Slovenski bend Golliwog dolazi iz mjesta Ribnica. Sviraju odličan melodični hardcore punk i radi se o bendu koji ima puno toga za reći. Zato je bilo krajnje vrijeme da porazgovaram sa njima za moj zine. Na pitanja je odgovarao Matej.

Pozdrav i dobrodošli u moj webzine. Za početak, prošlo je dosta vremena od vašeg zadnjeg albuma, kakva je situacija s novim materijalom? Planirate li novi album? Hoće li opet biti konceptualan? Hoće li opet izaći za neki label?

Hej! Drago mi je! Da, upravo finiširamo material za novi album. Plan je, da uđemo u studio ove godine. Od početka planirali smo izdati EP, ali eventualno je nastalo sve više i više pjesama i odlučili smo, da radije izdamo full length album, iako malo kasnije. Album će opet biti konceptualan, ali ovog puta koncept će biti potpuno drugačiji. Ako je koncept albuma Plague Allegiance bio usmjeren na kritiku vanjskog svijeta, na korupciju i probleme u globalnoj političkoj areni (a posebno na potragu za rješenjima tih problema) – dakle, usmjeren na nepravde koje se događaju izvan nas, nepravde koje nam uzrokuju drugi i koje osjetimo na svojoj koži, kao pojedinci ili kolektivno kao društvo u eksploatacijskom kapitalističkom sistemu, novi album će kritizirati upravo suprotno.

O čemu će se raditi?

Kritika na novom albumu biti će okrenuta potpuno u drugom smjeru – tj unutra, u unutarnje sveučilište, jer to što jesmo, to se reflektira prema vani. To što dajemo, to i primamo i zaslužili smo sami – dobro i loše. Kritika će biti usmjerena na funkcioniranje pojedinaca u tom “iskorištavačkom” sistemu, na posljedice koje pojedinac ostavlja u svijetu i na to, kako drugi osjećaju posljedice naših akcija i kako nas nije briga sve dok to ne osjetimo na svojoj koži. Također će biti u središtu pozornosti funkcioniranje kolektivne svijesti društva (ali opet iz potpuno obrnute perspektive – ne kao žrtve eksploatacije, nego iz stajališta onih koje mi sami iskorištavamo, iz perspektive nemoćnih žrtava naše ravnodušnosti i taštine – pogotovo iz perspektive životinja na farmama, koje su najiskorištavanija bića i najveće žrtve sistema) gdje se možemo utopiti u moru masovnih nevidljivih “bolesti” društva. Apatija, pasivnost, ignorancija, taština, patološki egoizam, kompulzivni konzumerizam, materijalno fetišiziranje, infantilni narcisoizam, razuzdani hedonizam i moralna shizofrenija su društvene bolesti koje moramo izliječiti, ako zaista želimo pozitivnu promjenu.

Zvuči super, ali kako poboljšati sistem?

Naš neprijatelj nije neka skrivena elita ili politička partija, već mi sami! Iskorištavački sistem stoji samo zbog toga što sami podržavamo njegove temelje. Slijepi i u stanju polusna i dalje podržavamo iskorištavanje drugih za dobro nas samih. Kada vidimo prizore okrutnosti koja se događaju u naše ime, mi smo uzbuđeni, ali u slijedećem trenutku zaboravimo, da je proizvod te okrutnosti na našem tanjuru. Ne želimo čuti i znati, da smo mi sami pretplaćeni na ovu okrutnost. Radi našeg apetita u svakom trenutku možemo zaboraviti eksploataciju i okrutnost, koja se provodi u naše ime i tako nepromišljeno i dalje podržavamo ovu praksu. Nezadovoljstvo izražavamo samo kad se problem dodirne nas – kada patimo sami. Pravdu tražimo samo kada se nama dogodi nepravda. Kada pate drugi, nije nas briga. A to je još uvjek igranje njihove igre. Igre u kojoj hranimo samo ego.

Naravno da želimo promijeniti iskorištavački kapitalistički sistem – nitko ne želi biti iskorištavan, nitko ne želi patiti. Želimo pravedno društvo, a zaboravljamo, da su i životinje dio tod društva. Još uvijek vidimo i osjetitimo samo svoju patnju – za patnju drugih smo slijepi. A životinje, skrivene za pažljivo čuvanim zidovima farmi i klaonica to doživljavaju kao vječni pakao. U današnjem društvu tako možemo vidjeti mnogo ljudi – posebno u hardcore punk subkulturi – koji vele, da su “protiv sistema”, a dok sami još uvijek podržavaju iskorištavačke multikorporacije i industrije smrti (mesnu, mlječnu i industriju jaja, koje godišnje ubiju 60 milijardi kopnenih životinja i 90 milijardi morskih životinja). To je čisti oksimoron – ove “industrije” JESU taj sistem! To su temeljni stupovi hiperkapitalizma i iskorištavanja i to je mašinerija koja iskorištava sve nas. Borba za prava životinja/vegan aktivizam i anti-kapitalistička borba stoga su vrlo usko povezani. Borba za prava životinja JE anti-kapitalistička borba i to je uvjek bila borba protiv velikih iskorištavačkih korporacija. Iako se beskrajno žalimo zbog nepravde i eksploatacije koju osjećamo na vlastitoj koži i u stvari samo želimo pravdu, u isto vrijeme nismo svjesni i ne želimo shvatiti, da smo mi glavni razlog za najveći i najokrutniji zločin i masovno iskorištavanje i ubijanje. Zaboravljamo na “nevidljive” žrtve tog krvavog sistema.

