Kao što sam rekao, scena je u to doba cvala i rasla, bilo je to lijepo doba za živjeti, biti kreativan, imati ideje, doba odlične muzike i prijateljstva.

Malo Morgen je bio čakovečki bend kojeg je osnovao Emil Marciuš jer je želio svirati gitaru u bendu pošto je u kući u kojoj je živio u Nedelišću imao Marshall pojačalo, gitaru i distorziju efekt. Uz to, znao je i nešto stvarno svirati. Pošto su kod njega stalno visjeli Sova i Robi Kriković, dogovorili su s bubnjarom Kiki Jankovićem da startaju bend. Krenule su prve probe, a pošto je u modi bio grunge, klinci su se furali na to, iako je Emil u stvari želio imati death/trash metal bend. Pošto je klince bilo sram pjevati, a nisu ni mutirali do kraja, Emil je silom prilika postao vokal benda i ostavio se sviranja gitare. Bendu je išlo prilično dobro, bili su doista uvježbani, bend je išao prema stvarno nekakvom profesionalizmu, a radili su i kvalitetan autorski materijal.

(Malo Morgen na koncertu u Zagrebu)

Tri četvrtine benda je odlučilo da bi im Trčo odgovarao bolje kao vokal, pa je Emil napustio bend. Malo Morgen je s Trčom na vokalu nastavio gurati prilično uspješno, snimili su spot za pjesmu Problem child koji se čak zavrtio i na tada popularnoj glazbenoj emisiji Hit Depo koju je na televiziji vodio Hamed Bangoura. Egzistirali su jedno vrijeme, a onda ih je Trčo napustio i raspali su se. Ostali su kasnije osnovali uspješne bendove od kojih Clone Age svira i danas i prilično im dobro ide.

Što se Emila tiče, u roku od 24 sata nakon napuštanja Malo Morgen osnovao je novi bend Green Machine koji koliko se sjećam nije bio toliko grungy, ako me sjećanje ne vara radilo se o nekakvom garage rocku s metal i indie uletima, dosta bržem i žešćem od onog što je Emil radio sa Malo Morgen. Green Machine sam gledao live više puta, čak jednom u popularnoj Rupi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bili su sasvim okej kao bend. Emil je u to doba počeo polako organizirati koncerte koji su bili prilično kvalitetno organizirani i zvao je jako dobre bendove. Javljalo mu se sve više i više bendova, pa sam mu vrlo zahvalan što je organizirao mnoge koncerte na kojima smo praktički odrasli i vjerujem da brojne tadašnje bendove ne bismo vidjeli da ih on nije organizirao da sviraju kod nas. Isto tako, pomogao je Corewaru jer smo svirali na nekim gigovima koje je radio, a mislim da ne postoji tadašnji bend čakovečke/međimurske scene koji nije svirao bar na jednom od gigova u njegovoj organizaciji.

(Emil gerilski plakatira za jedan od gigova na kojem smo između ostalih i mi svirali)

Kroz godine Emil je stekao mrežu poznanstava na sceni, pa je postao i jedan od suorganizatora Ljeta u gradu Zrinskih, a neumorno i dalje pomaže underground i alternativnoj sceni, te svira bas u bendu Waitapu. Emile, hvala ti na svemu i želim ti još puno dobrih godina na sceni.

Što se tiče Trče, nakon izlaska iz Malo Morgena je oformio bend Fester What koji je bio dio Gajba crew, još su u njemu svirali Digić, Bruno, Jura Bistrović i Sino, no bend nije bio dugog vijeka. Koliko znam odsvirali su jedan koncert u Puli i još brže se raspali.

(Trčo i Pula Punx 1997.)

(Špica Bez panike i Šapo Fakofbolan Pula 1997.)

