Konačno je došao i taj dan kada će zaživiti najnoviji festival u ovom dijelu Slovenije, uz već uhodani Tepih na Paleti. Sjećam se nekada Flatuss festivala u Ljutomeru i odličnih bendova koji su tamo svirali, kao i No Border Jama u Mariboru koji mi je isto bio super. Festivala nikada dosta, kao i koncerata, pa se nadam da će se i iduće godine održati. Ove godine pripremljen je dvodnevni program, petak i subota, a na meniju se stvarno moglo naći za svakog ponešto. Mi smo posjetili prvi dan, koji je bio rezerviran za hardcore punk i metal.

Naša mala četveročlana ekspedicija je krenula na festival zbog poslovnih obveza u kasnopopodnevnim, odnosno ranovečernjim satima, iako je program počeo prema satnici već od 16:00. Uz kraće zaustavljanje radi snabdijevanja osvježenjima stigli smo na festival u obližnje Petišovce kraj Lendave bez nekih dužih zajebancija i čekanja na granici. Samo mjesto održavanja festivala je speedway stadion u malom selu Petišovci kraj Lendave, isti onaj na kojem se održava i Tepih na paleti, ali unutar samog stadiona. Kada smo stigli, parking meštar volonter nas je uputio da na livadi nađemo parking i po broju automobila smo vidjeli da se nije okupio veći broj posjetitelja, dobro, rekoh sebi, petak je, dan je još, a subota ionako donosi bendova za šire mase i ukuse posjetitelja kao što su Laibach, Let 3 i mnogi drugi. Na livadi koja je služila kao parking smo sreli i drugi dio čakovečke ekipe, pa smo se zajedno kvalitetno podružili.

Što se tiče bendova, nastup mađarskih Hellfreaks koje sam želio čuti/vidjeti sam nažalost propustio, jer su svirali u ranijem terminu kada mi još nismo pristigli na festival. Prvi bend koji sam čuo kada smo stigli je mađarski Pokolgep koji su svojevrsne legende mađarske heavy metal scene sa nebrojenim nizom godina rada, hrpetinom albuma, i jako brojnom i vjernom publikom. Mene se njihov otprilike jednosatni set nije baš dojmio, nekako su mi bili premekani za power metal, više onako hard rock i nisu me se dojmili. Drugi bend i jedan od onih zbog kojih sam došao, bili su slovenski Odpisani, na neki način domaćini ovog festivala. Prvi puta sam ovaj bend gledao uživo daleke 1996.na Tzcha open airu u Čakovcu kojeg su radili Teo Petričević i Neno Martinec i od tada ih volim. Prije nekoliko godina izdali su odličan album Šah Mat i na jednoj od promocija albuma u Črenšovcima u Sloveniji smo i mi svirali. Za vrijeme seta Odpisanih publika se lagano punila pred binom, a bend je opako rokao svoj set metaliziranog hardcore punka sa političkom porukom, ali i odličnom dozom zajebancije.

Redali su stvari sa još uvijek aktualnog albuma kao što je jedna od meni omiljenih Na grmadi, a i ostale iz svih perioda benda. Odsvirali su i odličnu novu pjesmu Marsovci koja će se nalaziti na novom albumu kojeg pripremaju i jako se radujem jer sudeći po ovoj pjesmi, materijal će sigurno biti super. Pripremili su i iznenađenje jer su u suradnji sa Irish Robom iz Exploited i Robbiem, gitaristom Exploited roknuli UK 82, naravno obradu Exploited. Atmosfera dobra, hardcore energija u zraki i odlični Odpisani pripremili su nas za jednog od headlinera, a to je Exploited. Nažalost, kao i nedavno u Zagrebu, bend je nastupio bez bolesnog frontmana i ikone benda Wattiea koji se oporavlja od infarkta koji ga je udario na jednom od gigova nedavne turneje. Irish Rob, basist benda se sasvim odlično snašao u ulozi frontmana i ekipa se odlično zabavljala uz bend kojem se na licima vidjelo da im je jako ugodno i drago svirati iako je Wattiea zadesila bolest. Svirali su praktički sve hitove, poznate i manje poznate kao što su Troops of tomorrow, Alternatives, Porno Slut, Beat the bastards…

Ne mogu se svrstati među fanove Exploiteda, jer su me uvijek više furali neki drugi punk hardcore bendovi i nisam ih nikada pretjerano slušao, niti volio, ali ovaj nastup benda bio je sasvim dobar. Na vokalu su malo pomogli i gosti poput Boruta iz Odpisanih i naravno, na kraju publike koja je napunila stage za vrijeme Sex and Violence.

