Duže vrijeme nije bilo nekog koncerta malo žešćeg usmjerenja u Čakovcu. Ipak je ljeto, sezona je festivala, malo se putuje okolo, a koncerti u Prostoru čekaju na neko bolje vrijeme, pošto ova minula sezona nije bila bog zna kakva po tom pitanju.

Za ovaj koncert sam saznao nedavno pošto mi je jedan frend poslao FB event, a Metalac mi je nekako najdraži najljepši čakovečki klub za koncerte i šteta što nema više underground žešćih gigova tamo, pa rekoh sam sebi zašto ne čekirati ovo.

Prvi bend koji se popeo na stage je STIM iz Ludbrega. U zadnjih godinu dana imali su neke promjene u postavi, no i dalje praše još žešće i bolje nego prije. Slušao sam za sada njihov jedini album kojeg su izdali i riječ je o dobrom trash metalu. Do sada sam ih gledao i slušao uživo jedan jedini puta prije dvije godine kada smo svirali s njima na jednom vrtnom koncertu i to nije moglo dati pravu sliku benda. Ostao sam ugodno iznenađen njihovim nastupom, a Metalac se za vrijeme njihovog seta lijepo i ugodno punio i kada su započeli otprilike drugu polovicu seta, već je bilo poprilično puno ljudi koji su sa odobravanjem stajali i gledali/slušali Stim.

Frontman Stima je uzalud pokušavao na neki način animirati publiku da se napravi neki pit, pošto je ipak publika više slušala bend nego se bacala ispred bine. Moram napomenuti da je do kraja seta Stim zvučao prilično moćno. Jedino što me smeta kod ovog benda je nekako previše James Hetfieldovski vokal koji me iritira i malo preduge pjesme. Na kraju seta Stim su odsvirali po mom mišljenju nepotrebnu obradu Metallice-Sad But True.

Za međimurski bend CORE SYSTEM sam moram priznati čuo tek kada sam vidio najavu za ovaj gig. Koliko kužim ovaj bend je nastao na pepelu benda Under Melody koji su prije dvije tri godine prašili solidan metalcore. Došao sam na koncert kao tabula rasa i nisam se niti potrudio potražiti na YouTubeu ili bandcampu bend i poslušati kako zvuče, jednostavno sam se pustio iznenaditi. Core Systemu je ovo bio prvi koncert i ujedno promocija prvog albuma “The Loop” pa su oni bili svojevrsni headliner večeri. Kada je nastup počeo introm i dimom iz mašine, bio sam uvjeren da će ovo biti nešto super. Još kada sam čuo zanimljiva rješenja elektroničkih sampleova i loopova koji idu kao podloga čvrstim, ali melodičnim gitarskim riffovima, sve me više oduševljavao njihov nastup.

Nakon prve poduže instrumentalne stvari na stage su skočili i dva vokala. Moram priznati da sam još od 90-ih jako oduševljen bendovima sa dva vokala, Core System mi je još više skočio na višu razinu u očima i ušima. Cijela muzika Core Systema je neki cross između metala i corea, sa podosta elektronike, ali i žestine i melodije te odlične interakcije između dvojice vokala, od kojih jedan više growla(mislim da je taj dečko pjevao u Under Melody), a drugi fenomenalno pjeva clean melodične dionice.

Za vrijeme nastupa Core System atmosfera u publici je bila odlična, a moram pohvaliti i nastup benda, koji je dao sve od sebe i uživao u svojoj muzici, a ne stajao na stageu kao drvene marije na probi. Isto tako, interakcija benda i publike je bila na stvarno lijepoj razini i bend nije svirao ni predugo, niti prekratko, onako taman nekih 45 minuta. Jedva čekam vidjeti i čuti ovaj bend opet negdje uživo!

Za kraj je ostao nastup varaždinskih STEN MOL, no njih nažalost nisam ovaj put gledao i čuo, pa ne mogu napisati ništa, moja isprika, biti će prilike. Sve u svemu, dobar gig!

Ovaj festival je upravo proslavio osam godina postojanja, od začetaka u obližnjem mjestu u Mađarskoj do prelaska na speedway stadion u Petišovcima kraj Lendave u Sloveniji, festival je svake godine dobivao na kvaliteti lineupa i organizacije, pa je postao jedan od boljih DIY festivala u ovom dijelu Slovenije i ispunio rupu koja je nastala nestankom recimo Flatussa i sličnih festivala iz 90-ih i ranih 2000-ih. Kao i svake godine, ove godine je također trajao dva dana, petak i subotu. Petak je obilježilo nažalost otkazivanje headlinera hardcore teškaša First Blood koji su zbog zdravstvenih problema bubnjara bili prisiljeni otkazati europsku turneju. Mi nažalost nismo posjetili taj prvi dan, nego drugi odnosno subotu.