Ja sam u to doba živio na relaciji Zagreb-Čakovec pošto sam hodao na faks. Kao što sam napomenuo u Zagrebu mi je cimer bio bakin brat Ivo koji je imao neka svoja shvaćanja života kao penzionirani novinar Vjesnika i prilično dobro smo se slagali. No, jednom sam došao iz grada kući, a on me dočekao mrka pogleda i bez riječi. Kada sam ga pitaš što je bilo, zbog čega se ljuti on me optužio da se drogiram. Umro sam od smijeha, a on mi je rekao da u mojoj sobi osjeća neki istočnjački miris kako ga je nazvao. HAHAHA! Prešli smo preko toga, ali idućeg dana ponovilo se isto. Kako nisam imao pojma u čemu je stvar ružno smo se posvađali. Dan kasnije se ponovila ista scena. Tad mi je sinulo! Imao sam u sobi Old Spice deo u spreju s kojim sam se svako jutro našpricao. Donio sam mu i stavio pod nos! On je rekao da, to je taj miris! HAHAH! Tada smo obojica umrli od smijeha, a on je bio prilično posramljen kako me optužio da se drogiram. Nažalost, Ivo je umro od raka crijeva 1998.i neka počiva u miru, jer, iako je bila velika razlika u godinama i mogao mi je biti djed, bio je dobar prijatelj.

(ekipa na okupu kod garaža iza varaždinskog BKD-a)

Malo po malo, naš uporan rad s Corewarom na materijalu se isplatio i bili smo po našem mišljenju uvježbani i spremni za prvi koncert. U lipnju 1997. je kod nas u Čakovec u posjetu došao naš frend Toster iz Pule. Taj vikend je u Varaždinu na FOI-u bila promocija novog broja Ptičekovog fanzina Živjela komercijala, pa smo svi otišli tamo. Svirali su Bez panike, FNC Diverzant, a trebali su doći Scuffy dogs, ali nisu se pojavili , pa je kao zamjena svirao ljubljanski Proletariat. O Bez panike i FNC se sve znalo, no Proletariat je bio jedan od boljih slovenskih punk bendova u to doba, sastavljen od ekipe iz Metelkove, koja je u to doba još bila squat. Svirali su odličan prljavi hardcore punk ljubljanske škole, začinjen s ponešto street punk uleta, njihove pjesme su bile i na onoj poznatoj Monte Paradiso 93.vhs i audio kazeti.

Mislim da je to bio prvi i ujedno zadnji hardcore punk koncert u toj nekoj prostoriji u sklopu FOI(informatički faks u Varaždinu). Bila je prezakon fešta, a nakon koncerta Toster nam je rekao da će te godine Monte Paradiso festival u Puli trajati četiri dana a pošto je on angažiran za organizaciju prvog dana, koji pada na četvrtak, želi da mi sviramo na festivalu!

(Bez panike u akciji i moja malenkost u prvom redu)

Noge su mi se odsjekle! Monte Paradiso! Da pojasnim:tada nije bilo toliko punk hardcore festivala kao danas, a Monte Paradiso u Puli je bio mitska meka u koju su svi panksi koji drže do sebe iz cijele zemlje hodočastili! Marljivo smo vježbali. Još mjesec dana i u zadnjim danima srpnja cijela ekipa je sjela na vlak da krenemo u avanturu zvanu Monte Paradiso i prvi Corewar gig. Prvim vlakom te večeri oko 8 došli smo u Zagreb, gdje smo nekoliko sati morali čekati drugi vlak na kojeg moramo presjesti za Rijeku, a taj je išao oko 1 ujutro. U obližnjem dućanu koji je radio cijelu noć kupili smo pivo i vino, pa sjeli na klupicu kraj Glavnog kolodvora, pijuckali i uživali u toploj ljetnoj večeri. Svi smo bili prilično uzbuđeni oko giga i četiri dana odličnog provoda koji su pred nama! Te večeri je Zagreb kao i većina Hrvatske bio u euforiji, jer je Dinamo kojeg je diktator Tuđman preimenovao u Croatia pobijedio u Zagrebu beogradski Partizan i to mislim da prilično visokim rezultatom. Pošto su rane od rata bile još prisutne i svježe, kao i nacionalizam kojeg su mediji pod kontrolom države svesrdno podupirali, većina Hrvata je tu nogometnu utakmicu smatrala kao pobjedu nad Srbima i neku vrstu osvete za rat. Nama se živo fućkalo za tu jebenu utakmicu i za njihovu nacionalističku zatucanost. Zagrebačke ulice su bile prilično prazne zbog tog događaja. Konačno je krenuo i vlak za Rijeku gdje smo bez spavanja, a uz piće i zajebanciju stigli u ranim jutarnjim satima kad je sunce već bilo na nebu. Tragično, brzina HŽ vlakova se malo promijenila sve do današnjih dana. Tada si na nekim dionicama pruge mogao bez problema hodati i pušiti uz vlako kako se sporo kretao! Pula nema direktnu željezničku vezu iz Rijeke, pa su nas busevi HŽ-a odvezli do Lupoglava gdje smo morali presjesti na treći vlak do Pule. Od umora, nervoze i cuganja cijelu noć boljela me glava, popušio sam sigurno kutiju cigareta u vlaku od Zagreba do Rijeke te noći. Tada se još smjelo pušiti u kupeima i na hodnicima vlakova.