Nakon nastupa Exploited došle su nakratko jake snage slovenskih plavaca odnosno policije koji su nekog tražili koliko sam shvatio radi paljenja bengalke za vrijeme nastupa Exploiteda, ali su se brzo razišli, a na stage je stupio drugi headliner slovenski Pankrti. Ovaj legendaran punkrock bend predvođen Perom Lovšinom slavi 40.obljetnicu benda i svirali su svoj set punkrock himni, no ja sam okolo zujao ne mogu reći da sam baš pratio njihov nastup, ali ekipa koja ih je gledala se odlično zabavljala. Jedino je mali bed što im je nastup počeo praktički pred desetak ljudi, no to se ubrzo popravilo. Gledao sam ih i slušao 2015.na Špancirfestu u Varaždinu i ne mogu reći da su me baš nešto impresionirali tada, pa nisu ni sad.

Došao je red da zadnji bend zatvori prvi dan festivala, a taj zadatak je pripao još jednom legendarnom punk bendu, a to je srpski KBO! Predvođeni neuništivim frontmanom Vujom, rokali su praktički sve stare hitove benda koje smo slušali kao klinci. Redale su se Za jedan korak, Perspektiva, Moja sloboda, Prošlost, Per aspera.. i naravno na kraju i legendarna stvar Samoća koju smo i mi svirali, a čuo sam je toliko puta po gigovima u interpretacijama skoro svakog punk benda na sceni, pa je bilo jako lijepo konačno čuti originalne tvorce pjesme kako drmaju originalnu stvar. Nije bilo baš nešto komunikacije s publikom i djelovali su prvi dio seta prilično neraspoloženi, no to se ubrzo promijenilo. Meni su bili super, prvi puta sam ih sada gledao i slušao uživo.

Koncerti su za prvi dan završili, a na programu je još bio striptease koji se meni činio više kao live porno, te DJ Vuk. Parti se nastavio za neke od nas do jutarnjih sati i sunca, pa još ližemo rane. Sve u svemu, zahvaljujem ekipi koja je organizirala i radila mukotrpno na ovom festivalu i nadam se da će festival postati obavezna stanica svake godine.

Za Kutinu i klub Baraka mnoge od nas sa hrvatske underground scene vežu lijepe uspomene. Tamo se sviralo sa bendovima, veselilo, hodalo na koncerte. Pošto Baraka više nije u funkciji, Kutina nasušno treba novo mjesto za koncerte i ostala zbivanja vezana uz underground kulturu i scenu, pa je Kulturni Centar Mladih pod motom “Hoćemo klub!” odlučio nastaviti lijepu tradiciju i ove godine opet organizirati festival Organizirani kaos na otvorenom na lokaciji gradski bazeni Kutina.

Dogovor da se ode na festival je relativno brzo pao i naša četveročlana ekspedicija se u popodnevnim satima uputila prema Kutini. Malo nas je brinulo vrijeme koje je onako proljetno promjenjivo ovih dana, pa smo gledali prognozu na internetu koja se pokazala odličnom za festival. Put je brzo prošao autocestom, kojih sat i četrdeset minuta uz jedno stajanje u Ježevu. Kao prvo po dolasku u Kutinu smo se uputili u dućan kako bi odgovorili na neka tekuća pitanja i pitanja grickalica. Brzo smo pronašli gradske bazene gdje su upravo završili sportski susreti koji su trajali od ranih popodnevnih sati kao i akustični stage festivala. Ekipa je kratila vrijeme družeći se ispred upada i unutra. Pozdravili smo se sa nekim dragim poznatim licima i uskoro je počeo koncert.

Prvi bend koji je nastupio bio je zagrebačko/kutinski bend PONOR. Kako netko mora otvoriti festival, često se dogodi da bend koji otvara festival poprati manji broj publike ispred stagea, pa je i Ponor zadesilo slično.

No, to nije omelo ekipu iz benda u silnoj energiji njihove odlične svirke. Odgrmili su svoj polusatni set mračnog metaliziranog hardcore punka sastavljen od pjesama sa debut albuma kao i nekih novih sa nadolazećeg novog albuma. Kako je njihov set išao prema kraju, to se i broj publike pred stageom sve više povećavao.

Mrak se polako spuštao, zvijezde su se palile na nebu, a nakon kraćeg usklađivanja i namještanja na stage su stali i počeli sa svirkom ONE STEP AWAY.  Ova varaždinsko/podravska kombinacija mi je u kratko vrijeme postala jednom od najdražih bendova na hrvatskoj punk hardcore sceni. Njihov album “Ni grama srama” mi je jedan od najboljih albuma izašlih na sceni u zadnjih par godina. Odrokali su svojih pola sata odličnog melodičnog hardcore punka uz standardne zajebancije između pjesama na koje smo već navikli na koncertima ovog benda.

