Za Mike Flanagana sam prvi puta čuo kada sam pogledao filmove koje je režirao, kao što su ekranizacije Stephen Kingovih djela Doctor Sleep(nastavak Shininga), te Gerald’s Game. Pročitao sam nedgje preporuku za njegovu seriju The Haunting of Hill House, pa sam ostao oduševljen kombinacijom horrora i drame, Flanagan je u toj seriji prikazao kako je stvarni život pravi horror u odnosu na fikciju. Nakon toga sam pogledao i The Haunting of Bly Manor, koja mi nije toliko legla kao Hill House recimo. Pa, evo nas na još jednoj seriji koju je stvorio Mike Flanagan.

U seriji je riječ o otoko Crockett, udaljenom otoku na kojem živi mala zajednica ljudi, povezana u vjeri i religiji koju nad njima provodi stari monsinjor Pruitt. Jednog dana, Pruitt ostane na kopnu jer je bolestan i dođe ga zamijeniti mlađahan otac Paul koji svojom energijom i željom unese novi život u pomalo učmalu sredinu čiji je glavni prihod ribarstvo, ali doznajemo da je havarija tankera u prošlosti prilično unazadila otok. Na otok se iz zatvora nakon što je pijan uzrokovao nesreću vraća i Riley Flynn, te trudna učiteljica Erin Greene čiji životni putevi se isprepletu zajedničkom poviješću. Tu je i vjerska fanatkinja također učiteljica Bev Keane, te šerif musliman Hassan i njegov sin. Stvari krenu ukrivo kada ljudi počnu nestajati, a na otoku živi vampir koji se hrani krvlju mještana, no taj vampir u kombinaciji s mještanima postane nešto mnogo opasnije.

Ova serije se odlično gradi, prvih nekoliko epizoda je potrebno da upoznamo sve likove, njihove želje, vrline i mane. Obiluje za neke preogromnim dijalozima koji su nekima naporni, no odlično su napisani i fenomenalno odrađeni i daju pravi uvid u likove i psihološki horror koji se na izoliranom otoku polako gradi. Tema ove serije je zapravo religija, njene vrline i štetnosti i što fanatizam može izazvati i napraviti u ljudima, kao i vjera u zagrobni život, besmrtnost i filozofski je odlično postavljena. Naravno, ima i nešto gore scena, ukusno odrađenih, kao i smrti i užasa, te na kraju u zadnjoj epizodi jedan od najboljih monologa napisanih kojih sam ikada odgledao u nekom filmu ili seriji. Ako vam je prvih nekoliko epizoda od desetak naporno, strpite se jer druga polovica serije je nešto najbolje što sam odgledao u zadnjih nekoliko godina i zarosile su mi oči na kraju serije, da se ne lažemo.

Gore scene: 8/10 sjekira – ukusno odrađene i trenuci horrora u seriji su poprilično realistični. Nema ih puno, ali su taman gdje i koliko treba.

Gluma: 10/10 sjekira – svi glumci su odlično odradili, odlično napisani, neki se ponavljaju iz ranijih Flanaganovih serija. Fe-no-me-nalno.

Zaključak: 10/10 sjekira – gledati!!! Moja topla preporuka!!!