-Sranje, izgleda da je naš Jurgi Kukavica konačno popio što je trebao već prije!-hihotao se Thomas.

-Kako to pričaš o palim drugovima? Osim toga, moguće je da je još negdje živ, nema tijela!-rekao je Herbert.

-Čisto sumnjam, ali što se moglo dogoditi?-pitao sam. U tom trenutku čuli smo udarac drva, odmah sam nekako znao da se radi o crkvenim vratima. Ušutjeli smo, vratili se u uloge vojnika koje su nas toliko godina održale u životu, pa sam dao znak šakom za pokret i razdvajanje. Trebalo nam je nekoliko minuta da se, šuljajući of zida do zida, kuće do kuće, prikrademo crkvi. Thomas je čuvao leđa, Herbert bokove, a ja sam ušao unutra. Vrata su bila otvorena, iznutra se vidjelo svijetlo svijeća, a bio sam prokleto siguran da smo zatvorili vrata. Bio sam naviknut na svašta, ali ono što sam unutra vidio čak je i mene šokiralo.

Na onom oltaru je stajala svježa lubanja, friško ofarbana u onu krvavo crvenu boju. Bila je nova na vrhu zlokobne hrpe. Nije bilo sumnje o čijoj se lubanji radi. Na onom okrenutom križu iznad oltara bilo je pribijeno ono što je ostalo od Jurgenovog tijela, naravno bez glave i šaka na obje ruke. Čuo sam Thomasov zadivljen zvižduk i Herbertov jecaj kada su ušli unutra i vidjeli što i ja.

-Što ćemo sada? Tko ga je sredio?-očajavao je Herbert.                             -Kada bismo imali dovoljno hrane i vode, mogli bismo se zabarikadirati u ovu crkvu, odmoriti i ujutro otići dalje, no tko god da je udesio Jurgena, još je negdje vani. Ne bi bilo dobro da se sada razdvajamo! Moramo najprije sahraniti Jurgenove ostatke na onom groblju tu vani.-rekao sam.                                                                                                    -Možda bi bilo dobro da zajedno pronađemo nešto za jelo i piće, pa se zabarikadiramo i čekamo jutro-objasnio je Herbert-na taj način ćemo se međusobno pokrivati-s nadom u glasu se vratio u realnost. -Što ti misliš o svemu tome Thomase?-pitao sam.                           -Možemo tako, što se mene tiče!-rekao je mirno. Naoštrivši vid koliko smo mogli od umora, provjerivši automate krenuli smo mračnom ulicom. Prije smo skinuli ostatke Jurgenovog tijela sa onog jebenog križa. Kada smo izašli iz crkve, zatvorio sam vrata i uvjerio se jakim pritiskom da su čvrsto zatvorena.

Herbert je oduvijek smatrao da je sve što učini u svrhu boljeg svijeta, da će kada odraste uspijeti promijeniti svijet. Bio je najsitniji, često predmet šikaniranja i sprdnje ostalih školskih kolega. To je trajalo do dana kada ga je Manfred spasio od nasilnika i naučio da se postavi sam za sebe. U ovom ratu Herbert je postao pravi ratnik, hrabro se tukao, gledao prijatelje i neprijatelje kako ginu, te je još uvijek na neki način vjerovao da je ovaj rat samo ono što je potrebno da svijet bude bolji kada završi. Mučila ga je depresija kada je mislio o tome. Je li sve ovo ubijanje uzalud? Herbert nikada nije imao djevojku. Njegov ideal čiste muške ljubavi je bio Manfred, još od onog dana kada ga je spasio od nasilnika. Cure i vječiti vojnički razgovori na tu temu ga uopće nisu interesirali. Hodao je tako zadubljen u misli da nije u početku niti osjetio kako ga je nešto vrelo pogodilo u prsa i srušilo na pod. tek tada je postao svjestan da netko puca i da mu Manfred nešto dovikuje dok Thomas uzvraća iz zaklona vatru iz svog automata.