Set je bio sastavljen nekako ravnomjerno od pjesama sa aktualnog albuma “Ni grama srama” i prvog albuma “U šumi drijeva falidu”. Kao što reče moj prijatelj Igor, jako podsjećaju na NOFX tamo negdje u “S&M Airlines” periodu. Odličan nastup odličnog benda.

Nažalost, nastup zagrebačkog benda MUSCLE TRIBE OF DANGER AND EXCELLENCE sam propustio zbog druženja i pozdravljanja sa nekim ljudima koje nemam često prilike vidjeti i pošto smo se morali malo svi osvježiti nakon nastupa dva odlična benda. Brzo je na red došao jedan od bendova zbog kojih smo i posjetili ovaj festival, a to je osječki DEBELI PRECJEDNIK. Prvi puta sam ovaj bend gledao i slušao uživo 1995.u čakovečkom Klubu mladih, od tada sam ih gledao milijun puta, ali svaki puta su mi odlični, pošto su mi jedni od najdražih bendova općenito. Koca je rekao da ima problema s glasom, ali brojna publika mu je rado pomogla pjevajući  od početka do kraja seta sve hitove benda sa njihovih brojnih izdanja.

Set lista je bila standardna koju vrte zadnjih pola godine tijekom koje sam ih gledao tri ili četiri puta uz jednu iznimku, svirali su jednu novu pjesmu na hrvatskom jeziku sa nadolazećeg novog izdanja koja mi je osobno bila preodlična i jedva čekam da objave album, ep ili što već. Kraj njihovog seta je nekako prebrzo došao sa standardnim “Zaboravi”, “Puška ne ubija ljude”, “Moja su koljenja…” i naravno  za kraj pjesmom bez koje ne može proći Debeli Precjednik gig, a to je “Farmersko srce”. Atmosfera je bila na vrhuncu, čak se upalila i neka baklja pred stageom. Svaka čast. Debelog Precjednika nikad dosta.

Na red je došao i zagrebački MAŠINKO. Još jedan bend kojeg smatram za svoj omiljeni i mogu ih gledati i slušati uživo milijun puta. Šestorka se nakon kraćeg naštimavanja upustila u svoj set energičnog punkrocka sa tekstovima na hrvatskom jeziku koji uvijek nekako ubodu u srce i stisnuta šaka se uvijek nađe u zraku u prvom redu pred stageom. Redali su neke pjesme sa aktualnog split albuma sa Debelim Precjednikom kao što su “041”, “Monumentalna”, “Rijetka sprava”, ali našle su se tu i stare “Erupcija sreće”, “Gloria”…

Naravno, najveće pjevanje publike i veselje izazvao je “Kako je Potjeh…” i hitovi sa fenomenalnog albuma “Svugdje je doma…” kao što su “Kad idemo van”, “Odzvanjala je pjesma”, pa cover Mikrofonije “Nema nikoga”….Lijepe stvari kratko traju, pa je i set Mašinka završio po mom mišljenju jako brzo. Mislim da je na kraju bila zamisao odsvirati “Pobuna” od Debelog Precjednika sa Kocom na vokalu, ali iz nekog razloga to se ovaj put nije dogodilo. Bilo mi je ovo peti put da gledam Mašinko live i uvijek su mi genijalni.

Na festivalu su kasnije još nastupili KANDŽIJA i FILIP MOTOVUNSKI, no pošto nas je čekao dobar komad puta do kuće, odlučili smo krenuti doma i nakon kojih sat i 45 umorni, ali sretni stigli doma u Čakovec.

Što zaključiti na kraju? Odlična atmosfera, odlični bendovi i nadasve odlična organizacija KCM-a. Ovaj webzine svim srcem podržava nastojanja da se dobije klub u Kutini i nadam se toplo da će uspjeti.

Veliko prijateljstvo čakovečke ekipe i ekipe iz susjedne nam Lendave traje već barem 5 godina i jako mi je žao da se nismo upoznali ranije, kako bismo zajedničkim radom i trudom gradili našu scenu. Meni sve to skupa djeluje kao da smo jedan, a ne dva grada.

Lendava je mali slovenski gradić u neposrednoj blizini nekadašnje granice i ima jako malu, ali upornu i marljivu ekipu koja kroz rad Ignite The Underground Promotions svake godine radi odličan festival Tepih Na Paleti, ove godine već osmi put, te brdo manjih odličnih koncerata u klubu Mansarda.

Svaki puta je tamo odlična fešta i koncert kojeg dugo pamtim, pa smo se i ovog puta uputili tamo pošto smo znali da sviraju dva odlična benda s kojima ne možeš pogriješiti. Klub Mansarda nalazi se u samom centru Lendave i radi se o prostoru u potkrovlju, onako domaćem i simpatičnom sa lijepom atmosferom i super ljudima i šankom. Na koncerte nikada ne dođe puno ljudi brojčano, ali sama atmosfera je uvijek fenomenalna i nekako se nakon giga uvijek vratim kući punog srca.