Stigao sam u Pulu sjeban i umoran, a tu večer je trebalo svirati naš prvi gig i to na Monte Paradiso festivalu! Lutali smo prijepodne i dio popodneva po gradu, otišli do Uljanika vidjeti gdje sviramo večeras općenito chillali, popili malo i tako to. Monte Paradiso je bio te godine zamišljen da su koncerti prvi(četvrtak) i zadnji(nedjelja) četvrti dan u Uljaniku, a drugi i treći znači petak i subotu na tvrđavi.

Pula se polako punila panksima, skinsima, metalcima i ostalim slobodarskim narodom.  Popodne prije tonske probe nas je Toster pozvao k sebi da se presvučemo i spremimo, pojedemo nešto i ostavimo dio stvari kod njega. Ostao mi je u sjećanju Tosterov tata koji je bio jako smiješan i zabavan tip i jako nas je nasmijavao. Pitao nas je gdje nam je onaj tip sa crno nalakiranim noktima koji stalno viče ne bu mene niko fukal!(probajte ovo zadnje zamisliti izrečeno sa jakim puležanskim izgovorom). Nema što, Trčo je nekoliko mjeseci prije svirajući u Puli sa Fester What ostavio stvarno dobar dojam na lokalno stanovništvo hehe! Presvukao sam se u majicu, hlače i čizmeu kojima sam mislio nastupati. Tosterov tata je ispekao slasnu pizzu i sjeli smo jesti, a meni je tada pozlilo. U sekundi sam bio obliven hladnim znojem, ruke su mi drhtale, majica na meni je bila mokra kao da sam stajao na pljusku. Moji prijatelji iz benda su me samo čudno gledali. To pamtim kao najgori napad treme ipanike koji me ikada u životu pogodio. Iako me trema pratila uvijek, nikada poslije nisam osjetio takav napad panike. Tosterov tata se sažalio nadamnom, a bio je super momak, pa sam se uspio skockati, ponovo presvući i bio sam spreman za akciju, mada pojeo nisam ništa, jer nisam mogao.

Nakon uspješne tonske probe, vukli smo redne brojeve iz nečije šilterice kako bismo odredili redoslijed nastupa. Te prve večeri uz nas su još svirali tri benda, a radilo se o K-15 iz Pule, te Blef Alojz i Krvavi mandat iz Zagreba. Izvukao sam da sviramo drugi po redu, sasvim okej. Kao prvi su trebali ići K-15, treći Blef Alojz i zadnji Krvavi mandat. Tada sam prvi puta upoznao gitarista Krvavog mandata Dadu zvanog Marva i vokala Tarića. Krvavom mandatu je isto bio prvi koncert, pa su bili nervozni kao i mi. Što se tiče K-15 to je bi bend našeg prijatelja Olega iz Pule, on je svirao bubnjeve u tom hardcore punk bendu. Pitali smo ga dal nam posudi činele(vječiti žicaroši), a on je rekao da će nam rado posuditi ako nemamo Trču u bendu.(stvarno odličan dojam u Puli ostavio). Blef Alojz su bili okej momci koliko sam ih upoznao, tko zna gdje su sada. Imali su jedan (polu)hit na kompilaciji koju sam imao, pjesma se zvala Hello Marica.

(Krle i u pozadini Igi-Corewar prvi gig-Monte Paradiso 1997.)