-Tko bi to mogao biti? Duhovi koji pucaju na nas?-sarkastičan je bio Thomas-Ja ću im se prišuljati iza leđa preko onog krova desno, oni su na platou iznad one kuće gore!-        -Duhovi ne pucaju iz automata i pušaka-rekao sam. Herbert je jako krvario i bio bez svijesti koliko sam uspio vidjeti. Pogodili su ga u prsa i izgleda da su mu pluća bila oštećena, jer je prilično teško disao. -Herberte, možeš li me čuti?-zabrinuto sam pitao. Herbert se samo na tren probudio, otvorio oči, pokušao se slabo nasmiješiti, a tada sam osjetio kako mu se tijelo opustilo i moj najbolji prijatelj mi je umro na rukama. Suze su mi ispunile oči i jedna se kotrljala po obrazu, no nije bilo vremena. Thomas je otišao u akciju, trebalo ga je pokriti. Divlje sam zapucao kratkim rafalima prema mjestima odakle je dolazila neprijateljska paljba. Grozničavo sam razmišljao gdje je Thomas. Već je trebao biti tamo. Tada sam začuo zvuk rafala iz Thomasovog automata, jauk i tišina se naglo spustila na sve nas. Thomas mi je sa platoa rukom i zviždukom uputio znak da je sve u redu i neka dođem tamo gore. Kada sam se popeo na plato imao sam što vidjeti. Dva mrtva vojnika ležala su u lokvama krvi, a treći je klečao sa rukama na glavi. Ono što me najviše šokiralo, sva trojica su nosila uniforme njemačkog SS-a.

-Herbert?-kratko me upitao Thomas. Nijemo sam odkimao glavom. Thomas je sočno opsovao i udario zarobljenika sa cijevi automata u trbuh.

-Nemoj ubiti to govno dok ne porazgovaramo s njim!-rekao sam Thomasu. Čovjek kojeg smo zarobili imao je okrutno lice, ledenoplavi pogled i nije se baš bojao.                  -Hvala bogovima da ste se pojavili-rekao je-molim da meni i mojim ljudima oprostite, nisamo znali da ste Nijemci, mislili smo da ste oni!-rekao je.

-Tko oni?-pitao sam. Čovjek je nosio uniformu SS casnika Standartenfuhrera.                                -Reci nam sve, kako se ovo dogodilo? Ubiti ću te zbog Herberta-polako je gubio kontrolu Thomas.

-Žao mi je zbog vašeg druga, ali i vi ste ubili dvojicu mojih preživjelih ljudi-mirno je rekao-Dobro-uzdahnuo je-ispričati ću vam sve što znam! Zovem se Harald Verstein i Standartenfuhrer sam u SS-ovom specijalnom odjelu za natprirodne pojave i naslijeđe predaka i upućen sam ovamo sa petnaestoricom ljudi u specijalnu misiju za Himmlera osobno. Kakvu misiju smo mogli imati ovdje pitate me? E pa, jeste li čuli za Grad mrtvih? Očito je da niste, jer inače ne biste stajali u njemu. Legenda kaže da je ovaj grad stoljećima bio odvojen od ostatka svijeta, jer se u njega moglo stići samo preko jezera, a kopnenim putem nikako. U gradu je živjelo samo nekoliko familija koje su tvorile neki kult koji štuje neko posebno božanstvo koje obitava na ovom prostoru, vjerojatno u samom jezeru. Bili su odvojeni od ostatka svijeta i priča kaže da je neka posebna energija na ovom mjestu, koja im je omogućila besmrtnost iako su svi umrli, zato naziv Grad mrtvih. Reichsfuhrer Himmler osobno nas je poslao da istražimo mjesto i pokušamo tu energiju pronaći kako bi se koristila za potrebe Reicha. Kada smo kamionom stigli ovamo, naišli smo kao i vi na prazan grad, onu prokletu crkvu i lubanje, ono groblje i nigdje ni žive duše što se tiče stanovništva. Provalili smo u neke kuće, no nismo našli apsolutno nikog. Kao da su nestali usred svega što su radili. Juha se još kuhala u jednoj kući nad vatrom, tanjuri postavljeni na stolu, čak smo našli i upaljenu cigaretu uredno odloženu u pepeljari. Već prve noći kamion nije više htio upaliti, radio veza nam se pokvarila, a imali smo dojam da nismo sami. Prve noći nestala su dvojica mojih ljudi. Našli smo samo komadiće odjeće i tijela, te nove ofarbane lubanje u onoj crkvi. Moji ljudi su se počeli čudno ponašati. Kao da na neki način ovo prokleto mjesto utječe na njih, kao da im budi na neki način skrivene emocije, strahove miješane sa stresom i uspomenama koje ih more. U dva dana nestali su svi osim mene i dvojice koju ste ubili. Da budem iskren, nemam pojma kako izaći odavde. Kada god smo probali izaći iz grada, na svim izlazima kao da je nevidljivi zid koji nam neda da zakoračimo dalje. Kao da neko zlo energetsko polje ne dozvoljava bijeg iz ovog mjesta!- zaključio je priču.

