Geru iz Požege znam dugi niz godina, pošto smo otprilike u isto vrijeme početi brijati tu underground glazbu i scenu. Prvi put sam za njega čuo kada sam gledao i slušao njegova tadašnji bend Bad Justice, kada smo se počeli družiti sa Požežanima i njihovom scenom. Svirao je stvarno u velikom broj bendova, da nabrojim samo neke, a to su Hellback, Dislike, Fight back, Nuclear Altar, Bad Justice,…), radio fanzine i kroz godine nagledao se i naslušao svega i svačega unutar undeground voda. Ovo nije interview samo o jednom od njegovih bendova, ovo je na neki način razgovor dvojice prijatelja o raznim stvarima.

Kada i kako si došao u dodir sa underground scenom i ekstremnijom glazbom? Koliko znam Požega je imala punk scenu i u bivšoj državi, a koliko znam dosta vas je počelo u nekim metal vodama?

Pozdrav care. „Metalac“ sam postao negdje u sedmom razredu, dakle cca.87. godine. Znači pubertet, neki su kao brijali na pank, a mi neki na metal. Moj frend iz razreda je bio metalac već godinu dana pa sam za njim i ja pošao tim putem. Nisam kurca kužio, mislio sam da je svrha postići što veću buku, i znam da smo odmah kao brijali na bučnije bendove tipa S.O.D., Tankard, Anthrax…ali u stvari nam je više pasalo ono što smo razumjeli, znači Čorba, Osmi putnik i Dr.steel, ali željeli smo valjda djelovati opasnije. Sada kada gledam S.O.D. i Master of Puppets sam slušao maltene u real timeu, ha ha.

Da, Pž je imala scenu od prvog dana, rukopotezno povlačilo je bilo cca prvi val panka u ex yu brijem, ali ono što je nama ovdje zanimljivo se počelo rađati s Apatridima i Amenom recimo srednjih i kasnih 80-tih godina, ta neka diy hc scena. I uz pomoć našeg mentora Kktza je jedna talentirana generacija skontala daje glupo biti pravi metal muzičar kad moš bit slobodni pank umjetnik, tako da je tih „dosta nas“ uspjelo napraviti veliku hrpu pošteno dobrih bendova od kojih ni jedan nije ostvario svoj pravi potencijal, al je brijem ostavio utisak na one koje su nas gledali i upoznali. A to je ono što se broji. A i boli nas kita ;) forever pank.

Kada sam ja počeo pjevati u bendu, znam taj osjećaj, taj neopisivi entuzijazam, to veselje kada napraviš novu stvar, kada snimiš demo itd…jel te pere isti osjećaj i danas kada sviraš s bendom toliko godina kasnije? U kojim bendovima trenutno uopće sviraš? Što ima u Požegi od aktivnih bendova?

Iskreno prije cca 2 god sam derao u 5 – 6 aktivnih bandova i to sve instrumente tako da sam u jednom trenutku na to gledao kao na negativnu ovisnost, kao pušenje : nešto što moraš odrađivati, a želio bi se riješiti, a ne možeš. Ak kontaš priču. Zbog raznoraznih pizdarija svi ti bendovi su se poraspadali, i neću lagati : iz ove perspektive mi to i štima, nisam nikom odgovoran za probu i za novu stvar i za dogovor oko giga koji se u zadnjem trenutku ne ispoštuje etc. Dakle samo individualno, gdje nikome ni pod razno ne mogu biti kriv. Tako da sam se više bacio na pravi hardkor : biciklistički maratoni hahaha.

Od bandova dakle iz mrtvih pokušavamo dići Nuclear altar, Kktz, Nani i ja, d-beat ala rani Warwound, i to kratkoročno kao projekt; pokušavam odraditi svoj one man oldskul dm projekt imena Lešinar; nadam se snimiti još koji hip hop Emsi Geksi. Masakrist je on hold, Dislike valjda isto on hold, ostalo od mojih bandova ne radi uglavnom (Fight back, Nonsense, Hellback). Upravo sam izašao iz starog bajkerskog rockmetal banda Vrane ;), a povremeno se skupimo i oderemo gig kao No name, pankrockhace recimo, nazivnik Balkan, podskup : Požega.