Meni se trema u potpunosti rasplinula kada sam naletio pred Uljanikom na Darka Čmarka iz Kontre i ostalu ekipu iz Karlovca koji su mi uvalili Badeloy Brandy u ruke i toliko sam popio da sam čak ciagretu naopako zapalio. Kako mi se netko ne bi smijao, brzo sam je okrenuo onako zapaljenog filtera i ispekao se po usnici. Great! Kada je koncert trebao početi, K-15 su se negdje izgubili i nestali, pošto im nije odgovaralo da sviraju prvi, pa smo mi otvorili festival i koncert. Sve je krenulo super, otvorili smo gig sa As time flies, ljudi se bacaju, klub fino popunjen, ali je basist Krle na kraju pjesme skočio i sjebao pojačalo tako da je čak i džek koji drži kabel od bas gitare istrgnuo van iz pojačala. Slijedila je više od 30-minutna stanka tijekom koje su tonci pokušavali otkloniti kvar da bismo mogli nastaviti.

(moja malenkost na bini-Corewar live Monte Paradiso 1997.)

Zagor je sjeo na rub bine i zapalio cigaretu, a ja sam vikao na Krleta da je kreten i tako dalje…Tonac mi je šapnuo neka ne brinem, da će uštekati bas na miksetu, pa će ga gitara pokrivati. Ja sam onako pijan to isto počeo savjetovati drugom toncu neka učini, na što me Igi sa bubnjeva pogodio palicom nek ne serem i ne pravim se pametan. Good times!

(Zagor i u pozadini Igi-Corewar live Monte Paradiso 1997.)

Nakon dobrih pola sata smo nastavili i gnjavili ljude svojom svirkom kojih 40-ak minuta. Nema veze, ljudima bilo okej, a i mi nismo preloši bili. Nastupi ostalih bendova su također prošli u ozračju fešte i zabave, osim što sam se ja malo ljutio na K-15 što su nestali i pojavili se točno kako bi svirali drugi, ali ko ga jebe, sve je to punk! Za to svoje sviranje dobili smo i točno 100 kuna troškova, koje smo odmah u cijelosti dali Igiju pošto je on u džepu nakon što si je platio kartu za vlak imao točno jednu kunu!

(Krvavi mandat live Monte Paradiso 1997.)

Tu noć smo prespavali kod našeg frenda Zahe iz Pule. Sjećam se da sam sjeo/legao u fotelju kod njega sa olakšanjem. Gig je riješen, slijede tri dana lude zabave. Moram napomenuti da sam u Puli, ne samo ja nego svi mi naišli na takvu gostoljubivost naših pulskih prijatelja i prijateljica kakvu nikada prije niti poslije nismo susreli nigdje. Praktički nam je sve bilo otvoreno, kao da samo kod kuće.

Uslijedilo je dva dana lutanja po Puli tokom dana, kupanja, cuge i zajebancije, a navečer odličnih koncerata na tvrđavi. Mamurluk smo ubijali bijelim vinom miješanim sa pašaretom i druženjem. Tamo sam i prvi puta probao i jeo najbolje toast tople sendviče koje sam ikada jeo u jednom kiosku, ne sjećam se kako se zvao. Od bendova koji su svirali na tvrđavi gledao sam naše frendove Bez panike, Cripple Bastards, FFD, Brijačina kojona…a bend koji sam na tvrđavi izgarao od želje vidjeti je Nula iz Šibenika. To je anarho punk hardcore bend uz kojeg sam se formirao i do danas meni jedan od najdražih hrvatskih bendova iako ne sviraju više godinama. Njihovo izdanje Pobijedimo laž na kazeti sam vrtio i vrtio i vrtio, imam na lijevom ramenu urezan žiletom broj 0 i naziv benda ispod broja još i danas. Njihov split lp sa Bijes zdravog razuma je bilo prvo takvo split izdanje na ovim prostorima, a izdala ga je Humana nova, danas nažalost ugasla nezavisna izdavačka kuća. Ta prva dva izdanja su lektira, kasnije mi se nisu baš dopala, ali ovo mi je bila biblija tih dana. Sjećam se da su trebali svirati u subotu, treći dan festivala, i mi smo vani još pili kada sam začuo uvodne taktove pjesme Pobijedimo laž i shvatio da Nula svira te večeri prva, pa sam odjurio kao metak unutra i sa užitkom konačno pogledao Nulu. Narednih godina sam ih vidio uživo još dosta puta, ali nijedan puta nije bilo kao tada na Monte Paradisu.