Drugi dan, u subotu je svirka počela već oko 15 sati popodne nastupom lokalnih legendi Panicka, ali mi smo došli tek navečer i propustili smo svirke Panicke, zagrebačkih Sentence i još nekih. Od 18 sati je bila pauza radi speedway utrke i mi smo lukavo došli oko pol 9 navečer jer je do onda trebalo biti gotovo i početi opet svirka. No, gnjavili su s motorima još jedno duže vrijeme. Konačno su završili i prvi bend koji je bio na redu su bili ONE STEP AWAY ilitiga skraćeno OSA. O ovome bendu je već bilo riječi u više postova ovog zinea, od interviewa preko gig reporta i mogu samo reći da su odsvirali još jedan odličan nastup i dokazali da su jedan od najboljih hrvatskih melodičnih punkrock bendova. Uvijek zabavni, uvijek energični, rasturili su doslovno. Ove godine je stage bio pod improviziranim šatorom radi eventualno lošeg vremena, no srećom subota je bila jako lijepa i nekakvo nevreme nije pokvarilo festival. GUŽVA U BAJT iz Ljubljane su se brzo naštimali, napravili kratak soundcheck i krenuli napajati publiku sa svojom verzijom punkrocka. Meni nekako nisu legli, no ekipa ispred stagea se odlično zabavljala tijekom njihovog nastupa.

Ovdje moram udijeliti malu packu dvojici trojici glupana koji su ispred bine divljali i naguravali ljude bezveze i svojim blesavim ponašanjem sjebavali koncert većini ekipe. Ja nisam protiv moshanja, slemanja, stage divanja, upravo suprotno, ali zna se kak se to radi, a ovi debili su bili daleko od toga i njima bi bilo svejedno dal svira One Step Away ili Šaban Šaulić, jer ionako nisu imali pojma tko trenutno svira, glavno da se debiliziraju. U više navrata su neki od njih skoro popušili batine od ekipe koja je polako, ali sigurno gubila živce, no srećom ispalo je sve bez nasilja.

Konačno sam dočekao jedan od meni najdražih bendova, PIČKE VRIŠTE iz Zagreba. O njima je također bilo riječi više puta u ovom zineu, no nije na odmet reći da su imali odličan nastup. Obožavam njihov melodični punkrock, tako da ne mogu biti objektivan, ali napravili su pravu štalu i jedva čekam da konačno izdaju novi dugoočekivani drugi album, jer slušam te nove stvari po gigovima već godinu dana i odlične su.

Nakon kraće preinake i uštimavanja uslijedio je nastup svojevrsnog headlinera večeri GUŽVE U 16-ERCU iz Osijeka, no meni su oni oduvijek jako dosadan bend, pa sam otišao na pivo i malo se zabaviti i popričati s ljudima koje nisam dugo vidio. Po onome što sam čuo iz šatora bilo je standardno, meni ne baš nešto posebno.

FRAKTURA MOZGA iz Zagreba mi je već duže vrijeme jedan od dražih bendova hrvatske scene, pa sam se jako razveselio kada je najavljen njihov nastup, pošto ne sviraju baš okolo često i teško ih je uhvatiti da sviraju koncert negdje. Istovremeno, nisam znao što očekivati od njihovog seta, na neki način sam se bojao da se ne razočaram. No, upravo suprotno, ostao sam ugodno iznenađen i po mom mišljenju Fraktura Mozga su bili pobjednici večeri, meni daleko najbolji bend večeri. Rosić i kompanija su odsvirali super set svog melodičnog punka, sve je bilo kako treba, setlista, energija, komunikacija s publikom i atmosfera. Dabogda se ponovilo. Njihov nastup me ostavio sa osmijehom na licu i u želji za još, to je znak da su rasturili.

Za kraj je ostao još nastup čakovečkih PARTLEKA za vrijeme kojeg sam opet otišao na pivu i malo se podružiti, jer sam Partleke gledao i slušao uživo već toliko puta da mi nije bilo zanimljivo opet tavoriti pred stageom i slušati iste obrade dječjih pjesama po stoti put, ali bio je to prikladan način da se općom zabavom zatvori festival.

