Moram priznati da sam bio očaran kada sam prvi puta poslušao debut album ovog finskog benda Angels Fall First. Odmah sam postao fan tog miksa simfonijskog metala, powera i gothica s opernim glasom dive pjevačice Tarje Turunen. Isto tako su mi legla svih prvih pet albuma ovog benda. Jake klavijaturne melodije Tuomasa Holopainena, odlična međuigra vokalima Tarje i basista Marca Hietale dizali su mi redovito dlačice na koži koliko sam se znao naježiti. Tada je bend promijenio pjevačicu i prestali su biti posebni, postali su samo jedni od mnogih. Tada su opet promijenili pjevačicu i Floor Jansen je već dugo frontwoman, mora njoj se priznati pojava koja je impresivna kao i dobar glas, ali ze mene nije to to. Nastavili su redati prosječne albume, ono okej, ali samo okej, mada se znala potkrasti koja dobra pjesma i na tim novijim albumima. Ovaj novi album sadrži 12 pjesama u trajanju jedan sat i jedanaest minuta. Tu se i dalje radi o epskom simfoničnom fantasy metalu, koji još uvijek sadrži podosta gitarskih jačih dionica da se može nazvati metal, plus podosta gothic utjecaja koji su uvijek bili tu. Tekstovi su i dalje fantasy priča, pomalo konceptualna, ali ne do kraja. Ima i nekih dužih stvari kao što je single An Ocean Of Strange Islands, koji meni nikako nije legao i ne znam zašto su ga baš odabrali za single. Većina pjesama je dosadna i nema nikakvih catchy dijelova i refrena, ničeg po čemu bih se sjećao ovog albuma kao nečeg dobrog. Okej, ima poneku dobru stvar kao The Children Of ‘Ata ili Something Whispered Follow me koji podsjete na stare dane slave, ali nisu dosta da album bude više od prosječnog. Floorin vokal je moćan, fino melodičan i jak, ali kada se radi o pjesmama koje su prosječne, ni ona ne može svojim glasom tu puno pomoći i dati im dodatnu snagu. Ovaj album je kao papirnati tanjur bijele riže. Jestiv, ali nezačinjen i praznjikav. Samo prosjek ništa drugo.