(omot Nula/BZR split albuma)

(Nula-live Monte Paradiso 1997.)

Pošto su fanzini u to doba, uz veliki izvor informacija o underground sceni bili također i ogroman izvor tračeva, svađa i tome slično, moj prijatelj Lazar i ja smo pratili prepirku Marka Strpića, autora In medias res fanzina i Neven Fitnića, pjevača benda Oi Stompers i autora fanzina iz Ivanić grada, čijeg naziva se ne mogu sjetiti. Jedno popodne na tvrđavi u Puli smo Lazar i ja ispijali vino s pašaretom, a Marko Strpić je prolazio. Dozvao sam ga i pitao nešto u stilu jelda da je Oi Stompers najbolji hrvatski bend, a Neven Fitnić najveći frajer?! On me samo onako nasmijano pogledao i mislio si ajme meni kakve li budale! Mi smo naravno umrli od smijeha! Tih noći više nismo spavali po stanovima u Puli, već pod vedrim nebom u vrećama za spavanje uz brdo punkera i nove slovenske frendove iz Celja koje smo upoznali. Još jedan bend kojeg sam očekivao vidjeti je Antifrik iz Zagreba, kultni bend sa Gajba kompilacije, čije pjesme smo uz kazić urlali svake subote u Gajbi. U tom bendu je gitaru svirao Vedran, današnji gitarist megapopularnog benda Brkovi. Antifrik su bili solidni punkrock, ali nekako su me svojim nastupom razočarali.

(Antifrik live-Monte Paradiso 1997.)

Još jedna smiješna stvar koja mi se dogodila na tom Monte Paradisu se desila zadnji dan festivala, u nedjelju. Kao što sam rekao, prvi i zadnji dan festivala su se odigravali u klubu Uljanik. Objašnjeno nam je bilo da članovi bendova koji sviraju u Uljaniku ne moraju platiti upad u Uljaniku oba dana, a članovi bendova koji sviraju na tvrđavi ne moraju platiti upad na tvrđavi oba dana. Ja sam naravno odmah platio upad u Uljaniku čim sam došao na gig tu zadnju večer.

(Lazar i ja-tvrđava Monte Paradiso 1997.)

No, to još nije sve! Izašao sam se van proluftati barem tri puta tijekom večeri i svaki puta na povratku još jednom uredno platio upad! Ekipi koja je bila na upadu je negdje bilo fantastično smiješno vidjeti teturajuće pijanu budalu koja plaća upad svaki put kada prođe. Ne sjećam se gdje sam pao te večeri, ali uredno sam se probudio u svojoj vreći i neka voda me prskala po licu. Ležao sam usred vrtićkog igrališta na kojem je automatska prskalica vodom zalijevala travu.

(Pula-Monte Paradiso 1997.-moja malenkost, Zagor i Lazar)

Bilo je vrijeme za povratak kući u realnost. Putovali smo po obrnutom redoslijedu vlak do Lupoglava-autobus do Rijeke-vlak do Zagreba. U Zagrebu smo taman kada nam je vlak ulazio u kolodvor ugledali vlak za Čakovec kako odlazi i ostali smo tamo ubiti još dva i pol sata do slijedećeg. Sjedili smo na onoj istoj klupici kraj Glavnog kolodvora na kojoj smo sjedili i u polasku. Ispijali smo pive za zadnje pare, a pošto je Zagorov tata bio mesar u Vajdi, ostala nam je neka kosana mast koja se od vrućine u plastici rastopila i postala tekuća, pa smo je podijelili i naizmjence ispijali. Naravno da je vlak bio popularno zvan Texas, najsporiji vlak HŽ-a ikad, onaj s drvenim klupama koji je danas ukinut i poslan valjda u staro željezo. Uz taj vlak si definitivno mogao hodati kada vozi. K tome je vozio samo do Varaždina, a za Čakovec dalje nismo imali, pa su nečiji starci stigli u dva-tri auto po nas i mrtve umorne, ali zadovoljne nas dovezli konačno doma.

(kraj pete epizode-nastavlja se…)