-Možda bismo mogli probati preko jezera čamcem kada bismo ga mogli pronaći-razmišljao je glasno Thomas.

-Imaš li što hrane i vode?-pitao sam Versteina

-Ostalo je još dosta hrane i vode od naših zaliha koje smo dovezli ovdje!-rekao je.

-Dobro, prvo ćemo sahraniti Herberta, jer ne želim da bude još jedna lubanja tamo, sahraniti ćemo i tvoju dvojicu, a tada ćemo jesti i razmisliti što ćemo dalje.-rekao sam.  Nakon nekog vremena kopanja, oprostili smo se od mojeg najboljeg prijatelja. Sahranili smo Herberta na jednom lijepom mjestu iznad jezera s kojeg se pružao prekrasan pogled na daleke planine prema našem domu.

Dark energy crawls , keep your guard sharp

Outer secrets that make halos

Let’s say another mary full of grace

 

Come on cross oceans & valleys inside out

Will darkness stir our eyes as steps are followed

 

Cosmic relations behind dark side of the sun

Far away lies the great unknown , fly

 

Rain of space , shelter non existent

Beasts of stars explode , black holes lurk

 

Core of iron shreads the atoms

Vastness rearranged anatomy

 

Dark energy crawls sub zero motion

Keep your guard sharp , funeral pyre is airless

Viral Culture

Coming up from the dirt , splendor glorifying sickness

Arise in low commence stock up pile of nothingness

Fed junk mouth blissful blossom downtown dump

Smog brilliant shine oxygen deprived a lovely choke

Swarming like maggots , rooms full collapsing like cards

It’s time to toast with mud for poverty worldwide 

Pop some pills , let the days flee from you

Turn on mediocrity , the eye is high in the sky 

Line in production line , they feed off greed money work

On the food chain your place – cardboard box

Generation of worn out bodies awaiting reaper’s schyte

A monuments & statues of the long forgotten , all is rust

Somewhat hope is expression with a little expecation

Decrying present , obtuse future is guiding your hand

Our beign mockery in slow putrefaction , it’s a global infection

Man made apparatus conducting self inflicted punishment 

Unchain terminal disease 

Becoming benighted 

Observe our mortality

Disowned and witness wastelands

Never left unspoken ( crowning words )

Those are my words

Then in itselft can’t be beat

No quicksand to pull me under

I won’t put my thoughts in foolish hands to fall onto abyss ends

Hammer my transparency of reality from poistively procreations creed

Those are my words

Deny the cutthroats leave them all defeatists

Slay there seed feeding on there failures

Tears are memories scars reminders my path staind with blood

Excess and presistance looking at the axis of future

 

Those are my words

Then in itself can’t be beat

Your hidden agenda the evil eye I’ll take to the gallows

Feel the rage from the untamed man blood will spill on your kin

There are no honor amongs thievs & liars can’t bring down honest man freefall numb now

Worship none turn every stone open all doors always steping forwards towards better

Never unspoken those are my words

Oppose me I’ll walk where you died

A BREATHLESS WORDS FOR THE SKY

…and  it’s  coming  down

silent  stars  sour  to  nothingness  again

scattering  like  diamonds  on  holy  night

lurid  portraits  of  twilight  gleam

 

awaken  ,  by  sad  songs  of  blessings 

between  ages  hearts  grow  cold

an  eerie  sounds  reflecting  decaying  gods

irreversible  is  void’s  griping  hand

 

so  the  perilous  fight  bleeds  on

the  weight  of  the  world  ,  the  tempest  of  man 

all  hailed  the  blind  eyes  searching  for  horizons 

rest  your  souls  within  the  home  unknown 

 

wind  is  calling  for  forgotten  trees

drifting  for  that  shining  shores  made  of  coal 

fall  back  bones  are  broken  now

continuum  waves  covers  you  to  take  upwards

 