Kako na neki način pokušati spasiti žrtve sistema i pokušati prekinuti diskriminaciju?

Moramo biti svjesni, da su životinje najveće žrtve današnjeg kapitalističkog sistema. Tretiramo ih kao najprofitabilniji proizvod, kao komoditet, a ne kao živa bića sa karakterima. Stvar je u tome, što ova praksa uopće nije potrebna. Možemo živjeti sretan i zdrav život bez ubijanja životinja. Dokle god će praksa iskorištavanja i zlostavljanja životinja biti društveno prihvatljiva i zakonita, neće se promijeniti ni naš odnos prema drugim ljudskim bićima. I neće se to dogoditi tako, da će se prvo promijeniti odnos prema drugim ljudima, nego će se promjena pojaviti u odnosu prema najslabijim i nemoćnim žrtvama sistema. Naš odnos i to što mi u stvari jesmo uvijek se pokazuje u odnosu prema najslabijima. Ne mislimo samo o tome kako su prava uskraćena nama, mislimo i na druge! Ako dopustimo da se bilo gdje, bilo kome uskrati njegova prava – i ako to sami još i podržavamo, potpuno je apsurdno i licemjerno žaliti se kada dođe do uskraćivanja naših prava.

Diskriminacija je disriminacija (pa neka se događa ljudima ili životinjama). Ako smo protiv diskriminacije, moramo biti protiv svih oblika diskriminacije. Ne možemo samo biti protiv jednog oblika diskriminacije. Ne možemo biti pola-diskriminativni, jer TO JE diskriminacija. Bez obzira na vrstu bića, načelo jednakosti zahtjeva, da se patnju računa jednako kao slična patnju bilo kojeg drugog bića. Osnovni princip jednakosti i nediskriminacije ne zahtijeva jednak tretman svih bića, nego zahtijeva jednako poštivanje njihovih interesa, budući da različiti interesi zahtijevaju drugačiji tretman. Za bilo koje biće koje ima interese, ti interesi moraju se uzeti u obzir kao jednako moralno važni kao slični interesi nekog drugog bića, a jednako poštivanje interesa različitih bića može voditi i drugačijim pravima. “Jednakost” ovdje ne znači, da mora krava živjeti u stanu i da ide u kupovinu u trgovinu. Svi mi imamo svoje interese koji mogu biti različiti, ali svi (mi i životinje) imamo interes u izbjegavanju boli. To je naš zajednički interes. Životinje osjećaju bol na isti način i na istom stupnju kao ljudi. One osjećaju zadovoljstvo, strah, frustraciju, usamljenost i majčinsku ljubav. I definitivno nije u interesu životinja, da budu ubijane za hranu, za odjeću, ili za zabavu. I ako to ne poštujemo, onda diskriminiramo. U princip jednakosti su uključena sva bića (a ne samo ljudi) koja imaju svoje interese koje treba uzeti u obzir i zbog toga načelo jednakog poštivanja interesa protiv ne samo rasizma i seksizma, nego i specizma. Rasisti krše načelo jednakosti, kako bi stavili interese vlastite rase protiv interesa drugih rasa. Seksisti krše načelo jednakosti davanjem prednosti interesima njihovog spola. Specisti na sličan način – kako bi se omogućili interesi njihove vrste – pregaze interese drugih vrsta, iako su ti interesi puno važniji (pravo na život) od njihovih (apetit). U svakom obliku imamo identičan uzorak. Specizam, rasizam, seksizam i ostale oblike diskriminacije temelje se na moralno nebitnom kriteriju (vrsta, rasa, spol…), u skladu s kojim netko pojedincima koji pripadaju drugim “skupinama” negiruje interese, iako su ti interesi važniji od njegovih. To je temelj svih oblika diskriminacije. Tako počinje porobljavanje nemoćnih. Specizam samo je verzija iste nepravde, koja je temelj svih predrasuda. A nepravda je nepravda, pa neka se događa prema jednom, prema tisućama, ili prema milijunima. Ako smo protiv nepravde i protiv diskriminacije, kod toga ne možemo biti selektivni jer to je nepravda.

Kako sve što je rečeno provesti u praksi?

U stvari vrlo je jednostavno. Ako ne želimo patnju nemojmo je stvarati! Hiperkapitalistički sistem nikada neće poštovati čovjeka i životinje, za njih važna je samo zarada – novac, što više, što prije. I dok to sami podržavamo, ništa se neće promijeniti. Ono što dajemo, to ćemo i primiti. Koliko veliki moraju postati problemi, da ćemo obratiti pažnju i da se možemo konačno istinski probuditi? Patnja i eksploatacija neće završiti sve dok ćemo ‘mučiteljima’ davati novac da ubijaju za nas.

