Category Archives: Reviews

Lemmy:Viđenje filma kroz oči ne fana!

bd-lemmy

Redatelji:Greg Olliver/Wes Orshoski

Ovo je već malo stariji film, radi se o filmu iz 2011., ali tek sada sam ga pogledao. Znam da će mnogi sada popizditi, ali nikada nisam bio neki Motorhead fan. Imaju puno stvari koje su odlične i koje su s vremenom postale evergreeni i svako ih zna kada se probudi u pola noći, ali meni nikada nisu baš sjeli. Gledao sam i slušao Motorhead uživo jedan jedini put 1999.na jednom festivalu u Austriji i nije mi bilo baš nešto. Znači, pogledao sam ovaj film iz pozicije znatiželje da vidim o kakvom se liku radilo, pošto je nažalost umro krajem 2015.

Film je vrlo interesantan i zabavan i pošto nisam prije znao i proučavao baš nešto o Lemmyevu životu, bilo mi je cool gledati i saznati neke stvari. Cijeli film nas provodi kroz interviewe, live akciju i praćenjem Lemmya mi saznajemo da je bio cijeli život ono o čemu je pjevao i svirao, a to je jebeni rocker do srži u pravom smislu te riječi.

Kroz Motorhead, a prije toga sviranjem u Rockin Vicars i Hawkwindu, Lemmy je na neki način muzički odgojio generacije i generacije klinaca od kojih su neki gonjeni njegovom inspiracijom i sami kasnije postali odlični muzičari u svojim bendovima. Inspiracija je vječna, vrti se u krug i nikada ne prestaje. U filmu vidimo mnoge ljude na koje je Lemmy utjecao, a to su: Dave Grohl, Metallica, Scott Ian, Dave Navarro, Henry Rollins i mnogi drugi…

Jako mi je bilo interesantno vidjeti privatno, odnosno stvari iz privatnog života. Lemmy je najviše volio Jack Daniels, cigarete, žene, speed, kocku i to ne nužno tim redoslijedom. Cool su mi bile scene kada Lemmy vodi filmsku ekipu kroz svoj stan koji izgleda kao skladište i svoju kolekciju ratnih memorabilija, pa se kasnije vozi na tenku. Nisam ni znao da ima sina kojeg je upoznao kada je malom bilo šest godina, a u filmu su i zasvirali skupa na bini. Kazao je da ima još jednog sina, no s njim ne održava nikakve odnose. U skoro dva sata koliko film traje, stvarno je zanimljiv i vrijedi ga pogledati, pošto je odlično napravljen.

Kada je Lemmy preminuo, bilo mi je jako žao, no isto tako bilo mi je drago što njegovo nasljeđe živi kroz tisuće i tisuće fanova i nikada neće prestati.

Ne mogu reći da sam nakon gledanja ovog filma postao Motorhead fan, no želio sam ovim tekstom na neki način odati svoj respekt ovom čovjeku i glazbenoj legendi.

Gazda:Priča o jednom (ne)uspjehu

gazda

Kada sam prvi puta pročitao o ovom filmu, živo me zaintrigiralo o čemu se radi i kakav je dokumentarac. Pošto se radi o trenutno vrlo aktualnoj temi u Hrvatskoj, prikazan je na televiziji premijerno neki dan, pa sam odlučio pogledati i dati neki svoj osvrt, odnosno svoje viđenje filma. Na televiziji su se davale dvije verzije na dva različita kanala, 50-minutna tv verzija i 80-minutna kino puna verzija, ja sam pogledao ovu kino punu verziju.

Autor Dario Juričan je sa svojom ekipom tri godine u tajnosti pripremao i radio ovaj film, pošto svi znamo da mediji u Hrvatskoj pišu i objavljuju samo ono što Ivica Todorić, vlasnik moćne korporacije Agrokor želi da se  o njemu i njegovoj firmi piše. Bar je tako do sada bilo, mislim da više neće biti zbog nedavnih događaja odnosno blokade i duga Agrokora i truda vlade ove zemlje da spasi neke stvari od propasti. Koliko je to moralno i potrebno je druga priča.