Na kraju, ekipi iz Ignite The Underground Promotion se treba odati počast i skinuti kapu, jer nije lako održati ovaj festival osam godina za redom. Svaka čast, dragi prijatelji i želim da ovaj festival potraje najmanje još toliko.

Kada sam saznao da će se ovaj gig održati nije bilo apsolutno nikakve sumnje da ću otići tamo unatoč četvrtku i tome što drugi dan moram ujutro na posao. Agnostic Front su mi jedan od najdražih bendova i ovo je drugi puta što sam ih gledao i slušao uživo u manje od godinu dana. U meni nije postojala ni najmanja sumnja da ću se razočarati ili otići doma nezadovoljan. Vintage Industrial mi je jedan od najboljih klubova za održavanje koncerata i u kombinaciji s ovim paketom ne možeš pogriješiti.

Došlo je vedro i sunčano kasno popodne kada se naša peteročlana ekspedicija uputila autom preko Varaždina kako bismo nakon dobre zajebancije brzo autocestom stigli u metropolu. Parkirali smo blizu kluba, prošetali ulicom i ubrzo pronašli ostatak čakovečke ekipe, nešto ljudi iz Virovitice, pa smo se svi zajedno malo podružili prije giga. U dvorištu Vintagea primijetio sam relativno malo ljudi, jebiga ljeto je, neki su po moru, neki štede snagu za festivale, neki nemaju para itd… Malo po malo, došlo je vrijeme za prvi bend, odnosno zagrebački Stronghold. Moram reći da je ovaj bend bio pun pogodak kao bend namijenjen otvaranju večeri.

Na početku nastupa Stronghold nije bilo baš puno ljudi u klubu, no kako je vrijeme njihovog nastupa išlo prema drugoj polovici, klub se počeo puniti i sve više ekipe je s odobravanjem pratilo i bodrilo njihov nastup. Sama setlista je bila kombinacija novih stvari i nekih starih provjerenih pjesama. Bio je to jedan odličan, energičan nastup, sve nove stvari su fenomenalne, tako da me Stronghold podsjetio zašto volim hardcore i zašto još uvijek hodam na ovakve gigove. Kada su uspješno priveli nastup kraju, srce mi je bilo puno. Svaka čast.

Naravno, s nestrpljenjem smo svi ipak čekali glavni bend i nakon kraće preinake na bini, skoro na sekundu, počinje prepoznatljiv intro Ennia Morriconnea iz The Good, The Bad and The Ugly. Kao i prošle godine Agnostic Front je počeo svoj set drito u glavu sa The Eliminator, slijede Dead To Me, pa jedan od highlighta nastupa, himnična My Life, My Way.

Kako je još uvijek aktualan album The American Dream Died, valjalo je odsvirati i nekoliko stvari s toga albuma, pa su otprašili Police Violence, Only In America, te odlične himne Never Walk Alone i Old New York…Nakon početne treme, Vintage je brzo postao vrelo grotlo slamanja, poga, sing alonga i ponekog stage divinga i crowd surfinga, a kada su počeli stari hitovi u obliku Victim In Pain, Your Mistake, Power, Toxic Shock i United and Strong, rulja je načisto poludjela, pa se pojavio i circle pit za vrijeme Friend Or Foe. Noviji albumi nisu mogli proći bez neodsviranih hitova kao što su All Is Not Forgotten i Peace, a ludilo je izazvala For My Family. Zvuk nije bio savršen, bend je malo i pofušao tu i tamo, ali to je hardcore, bila je takva pozitivna atmosfera i hardcore energija, a ono što me najviše oduševilo je što se na facama Rogera Mireta, Stigme i ostalih vidjelo koliko još uvijek vole to što rade iako na ovoj turneji slave 35 godina benda!

Za kraj su ostavili same himne, pa se zaredali Crucified, Addiction, jedan od najvećih hitova benda Gotta Go. Počastili su nas i pjesmom koju je Agnostic Front stvorio Iron Chin, no poklonili su je legendama The Bruisers. Naravno, za sam kraj ostavili su posvetu Ramonesima u obliku obrade besmrtne Blitzkrieg Bop. Sat i petnaest svirke je brzo završilo, a meni je srce bilo puno, i osmijeh na licu mi stoji još i sada kada pišem ove retke. Još jednom mi je ona moja unutarnja crta dobila dozu energije, dozu inspiracije i onu dobru staru dozu nema predaje i želje da nastavim dalje, ma koliko se nekada stvari činile crne. Hardcore je život, oba benda su dokazala to večeras, i oba imaju zauvijek posebno mjesto u mome srcu.