Eto, problematika je opsežna pa će biti tako i obrađena – iz socio-psihološka gledišta. Album će biti puno kritičniji, mnogo više samokritičniji a kao uvijek potpuno direktan (i mnogi to neće voljeti). Cilj je potaknuti ljude da budu (mentalno) aktivni, jer samo tada možemo očekivati pozitivne promjene u svijetu. Što se tiče labela, još je prerano da govorimo o tome.

Kakva je situacija s vašim koncertima? Svirate li live puno? Je li možda neki novi tour u planu?

U posljednje vrjeme ne sviramo baš puno. Trenutno koncerti nisu naš prioritet. U stvari nikada to nije bio naš prioritet (iako odsvirali smo zaista puno koncerata). U životu ima puno važnijih stvari. Ali, kao što sam rekao, pripremamo se za studio i što se tiče benda, trenutno glavni fokus nam je to.

Već ste dugo na sceni, možete li na neki način nabrojati pozitivne stvari koje su se na sceni poboljšale otkako ste počeli kao bend i i negativne stvari koje su se pogoršale?

Da, uskoro će biti 19 godina i sam ne mogu vjerovati kako vrijeme leti. Punkrock scena u Sloveniji i Europi je sve više povezana. Svi smo kao jedna velika punkrock familija i prilično je jednostavno ugovoriti koncert ili tour (ako bismo to željeli), bilo gdje u Europi (a čak i u Americi, Africi ili Japanu) jer u svakoj zemlji imamo frendove koji nam mogu pomoći. Ne znam. Možda to, da nema više onog “old school” vajba, ali mislim, da je to samo moja nostalgija. Ne žalim se. Možda i to, da na sceni nema baš puno nove mladeži, bar ne kod nas.

Kakva je situacija sa scenom u vašem kraju? Kakav je Ribnica grad?

Ribnica je mali gradić. Ovdje nema nikakve scene. Nema ljudi za alternativu. Nema alternativnog kluba. Nema ništa. Apatija. Svi tripaju na Zdravka Čolića, Tonija Cetinskog i Cecu. Opet moram spomenuti susjedni grad Kočevje (gdje stanje apatije nije puno drugačije, ali ima puno više alternative). Tamo smo kao tinejdžeri provodili većinu vremena i tamo su nas uz dobru muziku podigli u pankrokere.

Je li potrebno da hardcore punk bend ima tekstove koji imaju poruku odnosno angažirane tekstove? Je li se poruka hardcore punka kroz godine na neki način izgubila kroz konzumerizam?

Da, sve se razvodnilo, sve je postalo kliše. Ali pravi hardcore još uvjek je pravi hardcore. I to je najbolja, najiskrenija i najdirektnija muzika. Hardcore mora imati poruku! To ja razlog zašto je zapravo nastao hardcore. Hardcore nije samo muzika. To je način života. Punkrock počeo biti popularniji i to ga promijenilo u suštini. Zato se rodio hardcore. Ali nešto slično se tokom vremena dogodilo i sa hardcorom. Sve je progutala mainstream industrija. Ali to više nije hardcore, bikoz derz no sač ting es “pop-hardcore”. I sada više nitko ne zna što u stvari što je hardcore, sve je to postalo jedno te isto. Neki napimpani mtv bendovi nazivaju se hardcorom, a nemaju veze sa osnovnom hardcore idejom. Možda bih trebali izmisliti neki novi term (ali ne za hardcore – hardcore je hardcore, nego za ove nove šminkere).

Kako komentirate ponovo zveckanje oružjem u ovoj regiji i eskalaciju nacionalizma i najprimitivnijih ljudskih osobina, može li opća neimaština i siromaštvo donijeti uzlet novog nacizma kao što je ekonomska kriza 30-ih dovela naciste na vlast? Zašto ljudi uvijek popuše priču da je neko kriv za njihovu nesreću?

Mislim, da to stvarno ne treba moj komentar. “Ima ludih u selu”. Sve što se događa u političkoj areni, događa se zato što je tako isplanirano i služi nekoj agendi. Sa ljudima je vrlo lako upravljati. Iz aviona baciš kokakola bocu i stvara se kaos. Onda samo ponudiš riješenje (koje služi tvojoj agendi) za taj kaos. Ljudi će si sami izgraditi zatvor i sami će se zatvoriti unutra.

Postoji li neka skupina ljudi koja vuče konce cjelokupnog svjetskog kapitalističkog poretka? Nije li cijela priča oko teorije zavjera samo još jedan showbusiness za lakovjerne? Može li se situacija nekako promijeniti ili smo osuđeni svi zajedno na propast i new age fatalizam? Je li spas nasilje i urbana gerila?