Otac Daria Juričana, Ljudevit, radio je 40 godina prvo u Unikonzumu, pa u Konzumu. Nakon što je umro, ostavio je Dariu i njegovoj majci stan u Zagrebu, vikendicu i mali grunt u Zagorju, te rasklimanu pisaću mašinu. Dario je želio napraviti film u kojem bi povukao neke paralele između svog pokojnog oca i Ivice Todorića, pošto su rođeni u razmaku od 11 dana, skoro u isto vrijeme počeli raditi, jedan je napravio karijeru u businessu, a drugi je bio radnik u Konumu, koji je u penziju otišao sa radnog mjesta majstor delikatese(zvuči čudan naziv, ali tako je bilo). Dario i ekipa su tri puta molili Todorića da ih primi kako bi napravili interview za film, ali Todorićeva pr služba ih je sva tri puta odbila.

Film počinje 70-ih godina prošlog stoljeća i prati Agrokombinat, tvrtku u socijalističkoj Jugoslaviji kojoj je na čelu bio otac Ivice Todorića, Ante. Ante Todorić bio je porijeklom iz Imotskog, a supruga mu iz Kloštar Ivanića. Tvrtci je dobro išlo i zaključio sam da je Ante Todorić vođenjem posla bio na neki način ispred svog vremena, što onda nije bilo naročito preporučljivo. Vlasti su ga optužile za nacionalizam i gospodarski kriminal, te je bio osuđen na 7,5 godina zatvora od kojih je odslužio 4,5. Nisam siguran da se zbilja radilo o gospodarskom kriminalu ili je to bila jednostavno namještaljka pošto su neki ljudi u filmu rekli da je to u Jugi bio standardan modus operandi kada nisi mogao dokazati nešto drugo, a želio si se riješiti osobe koja ti je smetala. Ivici Todoriću su bile 22 godine kada mu je otac otišao u zatvor. Kada se vratio, Ante Todorić se povukao iz javnog života i počeo se u novoj tvrtci baviti cvijećem. Uz njega u tvrtci kojoj je dobro krenulo, radili su i djeca. Otvorili su staklenike kraj Ivanića koji su danas u derutnom stanju.

Nadalje, nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj i raspada Jugoslavije, film prati preuzimanje radničkih dionica u tvrtci Unikonzum na vrlo brz i čudan način od strane tadašnjeg direktora Joze Petrovića(poznat kao lobist Mola u nedavnoj Karamarkovoj aferi) i još nekih direktora i poslovođa, koji su u dealu s Ivicom Todorićem tvrtku privatizirali i prodali ekipi kojoj je na čelu bio Ivica Todorić. Istovremeno, Dario Juričan priča i svoju životnu priču zgodnom pričicom kako je kao mali sa mamom u Unikonzumu trampio ciglice kave u zamjenu za piceke. Jebiga, treba se snaći.

Kako je 90-ih došlo do vala privatizacijske pljačke pod kontrolom i uz svesrdnu pomoć tadašnje vlasti, Ivici Todoriću se mora priznati jedna stvar. Mnogi su preuzimajući bivše jugo tvrtke potjerali radnike, prodali vlasništvo tvrtke i zemljište i obogatili se naglo. Ivici Todoriću nije propala nijedna tvrtka koju je preuzeo, upravo suprotno, nastavio je sa radom šireći poslovanje prilično uspješno.

Film prikazuje i kako je Todorić došao u posjed Jane, odnosno punionice vode za koju se predviđa u naredne četiri godine rast prihoda od preko 100 milijuna kuna godišnje. Stalno tvrdim da je voda business budućnosti, pa brijem da sam potpuno u pravu. Vodeći nas dalje, dolazimo i do poznate afere žito sa kraja 90-ih kada je većina žita iz robnih rezervi Hrvatske netragom nestalo, a trag nestanka vodi prema Ivici Todoriću i njegovoj tvrtci u Švicarskoj, što nikada nije dokazano. Formiralo se istražno povjerenstvo na čelu sa Vladimirom Šeksom, smijenjeno je čelništvo robnih rezervi RH, no nikada nije utvrđeno što se točno dogodilo. U spisu, kao što je film pokazao, nedostaju brojni prilozi, no autor to ne pripisuje nekakvoj uroti ili teoriji zavjeri, već aljkavosti naših institucija.

