U prošlom nastavku sam spomenuo odličan zagrebački anarho hardcore punk bend Verbalni Delikt u kojem je pjevao moj dugogodišnji prijatelj Fistra. Isto tako sam rekao da ću ispričati priču kako smo se Fistra i ja upoznali.

U četvrtom srednje nas četvorica frendova iz razreda odlučili smo prodati starcima priču da idemo sa školom na izlet, a u stvari Krešo, Zagor, Krle i ja smo išli piti i zabavljati se u Krletov stan kojeg su njegovi starci imali u Zagrebu. Ujutro smo otišli vlakom, bilo je lijepo vrijeme, po dolasku kupili brdo cuge, otišli u stan, nabrijali mjuzu i pili. Popodne smo otišli sačekati Zet bus, pa na tramvaj pošto je stan bio u Malešnici. Plan je bio da se u jednoj pivnici u centru grada nađemo sa Menigom(Nula,Bzr) i Fidom(Bzr, Abzž Normalan). Na busnoj stanici nekakvi panksi su čekali bus, pa smo se upoznali da ubijemo vrijeme. Bio je to moj prvi susret sa Fistrom, uz njega su još bili njegova tadašnja djevojka Silvija koja je pjevala u bendu Radikalna Promjena i mislim da je bio Elvis iz Dobričina. Pošto smo svi kliknuli na prvu, dogovor je pao da se navečer svi nađemo u Krletovom stanu na partiju da se malo bolje upoznamo i podružimo.

Mi smo se u gradu fino podružili sa Menigom i Fidom, popili još koju, pa se navečer vratili u stan da nastavimo parti. Nekako u isto vrijeme stigli su Fistra, Silvija, Elvis i još nekoliko zg panksa. Sve je bilo okej, zabava vrhunska, ali kako je Zagor bio jako uneređen, tvrdio je pozivajući nas na stranu i šapčući nam jednom po jednom da se naši novi prijatelji jako smiju i potajno seru po nama, gledajući nas kao neuke punk seljančiće, što ja osobno ni u jednom trenutku nisam primijetio. Zagor je u kuhinji otvarao tko zna koju bocu crnog vina i sav se polijao po bijeloj potkošulji u kojoj je bauljao teturajući po stanu. U isto vrijeme je Silvija, ništa ne sluteći izašla iz wc-a, te je Zagor iskočio pred nju iz kuhinje, crven po prsima od vina kao da je krvav, imajući ogroman kuhinjski nož u ruci. Trebam li napomenuti da je izbezumljen od alkohola urlajući na sav glas istjerao iz stana naše nove šokirano-preplašene prijatelje. Kasnije je tvrdio da je to učinio za nas kako bi nas spasio. Meni je to bilo jako smiješno. Kada smo malo došli sebi od toksičnog šoka, shvatili smo da je sve skupa ispalo bed i da smo ispali neugodni. Tek kasnije smo saznali da su oni proveli veći dio noći pred zgradom čekajući nas kako bi nam poklonili finu dozu osvetničkih batina. Što da kažem? To je bio početak jednog lijepog dugogodišnjeg prijateljstva koje traje i danas iako se ne vidimo često.

Na nesreću, svaki od nas četvorice je prodao starcima različitu priču kamo idemo. Tko je mogao znati da će se moja i Krešina stara sresti na placu, u razgovoru usporediti priče i skužiti da nešto smrdi. Kada sam se vratio onako mamuran kući imao sam još i mega sranje sa starcima. Good times!

Nakon raspada Gešmakštofe jedno vrijeme nisam imao bend, nego sam radio spomenuti No Faith fanzin sa Igijem i prioritet mi je bio završiti kako treba tu jebenu gimnaziju kako bi konačno mogao kročiti dalje u bolje sutra. Scena se sve više razvijala, bilo je sve više gigova i fanzina i stvarala se jedna fina mreža koja je ujedno bila i otpor mračnoj političkoj situaciji rata, nacionalizma i svega što je morilo ove prostore. Htjeli smo reći svima jebite se, ne želimo vas, mi smo hardcore, mi smo punk, izdigli smo se iznad onoga što nam pokušavate servirati svakodnevno kroz medije.