Da, postoji i to više i nije neka velika tajna. To su najbogatije obitelji koje su uglavnom skrivene od javnosti (Rothschild, Rockefeller, Windsor itd.) i upravljaju masovnim medijima, bankama, korporacijama i svim važnijim političkim odlukama. To su egomanijaci i najveći sociopati današnjeg društva. Predsjednici i političke javne persone samo su maske na tom istom licu. Oni su klaunovi za entertainment i distrakciju javnosti. A prava agenda događa se u sjeni. Tu nema izbora. Glasanje je nebitno i tu je samo zbog toga, da se održava iluzija izbora i da ljudima daje osjećaj utjecaja i moći.. Korporacije vladaju svijetom. Novac je onaj koji vlada. Jer novac je u tom sistemu moć. Neki ljudi mogu to ismijavati, ali oni nemaju pojma o čemu se radi ili su insajderi.

Nešto je teorija zavjere a nešto drugo je zavjera s proverljivim informacijama i činjenicama. “Teorija zavjere” samo je derogativni naziv (populariziran od strane CIA) za ismijavanje, kategoričko negiranje i instant odbacivanje kritičkog mišljenja. U “teorijama zavjere” ima puno bullshita (i puno je podmetnutog namjerno), ali to ne znači, da neka zavjera ne postoji. A showbusiness će iskoristiti sve što donosi novac. Situacija se može promijeniti, ako se promijenimo mi. Nasilje nikad nije rješenje. Rješenje je NEnasilje!

Što je bezuvjetna ljubav? Može li bezuvjetna ljubav nadmašiti neko veliko razočaranje, izdaju, prijevaru? Možemo li dalje voljeti kao i prije ili još jače?

Teško je to odgovoriti. Bezuvjetna ljubav svakako može nadmašiti veliko razočarenje i prijevaru. Bezuvjetna ljubav može nadmašiti sve. Može nadmašiti svu bol i svu ljutnju u nas. To je najjača snaga univerzuma. Bezuvjetna ljubav u stvari je beskonačna inteligencija. To je esencija stvaranja. Ali teško je to obuhvatiti u formi čovjeka. Bezuvjetna ljubav je suprotno od ega. Međutim, moramo znati, da se tu ne radi o ideji “ljubavi”, kao što ju pretenciozno zamišljamo ljudi. Ovo nije neki sentimentalan osjećaj naklonosti i predanosti. Prava bezuvjetna ljubav voli sve i svakoga jednako jer zna, da smo svi mi jedno. Moramo biti svjesni, da je odvojenost materijalnog svijeta iluzija promatrača, koji materijalni svijet definira ograničeno sa svojim osjetilima. U stvari sve se isprepliće u kontinuiranom moru energije, bez podjela, bez granica – sve je jedno i svi mi smo dio tog jedinstva. Bezuvjetna ljubav znači voljeti, bez obzira što netko radi, ili kako je dobar u tome. Mi volimo jer smo ga prihvatiti kao takvog. Bezuvjetna ljubav nikada ne očekuje ništa za uzvrat, a to je razlog zašto nagrađuje onog koji daje. Uostalom, uvijek dobijemo ono što dajemo. To je sveobuhvatno. Morat ćemo shvatiti, da trebamo jedan drugog i “sjetiti” se naše veze s prirodom i planetom. Morati ćemo shvatiti, da trebamo brinuti jedan za drugog, brinuti za planetu, za prirodu i za sva bića sa kojima dijelimo ovu planetu. Ili to, ili totalno uništenje i vječni zaborav. Izbor je na nama.

Vjerujete li u revoluciju? Nije li veći prioritet da čovjek unutar sebe najprije pokrene i provede svoju osobnu revoluciju, pa tek onda može biti sposoban za eventualne društvene promjene?

Vjerujem u revoluciju. Ako ne bi vjerovao, to bi značilo predaju. Ali među ljudima prevladava filozofija “uvijek je bilo tako, drugačije neće biti nikad” koja svako ludilo zabetonira u vječnost i ne dopušta promjene. Ako ne dopuštamo promjene, promjena neće biti. “Pozitivno mišljenje” ne znači mišljenja pasivnih ljudi s lažnim optimizmom “sve će biti u redu”, koji sami neće učiniti ništa i očekuju, da će sve učiniti drugi umjesto njih, nego iskrena čežnja za pozitivnom promjenom sebe i okoline s aktivnim doprinosom.

Ali, kao što kažeš – prva je promjena u sebi. Revolucija počinje u kuhinji. Dakle, kada počnemo razmišljati zašto je život tako okrutan i nepravedan, zašto su ljudi tako ravnodušni i apatični i zašto nam se čini da sve vodi u propast, zapamtimo – tu nije riječ o drugima, tu je riječ o nama. Moramo se pitati, zašto mi radimo stvari koje radimo. Mi smo oni koji smo donijeli to u svoj život. A sve to s vrlo dobrim razlogom. Kako bi se razvijali i evolvirali. Lekcije koje moramo naučiti smo izabrali sami, jer samo mi znamo koje lekcije su potrebne za naš razvoj ili za razvoj naše svijesti. Smisao života na Zemlji je evolucija svjesti, a učenje nikad ne završava.

