Category Archives: movie

(movie) Day Shift(2022) – solidna buddy buddy akcijska komedija s vampirima

Već sam se pitao gdje je nestao Oscarovac Jamie Foxx? Evo ga Neftlixovoj novoj akcijskoj komediji Day Shift s vampirima kao negativcima, uz Dave Franca i Snoop Dogga između ostalih. Bud Jablonski(Jamie Foxx) glumi ženi, djeci i svijetu da je običan čistač bazena danju u Los Angelesu, a ustvari je lovac na vampire koji ih ubija, skuplja njihove očnjake i prodaje ih otkupljivačima kako bi prehranio obitelj, platio kredit i rentu. Izbačen je svojedobno iz Sindikata lovaca zbog nepodopština. No, jednog dana se dogodi da ubije jednu staru vampiricu i zbog toga on i njegova familija postanu meta moćnog klana vampira. Zbog toga je prisiljen moliti pomoć od Sindikata čiji šef ga ponovo učlani, ali dobije pratioca iz Sindikata Setha(Dave Franco) koji mora pratiti svaki njegov korak i ako nije u skladu s pravilnikom pisati mu prekršaje. Kako to biva s vremenom se sprijatelje i krenu u konačni obračun s vampirima da bi Bud spasio svoju obitelj.

Gluma: 8/10 sjekira – dobra postava, kemija između Foxxa i Franca je sasvim u redu iako mi nekada Franco ide na živce jer je njegov lik previše cviljavo napisan u nekim momentima. Snoop Dogg kao lovac na vampire Big John je cooler sam takav, a odlično je da se u malim ulogama pojavljuje i akcijski kuler i legenda Scott Adkins kao i švedska legenda Peter Stormare. Jedina zamjerka je da su negativci mogli biti karizmatičniji i da je glavni bad guy mogao/mogla biti karizmatičnije napisana i bolje odglumljena od Karla Souze.

Akcija i gore scene: 9/10 sjekira – sasvim solidna pucačina, s nekoliko smiješnih, a ujedno gore scene kao trik sa žicom, tko će gledati skužiti će, da ne spoilam sada.

Zaključak: 8,5/10 sjekira – sasvim solidna akcijska buddy buddy komedija razbibriga za mozak na pašu.

(little movie secrets) Dark Places(1974) – odlična misterija i priča

Negdje stoji podataka da je ovaj film iz 1973., a na IMDB-u da je iz 1974., no nije ni bitno, jedino što je bitno je da je dobar film. Ovaj film ima odličnu glumačku postavu, ali u sporednim ulogama, kao što su Christopher Lee, Joan Collins, Herbert Lom i Jane Birkin, no zapravo je glavni glumac Robert Hardy koji igra Edwarda Fostera, čovjeka koji je naslijedio imanje od kolege, prijatelja koji je preminuo u psihijatrijskoj ustanovi praktički Edwardu na rukama. On dolazi na imanje, počinje živjeti u velikoj samotnoj kući i priviđaju mu se životi, odnosno likovi zbog kojih je pokojni vlasnik poludio, ubojstva i vriskovi. Za to vrijeme brat i sestra Mandeville, igraju ih Lee i Collins, pokušavaju plesti zavjeru i isprepadati toliko Edwarda da naslijede imanje, pošto je negdje u zidovima skrivena basnoslovna svota keša u tisućama funti. Kako to biva, umiješaju se nadnaravne sile i događaji se zakoturaju nepovratno. Ovaj film je ustvari gotički ghost story sa nekoliko twisteva u radnji koji su neočekivani, moram priznati da me kraj filma poprilično iznenadio, a nagledao sam se horror trilera dovoljno da sam oguglao i mogu predvidjeti neke twisteve u radnji, no ovaj me zatekao. Uglavnom, ovaj film spada u slatke male filmske tajne i super ga je pogledati, zato moja preporuka svima.

(movie) The Witch of Kings Cross(2020) – odličan dokumentarac o skrivenom geniju jedne žene!

U Sydneyu 1950-ih jedna žena je umjetnica, koja je ispred svog vremena. Zvala se Rosaleen Norton i bila je slikarica i prije svega žena koja se u to doba nije sramila svoje seksualnosti, svoje unutarnje energije i svojeg pravog ja i pokazivala je to na način da je u svojim slikama i tekstovima ubacivala za to doba neviđene scene seksualnih orgija, isto tako orgija s demonima, ogromnih penisa, grupnog seksa, mogućnosti žene da bude poligamna i da bira partnere i da ne bude rob koji mora biti samo prisutan u kuhinji, odgajati djecu i povlađivati sve svom mužu. Rosaleen je mijenjala partnere i živjela u kvartu s pjesnicima, beskućnicima, bizarnim umjetnicima svih vrsta i prije svega slobodnim i slobodoumnim ljudima. Naravno, u to konzervativno doba, njen način života je navukao bijes javnosti na nju, pa je proglašena vješticom. Počele su kružiti glasine po novinama o sotonističkim crnim misama koje je održavala, orgijama, čudnim i bizarnim obredima. Umjesto da klekne pred njenim mučiteljima, Rosaleen se odlučila za drugačiju taktiku, dakle odlučila je sve te tvrdnje i tračeve još dodatno raspiriti svojim stilom rada, svojim načinom života, kao obrambeni mehanizam, iako je unutra patila zbog načina ophođenja prema njoj i da je danas živa takva umjetnica ispred svog vremena, bila bi legendarna, kultna, slavljena, privlačila horde fanova, a tada je bila stigmatizirana, proglašavana bludnicom i umrla je praktički u siromaštvu u hospiciju, gdje su za nju, kada se razboljela od karcinoma debelog crijeva brinule upravo časne sestre. Kakve li ironije, no život ih konstantno piše, nije li tako?