and  now  high  in  the  sky  ,  sleep  awaits

and  now  high  in  the  sky  ,  dreams  are  playing 

and  now  high  in  the  sky  ,  vast  is  the  valley 

and  now  high  in  the  sky  burial  commence

GREEN MACHINE – uspon i pad prvog HR stoner banda

U više navrata sam zamoljen od starog frenda Krajcera da napišem par rečenica o bendu Green Machine, pa konačno pronađoh malo vremena za evociranje na drugu polovicu devedesetih, kad je bend osnovan, svirao i neslavno se raspao… Priča seže od benda Malo morgen!, koji je nastao u mojoj garaži 94te, imao sam tada Marshall pojačalo, gitaru i overdrive pedalu, pa se kod mene znala okupljati ekipa, na veselje mojih roditelja i susjeda. Godinu dana kasnije počeli smo ozbiljnije raditi, a svirali su Darko (Sova) i Robert Kriković (bratići, gitara i bass), Kristijan Janković(bubnjar, svirali kod njega u podrumu, poznat po ulozi Žira u kvizu Jezeraš – obavezno čekirati na youtube), druga gitara kratko vrijeme Davor Kipke, a mene je zapala uloga vokalnog soliste, iako
sam se vidio u ulozi gitariste, pa sam se uhvatio mikrofona. Silom prilika, iako nisam bio baš zadovoljan svojom izvedbom – ali, netko je morao i to. Nikad me nije pretjerano zanimalo ‘skidanje’ pjesama drugih bendova, nego stvaranje autorskih, pa smo u vrlo kratkom roku napravili nekoliko stvari i nekoliko obrada.

Odmah nas je Mario Mustač angažirao za koncert u društvenom domu u Svetoj Mariji (humanitarac, skupljala su se sredstva za izgradnju škole, a svirali su još njegovi Bismarck i kao zvijezda večeri, legendarni kantautor Drago Mlinarec). Nastupali smo uglavnom lokalno, Klub ČK, klub EX, Rogoz (VŽ) Oluja na jezeru 1 & 2 (opet organizatorMustač), pa nam je Toni Marušić sredio i nastup u zagrebačkom Klubu 88 – koji se nalazio ispodtribina Dinamovog stadiona.

Jedna anegdota: nastupali smo u Rogozu (mala scena HNK u VŽ) kao gosti na promociji kazete HC varaždinaca Directed Crew, Sova je imal dramatični psihodelični gitarski intro, te je bil dogovor da kad počne uvodni riff, da uletim na stage… no, pri doskoku,
okliznul sam se i ateriral sa (srećom ne previsokog) stagea na betonski pod. Dečki iz benda su vidjeli da sam se pojavio i nastavili u opakom ritmu, a nisu vidjeli da sam odmah i odlepršal, pa su se u čudu gledali kad je trebalo početi pjevanje, a pjevača odjednom nema. Opruženom na podu, situacija mi je izgledala komično, pa se od smjeha nisam mogao dignuti, a nekolicina zabrinutih headbangera se okupila, odnjela natrag gore i nastavili smo nastup kao da se nikaj nije desilo. Sjećam se da smo nešto kratko završili i na HTV reportaži, a pad (na žalost) nije zabilježen. U to doba vladala je grunge euforija, na koju su se dečki iz benda zakačili, a ja sam imao viziju žešćeg benda (metal je bio moja ljubav). Snimili smo demo snimke, prijavili se na prvi HGF festival u
Zaboku, upali u uži izbor i nastupili (mala digresija: nedavno smo prije koncerta ESC life u VŽ, uz pivo skužili da smo i Elvis (tada s Eto zvuk, danas ESC) i Alan (tada iz KrankenHaus i ja svirali na prvom HGF). Relativno smo dobro prošli tamo, a to je ujedno bio i moj zadnji nastup s bendom, a ujedno prvi i zadnji nastup na bilo kakvom takmičarskom glazbenom natjecanju, koja su stvarno nužno zlo neafirmiranim bendovima. U bend je zatim ušao Goran Patrčević – Trčo, koji je, iskreno, bio bar deset puta bolji od mene, a ja sam u par telefonskih razgovora, unutar par sati okupio drugu ekipu…