Te 1996.smo se upoznali i počelo je naše druženje sa ekipom iz Požege koja je po mom mišljenju specifikum hrvatske hardcore punk scene. Mali grad, lijep, relativno mali broj aktivnih ljudi na sceni, ali ogroman broj odličnih bendova, fanzina i nekakva povezanost te jezgre ljudi koji su aktivni još i danas. Moje prvo upoznavanje sa Požežanima bilo je u Nedelišću, na koncertu kojeg su organizirale cure iz De Fuck To fanzina, još jednog od brojnih tadašnjih fanzina na području Čakovca. Koncert je bio u centru Nedelišća u zadružnom domu u kojem je danas kavana i mjesto za svadbe. Frend i ja smo sjeli na bus i sišli na stanici u centru sela gdje se već poveći broj panksa bavio rješavanjem tekućih pitanja ispred obližnjeg dućana. Vidio sam unutra na dvorištu neke likove koji su se valjali po zemlji, nešto vikali i smijali se, pa sam pitao frenda iz Zagreba koji su ovi? Rekao mi je da je to ekipa iz Požege iz benda Senseless koji večeras svira plus frendovi koji su došli s njima.

Fistra je ispovraćao neku crno vinsku melasu po podu dvorišta, a Zvjerko iz Požege je žicao okolo sitnu lovu, pa mu je Zere, tadašnji gitarist Vebalnog Delikta rekao da će mu dati 20 kn ukoliko pojede Fistrinu rigotinu, na što mu je ovaj odgovorio neka mu da šnitu kruha, pa će vidjeti. Od nekud se našla šnita kruha pa je Zvjerko onako potegao po rigotini da mu se sve slijevalo po prstima i krenuo prema ustima. Ne sjećam se je li stvarno zagrizao ili nije. Ja sam bio zbunjen i osjećao strahopoštovanje, a Silviji iz Radikalne Promjene je bilo slabo. Tamo sam upoznao i Denu. Sulija, Goca i još neke iz divne Pž ekipe. Tko nije u devedesetima vidio taj Pž element ne zna što je propustio, S toga koncerta pamtim i neke bendove. Tamo je nastupio i Mario Kovač, danas poznat kao kazališni redatelj i dj, sa projektom Vragolani. On je pjevao, mislim da su članovi Radikalne i Schizoid Wiklers svirali. Impresioniralo me što je u jednom trenutku nastupa bio potpuno gol, kurac je gurnuo među noge i glumio da ima pizdu urlajući u mikrofon . Od čakovečkih bendova nastupili su Disaharidi, mislim da im je to bio i jedini nastup. U tom bendu su svirali Teo, članovi Panty Waists i Belović Damir na basu. To je bila preteča powerviolencea, kaotičan hardcore i Belović mi je nakon njihovog 15 minutnog giga ispričao kako su ga vibracije od bas pojačala ili zvučnika cijelo vrijeme na bini vukle za muda i to mu je bilo jako kul. Senseless iz Požege je imao jedan od prvih nastupa i bili su mi najjači i najbolji bend te večeri, kakva prljavština, kakav hardcore! Sjećam se da je sviralo i Đubrivo, to je bilo doba kada je Koja još bio normalan. Drugih bendova se ne sjećam, samo pijanog teturanja doma i dugog puta pješke od Nedelišća do mog doma.