Zanimljivo je i prilagođavanje nekih zakona i Gup-a Zagreba koji su pomogli Agrokoru u izgradnji Super Konzuma u Sesvetama i na Črnomercu, odnosno kako je izmišljen i skovan izraz “kulturno-prodajni centar”. Jednostavno, otvoriš šoping centar, a kat iznad dućana rentaš muzičkoj i baletnoj školi. Ono što baca jednu od najvećih mrlja na Todorićevu business karijeru je preuzimanje Kulmerovih dvora kako bi se obitelj Todorić tamo nastanila. Naime, po papirima bi Kulmerovi dvori trebali biti javno dobro i prenamijenjeni u hotel, a obitelj Todorić ih je pretvorila u svoje privatno vlasništvo i do dana današnjeg nije pokrenuta prenamjena u hotel. Isto tako, film prikazuje i ovisnost medija o reklamama Agrokora, potkrijepljujući primjerom Jutarnjeg lista koji je jednom objavio na naslovnici citat kreditne agencije Moodys o prezaduženosti Todorića na što im je ovaj ukinuo reklamu na tri tjedna, nakon čega su se svi ostali pisani mediji u RH usrali od straha i od tada se o Agrokoru i Todoriću pisalo i objavljivao samo ono što je on htio.

Film po mom mišljenju prilično naprasno završava, ne dajući nekakvog zaključka prilično toplom slikom Daria i mame kako se smiju na sjećanje o tome da otac nikada nije bio prilično ambiciozan, već je spadao u onu vrstu ljudi koji su zadovoljni svojim poslom i koji ili ne mogu ili ne žele napredovati. Ono što mi se dopalo je da film ne odiše apsolutno nikakvom patetikom, niti bilo kakvom nostalgijom, već je plod čistog istraživačkog novinarstva. Čitao sam jedan interview u kojem je Dario Juričan rekao da film nije završena priča, već je kao živo biće, podložan promjenama. Isto tako, film nije stvoren kako bi oblatio ili stvorio kult mržnje prema Todoriću, već je priča o uspjehu i kako se postaje gazda korporacije u okruženju postsocijalističke tranzicije. Ivici Todoriću se mora priznati da je legalist u businessu, za sve što je stvorio imao je papire, druga je stvar što je zahvaljujući moći svoje korporacije neke zakone prilagodio uz pomoć političara svojim poslovnim pothvatima.

U današnje doba često čujemo sintagmu bogati se još više bogate, siromašni su još siromašniji. E, pa ta rečenica je po mom mišljenju jako glupa. Bogati se mogu još više obogatiti, to je činjenica, ali kada si siromašan si siromašan i isto tako se možeš samo obogatiti, jer kada imaš u džepu nula kuna, a dobiješ jednu bogatiji si, zar ne? Isto tako, možemo čuti bijesne poruke i svako ima nekakav savjet i teoriju kako bi on/ona to riješili, od pijanaca pred dućanom, do kumica na placu, svako je menadžer, biznismen, svako sere po Todoriću i sličnima. Istina, plaće su mizerija, ljudi se iskorištavaju na razne načine, ali isto tako ti ljudi ne žele priznati da se u suštini svih njihovih riječi nalazi pohlepa i jal. Pohlepa i jal su suprotno od učenja kršćansko abrahamskih religijskih fantazija odlična stvar. Zašto? E pa zato što je to ono što nas diže, tjera na borbu i vuče nas da se pokušamo izdići iz mora govna zvanog mediokritet i pokušamo sebe dići na jednu višu razinu, postići i zaraditi ili se bar truditi prema većem. Egalitarijanizam je apsolutna izmišljotina i ne može se provesti u praksi. Zašto bi netko tko završi fakultet i godinama ulaže u svoje znanje, te otvori neku tvrtku kojoj dobro krene i plasira na tržište nešto čime dobro zarađuje, bio jednak nekom polupismenom liku koji se ne zna niti potpisati kako treba? Nemojte me krivo shvatiti, ja isto imam srednjoškolsko obrazovanje, nisam biznismen, radim za malu plaću, ali u glavi stremim i trudim se za nečim većim. Možda bi podobnost i stanačku pripadnost bilo potrebno zamijeniti meritokracijom odnosno, da svatko dobije prema zaslugama, pa bi svijet bio puno bolji. Ne branim ovim tekstom Ivicu Todorića i njemu slične, već samo želim i tražim odgovornost odgovornima, naravno u okviru zakona.