U naš život privlačimo ljude, mogućnosti, iskustva i odnose kako bi naučili nešto od toga i to “nešto” je da postanemo bolja osoba. Doznajemo da moramo biti strpljivi i tolerantni. Kroz život učimo kako možemo pomoći drugima, da budu najbolje što mogu biti i da će oni nam pomoći, da mi postanemo najbolje što možemo biti. Prečesto želimo promijeniti ljude. Ali moramo se naučiti, da vidimo sebe, da vidimo ono što moramo promijeniti u nama, a ne ono što želimo da drugi promjene u njima. Moramo se naučiti prihvatiti ljude onakve kakvi jesu, a podržati ih u promjeni stvari koje trebaju promijeniti kod sebe. Na umu moramo uvijek imati, da ljudi i sva bića koji dolaze u naše živote, dolaze kako bi pomogli promijeniti ono što moramo promijeniti u nama. Na kraju, jedina osoba koju zaista možemo promijeniti, smo mi sami.

Na taj način, svi moramo shvatiti, da smo sami krivi za svoje nezadovoljstvo. To što radimo drugima, to nas udara natrag. Prestanimo okrivljavati sve ostale. Prestanimo paničariti o globalnoj tiraniji, korupciji i prirodnim katastrofama, te obratimo pažnju. Promatrajmo okolinu i fokusirajmo svijest. Zemlja nam nešto govori. Govori nam ono što nije u redu s nama i kako to popraviti, jer Zemlja je samo još jedan aspekt nas samih. Rat i svi sukobi na planeti su odraz unutarnjeg sukoba ega i duše odnosno ego dominacije – sebičnosti. Stoga rješenja ne tražimo izvana. Istina prebiva u unutrašnjosti čovjeka. Možemo samo promijeniti sebe. Promjene neće učiniti nitko drugi nego mi sami. Vjerujmo u moć pojedinaca. Mi smo samo ogledala jedni od drugih, a svi smo jedno. S promjenom u sebi tako direktno utječemo na svu okolinu, baš kao promjena u djeliću fraktala u trenutku promijeni cijeli njegov izgled. Promjena će se dogoditi kada se ljudi sami počinju mijenjati.

Najveća mudrost je u jednostavnosti. Ljubav, strpljenje, tolerancija, poštovanje, opraštanje, ljubaznost, poštenje, empatija. Ništa kompleksnog. Podijelimo nesebično, bez pomisli na ono što ćemo dobiti za uzvrat. Ljubav je čin davanja. Ljubav nije ono što netko čini za nas, nego to što mi možemo učiniti za drugu osobu. Poštujmo razlike, bez obzira na rasu, spol, spolnu orijentaciju, vjeru ili vrstu bića. Tada, i samo tada, svijet će se promijeniti. Neka srce porazi ego.

To je sve za ovaj put. Hvala na interviewu. Za kraj, koja je poruka Golliwog ljudima koji čitaju ovaj zine?

Ne činite drugima ono što ne želite, da drugi čine vama i slušajte dobru hardcore muziku.

Matej

 

 

 

 

 

Beogradski streetpunk bend je nedavno izdao novi album o kojem je već nedavno bilo riječi u ovom zineu. Album mi već neko vrijeme ne izlazi iz playera, jer je prepun odličnih streetpunk himni. Bilo je krajnje vrijeme da malo porazgovaram s bendom o raznim temama.

Dobrodošli u moj webzine. Za one koji ovo čitaju molim da se malo predstavite i kažete nešto o bendu.

Pozdrav. Za ljude koji ne znaju, postojimo 7-8 godina, imamo iza sebe 3 albuma, gomilu koncerata i dobrih ljudi koje smo upoznali na istim.

Nedavno ste objavili novi album. Gdje je snimljen? Kakav je feedback na album? Kako ste postigli to da na albumu nema ni jedne loše pjesme? Jesu li svi tekstovi inspirirani stvarnim događajima?

Prema onome što su meni ljudi rekli bilo je samo pozitivnih komentara, a sad o kvalitetu pesama neka raspravlja publika, nama su sve drage jer smo se fino potrudili i uložili dosta vremena i pozitivne energije u ceo album.

Album je radjen u sopstvenoj režiji,sem bubnja i nekih vokala,dakle kućna ( Cessina ) radinost uglavnom.Pesme su se nekako redjale same od sebe,tekst bi legao na muziku na probi i sledila bi samo neka detaljna razrada.Tekstovi su u stvari svuda oko nas,hteli smo da prenesemo ono što mi vidimo oko sebe,šta nam smeta a šta nas drži tu gde jesmo.

Kada radite pjesme, što dolazi prvo, riff ili tekstovi?

Zavisi, svako dođe sa nekom idejom na probu pa se onda usaglašavamo i dopunjujemo.

Kako stojite s gigovima? Jeste li već svirali u Hrvatskoj? Jeste li imali još inozemih gigova?