U Pž od pravo aktivnih bandova nema ništa, na papiru su tu Dislike, Loš primjer, Masakrist, ali realno ni jedan od njih ne radi kak Bog zapovijeda, ili iskreno – ne radi ništa. Nije bilo dovoljnog priljeva mladih snaga, pa je uz starenje i raseljavanje došlo do toga da priča jednostavno umire (vidi pod Slavonija općenito tema jebiga).

Kroz ono mračno doba rata i nacionalizma i svega što je to nosilo, nekako nas je držalo na životu to što imamo jedni druge kroz fanzine, muziku i druženja na koncertima. Je li hardcore ono što je uspjelo pobijediti mračne ideje u to doba? Kako je bilo sceni u Požegi svirati, imati probe, izdavati fanzine u to doba, iz perspektive blizine fronte i svega toga? Kako si uspio ostati normalan?

Jbga, bio je hardkor preživjeti. Ali realno bili smo djeca tada, i brijem da naše antiwar fore nisu nikoga baš jebale pretjerano. Neš vjerovat ali tada je to i bilo jebeno kreativno vrijeme, mi klinci, oprema 0, znanje 0, al se dero krastgrajndpankdiy samo tako. Visili smo u Šah klubu gdje se znalo dogoditi rafal u zid iz mitraljeza, ili samoubojstvo za poker aparatom, imao sam problema dok sam slikao antiratne grafite po gradu, al pošto sam tada imao 16 a ne recimo 19 god zahvaljujem svevišnjem na tome, jer 3 god razlike bi me lako dragovoljno odvukle na front, a onda il bi bio ptsp, ili mrtav.

Fanzini su u doba 90-ih bilo jedno od rijetkih sredstava komuniciranja scene. Što bi bilo da smo imali to oruđe kakvo je internet u to doba?

Ne znam. Pretpostavljam da bi se priča razvodnila. Ovako su u igri bili samo prave budale i pravi outcasti haha. Morao si grebati da bi išta saznao. Morao si slušati i što ti se nije slušalo jer drugih noviteta nisi imao. Morao si inspiraciju crpiti od Amena i Apatrida jer nisi imao Napalm Death i Hellbastard u Zagrebu, a bogami ni na jutjubu. Morao si svirati na kršu od opreme, ali to si i htjeo, jer bio si dno, bio si hardkor. Sada se bolje svira, bolja oprema etcetc i to je ok, samo eto to sad svatko radi i jednostavno, barem meni, nije opasno. Je lijepo, ali da sam želio lijepo sigurno ne bi zabrijo na to što jesam onomad. I ne, nije scena kriva, kriv sam ja što se dan danas ne mogu 100% udaljiti od nje. Moš me slikat, jebiga ;)

Požega je oduvijek bila scena sa relativno malim brojem ljudi, a velikim brojem bendova. Svatko je svirao sa svakim, čak i ja koji vas dosta poznam nisam to baš sve mogao popratiti. Povuci neku paralelu Pž scena 90-ih i Pž scena danas?

Evo paralele : onomad nismo imali ništa od opreme, a derali smo neprekidno. Sad imamo svu opremu, ali nitko ne dere. Ostarilo se. Raselilo se. Nije bilo priljeva svježih muzičara. Nikog mlađeg brijem crust ili anarhopank, ili čak pravi oldskul metal ne jebe ni malo. Ne krivim ljude, prava brija je na cajkama. Mame mi, tam se bar pjeva i vrišti. Metalpank kao da je uštrojen. Ili sam samo star i ciničan, nemam pojma. Ja da danas imam 15 išao bih na narodnjake al ziher. Jerbo prave brije vamo više nema ;)

Obiteljski si čovjek, mnogi na sceni kada uđu u obiteljske vode odustanu od svega, počnu se ponašati kao da nisu nikada ni bili dio toga, kao da je sve to bila faza koju su prerasli. Shvaćam da se na neke koncerte više ne stigne i da neke stvari postanu važnije, ali mi nikada nije bilo jasno kako se tako lako digne ruke od svega. Kako to da ti nisi prestao? Jelda da je to nekada poput droge i da jednostavno ne možeš stati?(znam po sebi hihihi).