Majica koju možete vidjeti na gornjoj slici je vrlo posebna, jer se radi o prvoj i najdražoj majici hardcore benda koju sam ikada kupio. Radi se o majici dugih rukava benda Sick of it all koju sam kupio od novaca koje sam ušparao u tadašnjem zagrebačkom dućanu Iz sve snage. Sick of it all mi je bio prvi bend kojeg sam gledao uživo od tadašnjih “velikih! bendova. Bilo je to u lipnju 1996. u tadašnjem OTV domu odnosno današnjem Boogaloo. Starci su mi malo kenjkali zbog koncerta jer je bilo doba mature i spremanje maturalne radnje, no tu srijedu su me konačno pustili i vlakom smo se uputili u Zagreb. Po putu je bilo zabavnih događaja kao na primjer kada je Žec negdje u Zagorju na stanici iz sve snage polovicom jabuke pogodio željezničara koji je stajao kraj vlaka u čelo. S nama je išao i Smola iz Murskog Središća koji je imao kanister od 10 litara domaćeg vina, pa nije čudo da smo bili ludi kao šibe. Kraj OTV doma smo odmah ugledali tourbus benda i razgovarali sa bubnjarem Armandom. Jako prijazan momak. U to doba Sick of it all je imao novog basistu, Craig Setari je došao u bend, pa je Žec zamijenio nekog nizozemskog roadiea za novog basistu i tražio ga autogram, a ovaj mu se potpisao iako malo zbunjen. Ja sam zamolio Lou Kollera, pjevača benda i bubnjara Armanda da mi se potpišu na znojnu potkošulju koju sam imao na tijelu, pa su mi rekli da sam odvratan. Treba li napomenuti da sam bio jako ponosan? Kao predgrupe su svirali Deafness by noise i Pure stems pack. Za oba benda sam tada prvi puta čuo. Deafness su mi bili odlični i još su mi danas, drago mi je da su napravili za sebe respektabilno ime na međunarodnoj sceni. Pure stems pack mi nikada nije legao. Koncert Sick of it all je bio vrh i pamtim ga po odličnoj energiji, velikom broj ozlijeđenih u ludom slemanju i po tome što smo gotovo cijelu toplu ljetnu noć proveli zajebavajući se na Glavnom kolodvoru čekajući 5 ujutro i vlak za Čakovec. Vito, pjevač Najveribesta je skoro cijeli put proveo u boksericama, pošto se odmah po dolasku u Zagreb polijao po hlačama nekim uljem iz konzerve koju je jeo, pa ga je valjda bilo sram hodati po metropoli u prljavim hlačama, pa je zaključio da je bolje da bude u gaćama.

Najveribest je neizbježno povezan sa tom mojom majicom. Već sam spomenuo da mi je Najveribest tada, a i danas jedan od najboljih međimurskih bendova. Svojom mješavinom metala, hardcorea i punka, bili su daleko ispred svojeg vremena, a još danas pamtim odlične energične nastupe, pogotovo čistu hardcore energiju koju su sa bine širili njihov pjevač Vito i gitarist Adis. Kakve to veze ima s majicom pitate se? Ovako. Najveribest je izdao prvi i jedini studio album O jalu je riječ kojeg su snimili u Ultravox studiju, kod danas nažalost pokojnog Darka Belovića. Album je za to vrijeme bio vrhunski, no koliko ja znam zajeb je bio kod dogovora oko distribucije i nikada se nije probio po hrvatskoj sceni dalje od nekih sjeverozapadnih okvira. U Čakovcu je promocija albuma bila u Klubu, ne sjećam se točno tko je sve svirao, mislim da Dont i Running Party iz Koprivnice. Taj dan mi se moja majica sušila jer ju je stara oprala, a ja sam bio nestrpljiv jer sam je želio naravno navečer imati obučenu na promociji albuma, pa je stara, da mi udovolji, majicu stavila na peć da se brže osuši. To je na neki način oslabilo prednji dio majice koja je ionako bila već jako iznošena. Kada smo navečer moshali za vrijeme Najveribest giga netko me uhvatio za prednji dio majice i napravio mi nepopravljivu rupu koja je izgledala kao da me netko pogodio sačmaricom. Šteta je bila nepopravljiva, majice bačena, a tuga pregolema.

(Najveribest)

Teo Petričević i Nuci Martinec su u to doba vodili radio emisiju Subway Session i puštali nove bendove i promovirali fanzine, koncerte i cijelu tu underground kulturu i scenu. Isto tako, radili su fanzin Tzscha. Kako bi čim bolje izreklamirali fanzin ljeti 1996. su organizirali vjerujem da prvi open air festival underground glazbe u gradu Čakovcu. Festival se održao na području današnjeg sajmišta, dakle van grada, a dovoljno blizu da se dođe vlakom ili busem za ekipu iz drugih gradova. Ne sjećam se svih, ali od onih koji su svirali sjećam se od hrvatskih bendova Najveribest, Grasshoppers, Bez Panike, Bismarck, Panty Waists, Senseless, Ashes you leave, slovenskih Odpisani, i austrijskih Mastic scum i mađarskih Social free face. Nek se nitko ne ljuti ako sam koga zaboravio. Ovaj festival mi kao prvo sjećanje nudi moju sestru Nedu, kojoj je kao 14-godišnjoj mladoj punkerici ovo bio prvi koncert i sa smiješkom kada zatvorim oči sjećam se kako poga na neke bendove. Kao drugo manje veselo sjećanje nude se nazi skinheadsi i njihovo sranje koje su napravili.