Uskoro krećemo sa promocijom novog albuma, neki koncerti su već u planu, ali da ne otkrivamo prerano, sve se može ispratiti na našoj zvaničnoj Facebook stranici. Što se tiče koncerata van Srbije, bila je 2011. mini turneja u Crnoj Gori, u par navrata smo išli u Rumuniju i BiH, a prošle godine smo overili i Zagreb u sklopu Streetriffs festivala i možemo reći da je odziv bio bolje nego očekivan, a suvišno je reći koliko smo se vrhunski proveli. Čak smo i sutradan išli na Trg Bana Jelačića da ispratimo tekmu Hrvatska – Turska.

Nedavno sam čuo da je scena u Beogradu prilično razjedinjena i podijeljena na ekipe. Je li to istina? Kakva je kohezija i međusobno prijateljevanje i podržavanja bendova na vašoj sceni?

Nije svakako da se svi drže zajedno kao devedesetih godina kada je scena bila raznovrsnija, veća i jača, ali je pre svega bitno da postoji. Ima tu političkih podela, ali najveći deo BG pank scene se drži zajedno, tj. ljudi koje ne zanima politika već samo dobri koncerti i druženje. Međusobno pomaganje bendova je tu, nismo mi metalci i rokeri da ljubomorišemo jedni na druge (čast izuzecima), ali sve to može i mora da se dovede na neki viši nivo.

Kako ste došli u dodir osobno sa underground punk scenom? Možeš li se sjetiti prvog punk hardcore koncerta kojem si prisustvovao?

David: Ja sam u priči od 12 godine života, znači evo već 16 godina, a moj stariji burazer je glavni krivac za to. Prvi koncerti su mi bili sa 14-15 godina, izlazio sam u to vreme u Mladenovac kada je tamo scena postojala, a par godina kasnije sam se i priključio tamošnjem pank bendu.

Pera: Teško da mogu da se setim,medjutim za stajanje sa ove strane mikrofona je kriva jako teška priča, izgubio sam prijatelja, neki stihovi su tad postojali koji su njemu značili i eto…

Kako komentirate ponovo porasle političke tenzije u regiji, na razini Srbija-Hrvatska? Općenito kako komentirate rast desnih političkih opcija u zemljama regije i treba li Srbiji ulazak u EU? Kako se u prosjeku živi u Srbiji?

Jačanje desnice je samo nuspojava na neodrživi sistem kapitalizma koji nikom ne prašta, moralo je kad tad doći do toga. Ja lično sam protivnik ulaska u EU, a to pičkaranje političara dveju vlada me takođe ne čudi, jeftini politički poeni da se zadrži vlast. Mnogo je prostog naroda na ovim prostorima, a cela zajebancija devedesetih godina nas izgleda nije naučila kuda sve to vodi. Imam dobre prijatelje u Hrvatskoj koji zdravo razmišljaju i da se ja pitam sve normalne bih stavio na jednu stranu, da pijemo pivo i da se družimo, a druge na drugu pa nek se tamane kome je do puškaranja. A kako se živi? Ne živi se, preživljava se, al’ samo bez sikiranja jer treba ostati ‘ladne i bistre glave.

Mi smo u Zagrebu dočekani fenomenalno,momcima iz Šanka naklon do poda,dok je takvih,a ima ih mnogo,biće sve  ok. Što se mene tiče stavovi i jednih i drugih su nebitni dok smo mi voljni da budemo ljudi jedni prema drugima. Čovek je čovek ma odakle bio. Sa pizdama je isto.

Recimo da ti netko ubije ili siluje djevojku/ženu /sestru i zbog političkih veza i/ili bogatstva bude oslobođen, podržavaš li u tom slučaju street justice odnosno osvetu? Je  li moralno opravdana?.

Teško pitanje,ko zna šta je neko spreman da uradi sve dok ne dodje u odredjenu situaciju.Koliko god je emocija prisutna u odredjenom problemu,mozak je ipak na prvom mestu.

Na oi i streetpunk sceni često u današnje doba bendovi vole reći mi smo apolitični, politika nas ne zanima i slično…nije li to kukavičluk i skrivanje pred problemima, jer sve je danas politika. Čak i kada odeš po kruh i mlijeko, a ono poskupi to je politika…ne misliš li da se od politike ne možeš sakriti, a dal bi se jedan punk hardcore bend trebao skrivati?

Mislim da ideologije treba ostaviti nekom drugom, a koncerti pre svega treba da obiluju pozitivnom energijom i dobrim zezanjem. Mi smo bend koji ima šta da kaže, ne toliko protiv politike već protiv celokupnog sistema koji je iskrivljen do besvesti, dobrim delom zahvaljujući političarima. Tu smo da kažemo o svemu što nam smeta duže vreme ili u datom trenutku, zato smatram da je novi album dobar baš zbog iskrenih tekstova.

To je sve za ovaj put. Za kraj, jedno pitanje. Nedavno smo frend i ja raspravljali kako to da srpski bendovi svi uvijek naprave odličnu produkciju odnosno snimak dema/albuma/ep-a… Zašto je to tako hehe? Ima li neka posebna formula?