41 puna baja. Čuj, do prije nekog vremena sam vjerovao bar u tu našu lokalnu scenu. Kao nešto sveto. A onda sam se sjetio svog stiha „ne vjerujem nikome nego samo sebi“. Tako da ako netko povuče priču koja mene uključuje ok, a ako me ne uključuje još i bolje. Ja definitivno više ne vučem ništa. Nisam prestao jer jebiga volim muziku. Evo sad mi s ploče dere Agent orange lp od Sodoma. Oš patetike: nisam ja izabrao hardkor nego je hardkor izabrao mene. Dan danas mi Discharge, Sepultura ili Unutrašnji bunt ježe dlake kad ih vrtim ; volim kad mi poštar donese paket s 2 tejpa ; volim predati paket s pločama na pošti; volim kad uspijem iz sebe istiskati dobar rif, volim na tvom blogu pročitati dobru blast from the past priču…kužiš poantu. Možda se vraćam na onu priču o ovisnosti opet haha, al da, što se mene tiče prave brije ipak ponekad ima, npr dobra Verbalni delikt slušaona s još par njih koji znaju tekstove. A? ;)

Vratimo se na bendove. Svojevremeno si mi rekao da je Hellback vjerojatno vrhunac svega napravljenog po svim bendovima u kojima si bio. Zašto?

Zato jer sam tu radio krast po svome. Dakle krast s utjecajima od Skaven i Hellbastard do Riblje čorbe i Hanke Paldum. Majke mi. Zato što sam u bendu bio s kumom s kojim sam djelio vrlo sličnu viziju krasta. I zato što smo zvučali dobro, bar je nama na probi bilo jebeno. I zato što smo bili i unikatni, dakle krast ali daleko od ikakve scene, koncerata i utjecaja : čista Požega. Volio sam svaki bend u kojem sam bio, a bio sam brat bratu u jedno 15, od hacepanka do doom metala, al ovaj je bio najviše moj.

Koliko se poznajemo, znamo da obojica pamtimo mnogo stvari iz proteklih godina kojih se većina ne sjeća, poput boje korica Dejanovog(Wasserdicht) fanzina, imena članova raznih bendova itd.. je li to blagoslov ili prokletstvo taj scenski nerdizam?

Blagoslov definitivno nije he he.

Kada pogledaš unatrag, ima li koja stvar za kojom danas baš jako žališ i koju bi, da možeš promijenio i postupio drugačije?

Ima : dok sam imao dobru plaću nisam zbog hace principa želio uzeti bajk od 1000e. Sad mi je takav bajk neophodan, al imam malu plaću. Eto, od bitnog za moj osobni hardkor mi je žao što si nisam uzeo jebenu skupu trkaćicu 

Sada za kraj, molim te, znam da je teško pitanje, al nabroji mi 5 albuma koji su na neki način imali veliki utjecaj na tebe.

