leave a comment

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.