Što se tiče produkcije,nema neka formula.Navikli smo da nemamo para za ozbiljan studio, skupu produkciju itd, pa smo primorani sve sami da radimo, preko snimanja mixanja, do snimanja spotova, montaže…Naravno, u početku i nisu tako dobri snimci, ali vremenom se sve uči polako, tako da i to dolazi na svoje mesto. Drugo, sami znamo najbolje šta želimo da dobijemo na snimku, što nam možda neko ko nije član benda ne bi dobro izveo. Da bi došao do solidnog snimka u kućnoj režiji potrebna je upornost i dobra volja.

Midnight Climax je novi bend na sceni koji je u svom kratkom postojanju zaokupio pažnju mnogih ljudi. Vrijeme je da porazgovaram s njima malo za moj zine.

Dobrodošli u moj webzine. Pošto ste relativno novi bend na sceni, ovo je klasično pitanje. Kako je došlo do benda, malo predstavite članove, kako ste se našli…

Bađo: A fak, pa točan datum moramo pogledati kad smo napravili grupu za dogovore na Fejsu…

Henec: Nemam pojma točno.

Jox: Kraj 2015?

Obi: Tipa 10. il 11. mesec 2015., al to je bila prva postava (Bađo bubanj, Jox gitara, Henec gitara, Obi bas i Filipović iz tadašnje i sadašnje Gajbe na vokalu)

Bađo: Aha da, ja sam Karlo.

Jox: Ja sam Joks.

Obi: Ja sam Obi…

Henec: Ja sam bogec Henec.

Bađo: A kak je nastal bend? Ja sam sve pozval u bend krajem 2015., jednog po jednog!

Henec: Ti si zapravo strašni inicijator…

Jox: Prvo smo nas dva hteli nekaj s Ercegom delati, ali smo uzeli druge (šutnja…), dotične ljude.

Bađo: Jokić i ja smo se počeli spominati kak bi hteli svirat, ovo, ono i prvo sam njega pital.

Obi: Onda smo se ti i ja počeli nekaj za neki totalno drugi bend spominat.

Jox: Dva benda u se zapravo spojila u jedan, al zapravo konkretnih bendova tu nije ni bilo.

Snimili ste i izdali demo od tri pjesme. Kakav je feedback ekipe na demo?

Bađo: Svi govore da je demo sranje…

Obi: Za tak lošu snimku je zapravo dost dobro prošlo.

Bađo: Bolji je feedback na sam zvuk benda nego na demo kao demo.

Obi i Jox: Pa zapravo češće pozitivne stvari vele ljudi za ova dva koncerta koje smo imali nego na samu snimku.

Jox: A valjda niko nije ni išel slušat snimku.

Imali ste dosad dva giga. Kako je bilo na koncertima, kako izgledaju vaši gigovi i imate li još dogovorenih koncerata u bliskoj budućnosti?

Henec: Dva skorašnja su otpala, al bude neš ubrzo, u 4. mesecu.

Bađo: Je, Karlovac 24.3. i Močvara početkom 4. meseca.

Jox: Nazire se i konc. sa Youth Avoidersima, bumo vidli.

Henec: A kakvi su nam koncerti bili? Mislim, ja nisam očekival baš takav odaziv, ljudi su dosta zadovoljni. Vele da je dost divlje i brzo.

Jox: Pa je, najviše ljudi je bilo na nama na zadnja dva koncerta, ja mislim.

Obi: Al dost je okej to da smo imali prvi koncert pred 2 meseca, a uspeli smo dost animirati publiku.

Henec: Pa nisam baš videl na facama ljudi da su razočarani il da im je žal da su nas došli pogledati, tj. da smo baš strahovito loši.

Jox i Obi: Mislimo da je to zato jer nas još ne znaju. (smijeh)

Jox: Al opet, svi pokrivamo drugačije krugove ljudi pa dosta ljudi dojde.

Smatrate li da je vaša muzika na neki način spoj svih stilova glazbe koju članovi benda slušaju? Kad radite nove stvari, što dođe prije, riff/glazba ili tekstovi?

Svi: Pa mislimo da je, tj. sigurno je.

Henec: Dobar je miks, je…

Obi: Miks je pank rocka, krosovera, hc panka…

Henec: Je, super je kaj svi iz benda, dok gledaš krajnosti, da svi slušamo drugačiju muziku doma.

Obi: I na kraju zmiksamo u nekaj naše, to je fora.

Svi osim Joxa: Tekstovi dojdu prvi!

Bađo: Al opet, svi riffove imaju spremne…

Henec: …za dom. (smijeh)

Smatrate li da bend iz Zagreba lakše ostvari, recimo to tako, uvjetnu popularnost na underground sceni, više gigova, lakše dođe do organizatora i slično ili je to samo mit?

Svi: Pa to je istina za zagrebačke bendove… 100%.

Obi: Jednostavno ima svega na jednom mestu, ima puno više klubova, organizatora, lakše se upozna, ono…

Henec: Pa je, imaš onak 10 mesta, okej, ne baš 10, al 5 u kojima lako moreš svirat i neš se uvijek događa kaj se andergraunda tiče i to.