(moja sestra Neda i ja)

U to doba u Čakovcu je postojala omanja grupa budala koji su se predstavljali i oblačili kao nazi skinheadsi, ali u stvarnosti su bili daleko od skinheadsa, već samo gomila budaletina, seljačina i nasilnika iz više-manje bogatih i uglednih obitelji, koji su svoju razmaženost i višak energije kanalizirali kroz nasilje i mržnju. Ne želim spominjati imena jer je prošlo dosta vremena, nijedan od njih više nije u tome i najveći dio ih se opametio. Za vrijeme Tzscha open aira jedan od njih, kojeg su tretirali kao vođu, napao je Špicu iz Bez Panike ozlijedivši njoj čeljust. Dan nakon festivala, u nedjelju navečer, Igi i ja smo gostovali na radio Čakovcu, u emisiji No Control koju su radili Špica i Rodi iz Bez panike, jer smo tamo promovirali drugi broj No faith zina. Cijelo vrijeme emisije Špica se žalila da je boli glava, ali svi smo mislili da se radi o umoru od vikenda i to je sve. Drugi dan je završila na operaciji zbog udarca kojeg je primila. Udarac je dobila zbog toga što je židovskog podrijetla i zbog neutemeljene mržnje tog nasilnika. To se kasnije vuklo po sudu i nadam se da je bar sudski dobila neku zadovoljštinu. Taj čin je bacio mračnu sjenu na inače super organizirani festival.

Zadnji dan školske godine kao divlji maturanti, moj frend Krešo i ja smo se odvojili od razreda i nakon cjelodnevnog ispijanja derivata navečer završili kraj teniskih terena pored današnjeg hotelčića, tada je tamo bio dućan koji se zvao Ital. Nekoliko metara od nas neka druga mlađa ekipa je u velikom broju slavila nečiji rođendan. U jednom momentu dojurila su dva murjačka auta, pa smo Krešo i ja brzinom munje pobjegli(čitaj odteturali) preko ceste u sigurnost parka. Tamo smo se jako smijali i Krešo je vikao sjebali smo muriju! Živjela Jugoslavija!(ne znam otkud mu to, nikad ni prije niti poslije nije spominjao Jugu). Možeš li zamisliti naše iznenađenje kada smo se okrenuli a iza nas je stajao pandur koji je dotrčao za nama?! Meni su od šoka iz ruku ispali piva i komad kruha koje sam imao. Naravno, Krešo je popušio žešću šamarčinu pošto je bio bliži pandurovoj ubojitoj ruci. Ja srećom nisam. Vodili su nas u stanicu tako da smo u koloni išli prvo Krešo i ja kao najsumnjiviji sa rukama na glavama, a za nama polako murjački auto koji nas je držao pod svijetlom farova. Iza nas je išla ona ekipa s rođendana plus još jedan murjački auto iza njih. Pošto smo pandurima bili najsumnjiviji prvi smo išli na ispitivanje, prvo Krešo, pa ja. Nekakav znojan pandur, mislim da se zvao Novak me ispitivao da li znam tko je razbio neke stupiće na teniskim terenima, ja sam im rekao da nemam pojma. Pandur je upotrebljavao standardnu taktiku u stilu, pa daj reci mi, tvoj frend je priznao. Ja sam mu rekao da nema što priznati, jer kao i ja nije ništa napravio. Na kraju me pandur pitao je li me tko tukao, ja sam mu rekao da nije. Krešo nije bio te sreće. Kada ga je pandur pitao isto pitanje, on je prkosno rekao da je dobio od njegovog kolege, pa su mu panduri priuštili još dvije tri odgojne da se prisjeti kako je to bilo. Pustili su nas, a mi budale smo sjedili još dva sata na hodniku stanice, a ostali koji su bili ispitivani nakon nas su svi odlazili natrag u grad. Nakon dva sata i mi smo se zapitali zašto ne odemo, pa smo otišli iz stanice i smijali se jer smo mislili da smo zbrisali pandurima, a mogli smo već odavno biti u gradu i zabavljati se dalje. Razrednica nas je pitala gdje smo bili kada smo se vratili na mjesto gdje se naš razred zabavljao, a kada smo rekli što je bilo, samo se smijala i rekla nam neka ne izmišljamo. Nikad nisam otkrio da li je, te tko je razbio te usrane stupiće na teniskim terenima.