S Ninom Tušekom upoznao sam se jednog petka ili subote cugajući ispred dućana kojeg smo odmilja zvali Četnik (pokraj današnje METSS stojedinice), živopisan lik od 100+ kila, obrijane glave s gustom ZZ Top bradurinom (puuuno prije hipsterskog bradatog hype-a), svirao je i pjevao u bendu Orgia (uglavnom obrade), a mi iz Malo morgen! smo od njih planirali kupiti razglas koji je bio na izdisaju. Predložio sam Tušeku i Davoru (koji se i dalje intenzivno družio s nama iako nije više svirao u bendu) da probamo svirati nekaj zajedno, a priključili su se i Dragec Novak (bass) i Matija Orlovac (bubanj). Probe smo imali kod Drageca (na tavanu, a u podrumu je kafić Zrinski), minimalno po dvije-tri tjedno, a vikendom nakon probe, svi zajedno u kultno okupljalište mladih –
Klub. Ubrzo smo i mi nastupali u Rogozu, pa mi je prišao neki lik i pitao ‘da li ću se i ovaj put baciti’ jer je mislio da je goreopisani ‘hiti se na pleča’ bio izrežirani dio urnebesnog performensa…Na MTV smo vidjeli spot od Kyuss, pa se Green Machine nemetnulo kao ime, počeli smo eksperimentirati i stvarati glazbu u tom điru, koji se tek kasnije počeo zvati ‘stoner rock’ i tako sigurno bili prvi HR bend tog žanra.

Fanzinašima je bilo bitno utrpati nas u stilsku ladicu, a ni mi sami nismo znali kako riječima opisati ono što sviramo, pa se u recenzijama našlo raznih umotvorina, koje su nas dobro nasmijale i sve smo ih stavili na naljepnicu na kojoj je ispod logotipa
pisalo: acidhardtexnoisehillbillyspacepunkcorerock. Kasnije smo otkrili i kao dio repertoara svirali poneku obradu Melvins, Butthole Surfers, Fu Manchu, Cosmic Psychos, Killdozer… bendova koji nisu bili toliko poznati, pa smo ih mogli prošvercti kao naše ;) . U to doba bio je procvat čakovečke punk scene, nicali su bandovi, fanzini, a ja sam se malo ozbiljnije prihvatio organizacije koncerata –kako bih i svom, ali i drugim bendovima dogovorio nastup (o tome malo više u jednom od narednih pisanja, da ne odemo previše u širinu…). Pankerima se baš nismo sviđali, jer su bili jako impresionirani tupa-tupa jednostavnim ritmovima i elementarnim znanjem sviranja, a mi smo kao bend u međuvremenu svirački napredovali i nije nam se dalo svirati punk, jer smo bili stalno u potrazi za nekim novim zvukom i stilovima, naručivali CD-ove iz USA i pokušavali biti drugačiji od ostalih(…a tako razmišljam i dan danas!).

Ponovo smo najveći dio koncerata svirali lokalno, slali poštom kazete s live snimkama fanzinašima i klubovima, pa je uslijedio telefonski poziv od Kornela Šepera – koji je tada s udrugom za razvoj kulture URK, radio koncerte u Rupi – podrumu zagrebačkog Filozofskog fakulteta (Kornel i URK su pokrenuli i vode Močvaru, ako slučajno netko ne zna). To nam je bio prvi zagrebački nastup i nabrijali smo se i navježbali za tu priliku, a tih dana je u jedinom glazbenom mjesečniku HEROINA NOVA izašao i vrlo pohvalan tekst o bendu (autor Viktor Vilić, kritičar do čijeg nam je mišljenja bilo naročito stalo). U Rupi se te večeri u publici okupila ekipa koja je već bila u poznatijim underground bendovima, za koje smo čuli, ali se nismo prije sreli, a na večeru (u studentsku menzu)
nas je vodio mladić koji nam je oduševljen pričao kako je s (već onda) legendom hardkora Sixom nedavno osnovao bend. Kasnije sam se s Mijom često družio, a bend kojeg su osnovali je Analena. Predgrupa je bio psychobilly bend Mrzobillys, koji su donjeli minimalistički set bubnjeva, pa smo po elemente koji su falili išli u novopokrenuti studio COSMO (tamo se upoznali s Bojanom i Nixom koji su se vratili iz Amsterdama, nakon avanture s Gone Bald i Mehom iz Pech Pit), pa po povratku u Rupu zatičemo prilično popunjeni klub. Prije našeg nastupa, Kornel me zamolio da još jedna legenda – Milan Manojlović MANCE izvede par pjesama, pa nas je kultni kantautor, nakon što je izveo hitove s još kultnijeg albuma Čovjek iz Katange (Dva, Rajka, Javorova grana…) u velikom stilu najavio: “A sada Green Day!!!” Poneseni atmosferom odsvirali smo jedan od najboljih nastupa, stage bio improviziran i klimav, uspio sam pasti u bubnjeve (čak dva puta!!?!), pozvani smo na nekoliko bisova, pa kako nismo više imali materijala za svirati, Davor je počeo iz zajebancije svirati riff Black Sabbath – Iron Man, zablokirao sam i nisam se mogao sjetiti teksta, pa sam pitao da li neko iz publike možda zna – i odmah se stvorio dugokosi momak niskog rasta, uzeo mikrofon i počeo s izvedbom. Nije ni on znao tekst, ni jednu riječ (!!!), što ga nije omelo da suvereno vlada situacijom i uzavrela atmosfera dodatno je proključala u katarzičnom krešendu. Kad
smo se upoznali nakon nastupa, rekao nam je da je ima međimurske korjene, a on je… Mario Kovač (danas kazališni redatelj, kvizoman, DJ, da ne nabrajam dalje, svi ga poznajete). Na koncertu je bio i Davor Krajcer-Vitez, tada mlađahni student, koji je došao podržati sugrađane…