Kada smo došli pred klub, odvijala se uobičajena razbibriga  i punk folklor prije svakog koncerta, ekipa je ubijala vrijeme do početka giga cugajući i baveći se svim ostalim stvarima koje su dio ovakvih gigova. Koncert je počeo skoro točno po satnici i negdje oko 22:45 svoje mjesto na bini zauzeli su lokalni heroji Panicka iz Lendave. To je punkrock bend koji postoji već 17 godina i meni su jako dragi. Nakon kratkog intra bacili su se na posao redajući hitove kao što su “Vse to”, “Kolo sreče”, “Konec”…

Predvođeni velikim, ali simpatičnim vokalom/gitaristom Kenom bend je prašio pjesme iz cijelog svog opusa, ali zaredale su se i neke nove koje nisam imao prilike čuti prije i za koje mogu reći da su odlične. Na gigu sam čuo da su nedavno snimili tri nove pjesme ako se ne varam i jedva čekam da izađu. Obrada Bouncing Souls “True Believers” je dodatno dovela atmosferu na visoki nivo. Gledao sam ovaj bend uživo točno 12 puta i mogu reći da im je ovo bio jedan od najboljih gigova koje sam vidio. Gig Panicke doma u Lendavi je uvijek poseban. Bend je odsvirao čak tri bisa i nakon toga uspješno priveo svoj nastup kraju.

Unutra je postalo jako vruće, pa nam je predah između bendova dobro došao da malo izađemo van gdje se uputilo dosta ekipe, uglavnom kako bi zapalili cigaretu. Ono što opet moram napomenuti i pohvaliti je da se u Mansardi ne puši i da se toga svi drže što je fenomenalna stvar, jer mi nakon giga ne smrdi odjeća kao da sam nedavno izašao iz nekakve pušnice za meso i ne boli me glava. Netko mi je nedavno rekao da je fašistički to što se u nekim klubovima ne smije pušiti, ali nije to nikako fašistički, već odlično. Jebiga stari, ako si došao gledat bend koji voliš, strpit ćeš se tih sat vremena ili manje i uživati u koncertu, a a zapaliti nakon giga vani. Ja se nadam da će se uprava čakovečkog Prostora povesti za dobrim primjerima non smoking klubova i uvesti da se puši u dvorištu ili ispred dvorišta Prostora.

Kako god, došlo je vrijeme za headlinerre večer, zagrebački Mašinko, bend koji jako volim i koji zauzima veliko i posebno mjesto u mom srcu rezervirano samo za najdraže bendove. Bez puno pripreme, šestorica su zauzeli svoja mjesta na bini i počeli set sa “Glečeri”, te uslijedili sa gotovo spojenima “Rijetka sprava”, “Glorija” i “Zajedno unatrag”.

Mašinko mi je neko vrijeme bio nešto poput one hit wonder benda, zahvaljujući uspjehu hita “Kako je Potjeh tražio..”no sve se promijenilo kada su izdali album “Svugdje je doma, ali lijepo je najljepše”, to je album koji mi je jedan od najdražih hrvatskih punk albuma i na ovom koncertu odsvirali su sve meni najdraže stvari s albuma kao što su “Oči pune suzavca”, “Kada vjetar kaže stani”, “Dolje na dnu”, “Odzvanjala je pjesma”.. Posvetom Mikrofoniji započeli su “Gotova stvar”, a iznenadilo me i da su nas počastili još jednom obradom legendarne Mikrofonije “Nema nikoga”. Nedavno su objavili split album sa Debeli Precjednik “Majmun godine/Godina majmuna” sa kojeg su odsvirali gotovo sve stvari uključujući meni jako drage “Monumentalna” i “041”. Ono što me fascinira kao i mnoge kod ovog benda je njihova uigranost i melodioznost, te što u bendu uz glavnog vokala ima čak 4 back vokala, znači pjevaju sva trojica gitarista i basist. Vokal Šulc je bio u formi polijevajući se pivom i dijeleći mikrofon okolo ljudima koji su skakali, pogali, pjevali i imali osmijehe na licima.

Set su zaključili sa “Kad idemo van”, no nisu se dali dugo nagovarati na bis i vratili su se na bis i odsvirali još obradu Brkova “Cvjetalo je meni cvijeće” i naravno obradu Debelog Precjednika, legendarnu “Pobuna”. Koncert je završio i u zraku je bio miris piva i znoja, a osmijesi na našim licima su govorili da su nam srca puna. Bio je ovo četvrti put da sam gledao i slušao Mašinko uživo, a nakon koncerta želim još, što znači da se radi o fenomenalnom bendu. Naravno, nakon giga zabava u Mansardi se nastavila punk hardcore hitovima iz zvučnika, plesom i zajebancijom.