(Fnc Diverzant u Klubu)

Jedan prijeloman događaj koji se dogodio te jeseni 96. je koncert 5 minutes to Steve i Fnc Diverzant u Klubu. Prvi put sam čuo FNC Diverzant iz zagrebačkih Dugava i odmah se zaljubio. Došli su k nama promovirati svoj split tape koji je dan danas pravo malo remek djelo za sve ljubitelje melodičnog punka. Diverzanti su prštali takvom mladenačkom energijom, takvom voljom za životom i snagom, da sam inspiriran i nabijen energijom tog koncerta, poželio opet skupiti novu ekipu i napraviti novi bend.

Matura i srednja škola postali su stvar prošlosti, faks još nije počeo, pa smo počeli subotom održavati neke probe u Zagorovoj garaži. On je imao vozačku i auto, pa nas je pokupio i odvezao subotom sebi kući, pa smo tamo rasturali po instrumentima pokušavajući napraviti neke suvisle pjesme. U bendu su bili Zagor na gitari, Krle na bubnjevima odnosno Jupol kantama, Krešo na basu i ja na vokalu. Pošto nas je u gimnaziji ravnateljica zvala banda, tako smo nazvali bend koji je bio poznat i pod imenom Banda bend ili samo Banda. Kupili smo neke rabljene bubnjeve, bili su rasklimani, ali služili su svrsi, sjećam se da su u fus čineli bile umotane nečije prljave gaće, valjda prijašnjeg vlasnika. Svirati nismo znali, ali željeli smo svirati puno žešće od mog prijašnjeg benda, a jedino ja sam imao kakvo takvo iskustvo live nastupa. Kao primjer kakvo nam je bilo umijeće, mogu navesti da me Krle jednom pitao sjedeći za bubnjevima što da radi s drugom rukom, kad mu je jedna dovoljna za sviranje. Smijao se čudeći se zašto bubnjari svi koriste obje ruke, a njemu je bila dovoljna jedna, bar je tako mislio. Rekao sam mu da može s drugom rukom činiti što ga je volja. Krešo je isto uglavnom lupao po praznim žicama bas gitare.

(Banda bend)

Naravno, snimili smo na običan kazetofon jedan demo i jedan lažni live snimak. Demo se zvao Demo za svaku ženu, a maštoviti nazivi pjesama bili su: U pizdu materinu, Praščić, Ibar, Nazi Scum, Banda….pjesme su bile neki grozan miks punk hardcorea i grinda i općenito nešto najopscenije što sam s bilo kojim od mojih bendova svirao. Maštali smo da nas neko zove odsvirati neki gig, ali uzalud! Sve se promijenilo jedne subote kada Krešo nije mogao doći na probu, pa smo umjesto njega doveli Igija Bistrovića čiji su se Grasshoppersi u kojima je pjevao nekako u to doba raspali, pa je bio slobodan i željan svirke. Igi je sjeo za kante i odsvirao novu stvar koju smo napravili, a zvala se As time flies kao pravi bubnjar, sa dvije ruke, pa smo ga odmah primili u bend. Krešu smo izbacili jer ionako nije imao vremena niti volje, a Krle je bio jako uvrijeđen što ga premještamo s bubnjarske pozicije na mjesto basista. Rekao je da će ostati samo dok ne nađemo nekog drugog, što srećom nije bio slučaj. Zaključili smo da je vrijeme i da uzmemo neko ozbiljnije ime za bend, a pošto je većina nas jako voljela bend Warzone i hardcore, smislili smo kombinaciju tih imena i bend nazvali Corewar. Odlučili smo napustiti eksperimente i početi svirati hardcore punk. Tako je počelo meni jedno od najbitnijih i najdražih poglavlja moje odiseje hardcore punk scenom.

(Kraj treće epizode-nastavlja se…)