Još jedan od koncerata kojih se rado sjetim desio se u Kotoribi, gdje smo u hotelskoj (!!!) sali Vito(pjevač Najveribest) i ja organizirali nastup 5-6 lokalnih bendova. Tušek je u radničkim treger hlačama i šeširu bio hillbilly modna ikona, a iz publike je Jaga (kotoripski hević) dodavao rakiju i podučavao loklanu mladež slam danceu i circle pitu (a sve je izgledalo komično, kao da skakuću u krug, nogama izvodeći škarice). Nastupili smo i na varaždinskom trgu kao predgrupa Pips, Chips & Videoclips, a kad su američki Wanda Chrome and the Leather Pharaohs svirali u HR, organizirao sam nastup u Čakovcu (svirali su još Don’t i Overflow), pa su nas zvali da u koprivničkom klubu
Kuglana ponovo nastupimo s njima i dan kasnije. Na poziv Kornela Šepera, zaputili smo se jednom prilikom u Zagreb, ali nas je putem zaustavila snježna mećava, Radovan (koji nas je vozio) imao je ljetne gume na kombiju i nismo upjeli doći, tada još nije bilo auto ceste…. Djelili smo stage s velikim brojem HR underground bendova (COG, Unlogic Skill, Peach Pit, Gone Bald, Clean, Paradoxal Treatment…).

Postigli smo kakav-takav status, ali je bend stagnirao. U planu je bilo snimanje demo snimki, koje nisu nikad napravljene, pa postoje samo live audio i video zapisi benda
(dvije takve pjesme su se pojavile na trećem djelu Bombardiranja New Yorka – Slušaj najglasnije, Zdenka Franjića). https://listenloudest.bandcamp.com/track/green-machine-who-sleep-in-my-room

Dvojica članova benda su imali nove cure, koje su se posvađale, pa su i njihovi odnosi unutar dijela benda bili djetinjasto zategnuti i nije više bilo smisla nastavljati u tom sastavu mučiti se i trošiti vrijeme i energiju, bez ikakvih rezultata. Pokušao sam s novim ljudima nastaviti gdje je bend stao, ali sam brzo i ja digao ruke od tog benda, pa kako to obično biva, nedugo nakon razlaza, počinju stizati pozivi za nastupe, jer se pročulo za bend… Drago mi je što je danas HR stoner rock scena prilično jaka, bogata bendovima i globalno respektirana, te da se u našem malom gradu Čakovcu desio prvi domaći stoner rock bend – Green Machine. :)

Po raspadu benda orijentirao sam se na organiziranje prvo serije Greencajg koncerata u klubu EX, surađivao kod mnogih festivala, počeli su me kontaktirati i bendovi van demo scene (KUD Idijoti, Hladno pivo, Elvis Jackson, LET3…) pa sam kao promotor pomogao mnogima da više puta nastupe u našim krajevima. Kreativna energija i želja za sviranjem nije se ugasila. Nekoliko godina kasnije, s Davorom smo ponovo počeli neobavezno svirati (ovaj put sam se maknuo od mikrofona i u ruke uzeo bass, koji do tada nikad prije nisam ozbiljnije svirao), u priči se pojavio i bubnjar Ičo (kojeg
smo znali iz Najveribest), pa smo ovisno o slobodnom vremenu sporadično jammali, bez ikakvih ambicija, osim prvenstveno zbog druženja. S vremenom smo počeli ozbiljnije istraživati nove zvukove i ritmove i tako je počela priča o bendu Waitapu, koji je svoj izričaj pronašao unutar psihodeličnog bassoničnog duba s raznim primjesama, ali i dalje volimo u svoje pjesme ukopitiponeki žestoki valjajući stoner riff …

(EmiXXL)