Ovo je moje viđenje filma uz neka moja razmišljanja, pa ti zahvaljujem od srca ako si ovo pročitala/pročitao do kraja.

 

Književna preporuka:Joe Abercrombie-“Before they are hanged” i “The Last Argument of The Kings”

abercrombie

Fenomenalno! To je jedini način za opisati trilogiju Prvi zakon ovog autora. Nedavno sam pisao o prvoj knjizi, a sada drugoj i trećoj  zajedno, jer sam ih nedavno pročitao.

Before They Are Hanged je puno deblja i akcijom i fantasyem nabijenija knjiga od prvog nastavka. Priča se opet razvija u tri pravca, prateći prvog maga Bayaza, Ferro Maljinn, Jezala dan Luthara i ostalu družinu na putu do Ruba svijeta kako bi pronašli Sjeme, drevno oružje koje može uništiti svijetove. Fascinirao me Jezalov razvoj kao lika od razmaženog plemenitaškog oficirčića do junaka prve vrste. Logan Devetprsti mi je bio najdraži od junaka, izmučerni berserker sa sjevera, koji me nekako svojim unutarnjim mrakom uvijek rastuži. Drugi dio radnje obuhvaća razvoj rata na sjeveru gdje West pokušava preživjeti nalet sjevernjačkog kralja Bethoda i njegovih hordi. Ovaj dio je po mom mišljenju mogao biti malo bolje razvijen, jer je nekako zbrzan. Treća grana priče prati inkvizitora Gloktu koji pokušava obraniti grad Dagosku od legija Gurkhula i njihovog cara Uthmana Nemilosrdnog. Inkvizitor Glokta mi je kako je priča odmicala postao najdraži lik trilogije, bivši pukovnik i junak koji je nakon dvogodišnjeg zarobljeništva kod Gurkhulaca postao bogalj i cinični inkvizitor koji želi umrijeti, ali odbija izgubiti. Kao što je običaj kod trilogija, drugi dio završava finim cliffhangerom.

Ovo će zvučati malo čudno i sjebano ljudima koji nisu čitali knjige, ali toliko me ponio taj Abercrombiev svijet da sam postao toliki fan, da sam obećao sebi da ću pročitati i ostale knjige koje su do sada izašle osim ove trilogije. Cijela trilogija je objavljena u izdanju Algoritma s hrvatskim prijevodom, pa je možete nabaviti u knjižari, odnosno posuditi u knjižnici.

Sve se riješava, ali neka nova pitanja se otvaraju u posljednjoj knjizi trilogije, The Last Argument of the Kings. Riječ je najdramatičnijem dijelu trilogije, gdje će se uz mnoštvo bitaka, krvavo opisane akcija sudbine nekih od junaka zauvijek riješiti, a nekih neočekivano započeti nanovo. Treći dio me prvo nakon čitanja ostavio otvorenih ustiju, a kasnije se pretvorio u smiješak na licu i maničnu želju za još. Uz horror, fantasy mi je najomiljeniji žanr, a Joe Abercrombie zaslužuje svoje mjesto na prijestolju kao jedan od najboljih autora fantasya današnjice!