Obi: No, v Koprivnici nemaš ni jedno. V Čakovcu imaš s vremena na vreme jedno…

Jox: Ja bi čak rekel da svi ljudi koji dojdu u Zagreb imaju veći interes za svirke od onih koji su tu odrasli i sviraju već jedno vreme.

Henec: Pa je, njima se već niti ne da tu svirat kad su, na primjer, v Mediki svirali 800 put.

Jox: Kmetovi protiv Zagreba…

Kako ste došli uopće u dodir s underground scenom? Možete li se sjetiti svog prvog koncerta kojeg ste pohodili?

Henec: Ja se ne sjećam baš konkretnog prvog koncerta. Jen po jen!

Jox: Slušal sam Sex Pistolse s 12 godina i onak, u jednom trenutku dok sam čul Exploited i Clash s 13 sam jednostavno rekel, to je to. Bil bum panker! (smijeh) Prvi koncert mi je bil Total Chaos 2006., al nisam bil nutra, bil sam vani… Al konkretno je počelo sve dok sam došel u Zagreb na faks.

Bađo: Ja se ne zmislim, iskreno… Tam negde 5. osnovne.

Henec: Ve bu Obi pol svoje neobjavljene knjige rekel.

Obi: Jaj, nemam pojma, negde 7., 8. osnovne, vjerojatno u podrumu u DMKC-u u Koprivnici. Tam je dost gigova bilo do prije 5-6 godina. A ve, da me jebeš, ne znam kaj sam prvo gledal. Overflow u Kuglani možda il tak nekaj.

Jox: Se morem ja ispravit? Prvi koncert mi je ipak bil 2005. Frontalna lobotomija u školi u Zaboku, to nikad nebum zaboravil.

Svi ostali: Maloprije si zaboravil…

Jox: Je, al to mi je u posebnom pretincu mentalnom.

Bađo: U dvosobnom pretincu… (tišina)

Henec: Ja se isto baš ne sjećam, mislim, počel sam tipično, s Hendrixom, Metalikom i onda sam počel slušati Todore i Six Pack (tišina). E i onda sam od bratića saznal za Death floridski i tu mi je sve grunulo. Al prvi koncert su mi bili Peppersi 2007. u Srbiji.

Je li Midnight Climax politički bend? Je li važno kao hardcore bend prenijeti neku poruku ili je sve postalo samo konzumerizam i muzika na dva, tri klika? Je li hardcore izgubio oštrinu?

Svi: Ma nismo politički bend jednostavno, bavimo se osobnim problemima u kojima se svatko nekad more naći. HC nije izgubil oštrinu, al treba naći bendove vredne vremena i slušanja.

Jox: Svaki bend je do neke razine politički pa makar pjevali o pijenju pive, sjedenju u parku jer se svaki aspekt života more povezati s nekim društvenim kontekstom. Al ak se misli na ponavljanje političkih parola, toga bi se klonili. Ak je osobni problem, recimo, izgubljenost, konfuzija i frustracija politički problem, to je na scenskoj policiji da odluči.

Hipotetsko pitanje: Netko vam ubije curu/ženu/brata/sestru, nakon toga zbog toga što je sin bogatog oca bude oslobođen ili dobije neki minoran zatvor ili uvjetnu. Podržavate li street justice, odnosno osvetu u takvoj situaciji? (Ovo pitanje je odraz nedavnih događanja u RH.)

Bađo: Podržavam, al ne znam kolko to ima smisla.

Jox: Ja bi tu osobu pokušal na drugi način još više sjebat.

Henec: Ja mislim da institucije strahovito svakodnevno zakazuju i mislim da je to jedini način. Naravno, ne bi htel da to tak nečeg uopće i dojde, al trebalo bi se sve skupa malo osvijestit.

Jox: Mislim da čak ima i kreativnijih načina da nekog kazniš za to nego da ga pretučeš na ulici. Brijem da bi, ako mi se tak neš desi, skoval neki pakleni plan, maltretiraš ga celi život.

Obi: Ili napišeš prijetnju smrću na papir i zaklamaš mu na mačku… (tišina)

Jox: Okej, znači, podržavam to, al treba odraditi pametno.

Biste li snimili radio friendly stvar za neki major label? Do koje granice ide odanost idealima, a kada počinje odanost novcu?

Jox: Ja bi to napravil, zaradil te pare i to onda potrošil na nekaj pametno… (smijeh) Al ne bi znal tak nekaj uopće napisat tak da ono…

Henec: Ma već je naša muzika malo anti radijska tak da jednostavno nema smisla.

Obi: Ak bi htel već biti radio friendly, neko drugi bi ti valjda muziku pisal.

To je sve za prvi put. Hvala puno. Za kraj koja je poruka Midnight Climax ekipi koja čita ovaj zine?

Henec: Pa niš, nastavite čitati Krajcerov zine jer ima najbolji blog na svetu i dojdite nas pogledati, ak bute u prilici.

Svi: I plaćajte upade za koncerte! To obavezno! Support your local Medika!!!