He he. Sepultura – Arise. Samo netko tko je bio tu u to vrijeme može shvatiti koliko je Sepultura onomad bila bitna i jaka. Dan danas imam i cd i vinil. I najjače – intenzitet ne pada, samo raste. Max, Igor, Andreas i Paolo jr na vrhuncu moći. Sacrilege – Within the prophecy. Kad netko kaže krast meni je to to. Dakle oldskul metal krast izrastao iz total panka, eterični rifovi, ritmovi i ženski vokal. Totalna statika, band koji riflja na 1000%,a ne pomiče se s mjesta. Misa. Slayer – Hell awaits. Jedan slejer sam morao staviti, a ovaj mi najopakiji. 85-ta, a sleki dere proto death metal, sve zvuči ko bolje snimljena proba (dakle savršeno), pustiti si ovo s vinila je ono, ev naježilo me od pomisli. At dawn they sleep stvar apsolutni hajlajt ploče, a i 80-te metala. Ne pretjerujem. Nikako nemojmo zaboraviti naj intro ikad u album – uvodni rifovi hel evejtsa su, uh. Uh. Nausea – Extinction. Krast gdje svaki od 5 članova daje unikatnost. Vrlo anholi band u principu. Band koji je najviše na mene utjecao muzički mislim. Not so easy listening. I peto mjesto – first ten albums of Riblja čorba. Mislim da s tih 10 albuma nema ni jedna pjesma koju ne bih znao otpjevati. Mada neke nisam slušao godinama, pa ti sad vidi.

To je to. Tenks na interesu, nadam se da nikoga odgovori neće naljutiti, stvari su takve kakve jesu i jebiga. Pozdrav Čakovcu i svekolikom čitateljstvu, niti ispljuvak krvi neće ugroziti želju za slobodom!

Volio sam jesen, obožavao sam šetati sunčanim popodnevima cijelim gradom otkrivajući nova mjesta, ona samo meni znana skrivena mjesta koja svaki grad ima, mjesta gdje se dimenzije susreću i gdje mrtvi i ono što dolazi od drugdje živi u relativno mirnoj koegzistenciji sa svijetom kojeg nekako po defaultu smatramo normalnim.

Ispričati ću ti nešto, vjerojatno mi nečeš vjerovati, nema veze. Nisi jedini. U stvari, većina ljudi ne vjeruje što se dogodilo te hladne i vedre jesenske večeri, kada su zvijezde parale nebeski svod, a koprena se širila po hladnoj i polutruloj zemlji i lišću.

Toga dana sam odlučio krenuti u šetnju malo kasnije, pošto sam imao nekih neodgodivih obveza koje nisam mogao završiti kada je sunce još bilo visoko na nebu, pa sam u šetnju krenuo prilično kasno popodne, kada su sjene već bile prilično duge. Put me odveo prema čakovečkom hotelu, pa sam se uputio preko ceste kako bih posjetio stari kvart i pogledao osnovnu školu u koju sam hodao, pored nje vrtić i kako je vrijeme prolazilo prošao sam i velebni, ali žalosno pust čakovečki sportski stadion i poželio sam otići malo pogledati je li ostalo štogod od Patkograda, mjesta duboko u Globetki, koje smo pohodili i u njemu odnosno ostacima močvara se igrali kao klinci. Bio sam prikladno obučen u čizme i maskirne hlače i jaknu koje su mi omogućavale da prolazim eventualno blato, mokra područja i slično. Prošavši zadnji autosalon i šoping centar koji su u skladu s galopirajućim napretkom nagrdili mjesto mojeg djetinjstva, odlučno sam zakoračio u ostatke ostataka šume i grmlja.

U želji da odem sve dublje i dalje, ulazio sam tamo u trnovitu šikaru, prelazeći drvene prelaze preko baruština koje je očito tamo netko s razlogom ostavio. Nisam imao pojma o vremenu, jer me ispunila neka unutarnja radost, kao da sam se vratio u djetinjstvo i moji prijatelji su koračali pored mene veselo razgovarajući o raznim stvarima o kojima djeca znaju razgovarati. Sjene su bile sve duže, a tada sam shvatio da sam ušao duboko u gustu močvaru i da se spušta mrak. Nisam osoba sklona paničarenju, nego sam jednostavno uzeo svoj mobitel iz džepa hlača, upalio svjetlo kakvo imaju sve generacije modernih pametnih telefona i krenuo naći put kući odnosno izlaz iz malog problema u kojem sam se našao.

Često sam u životu u mnogim situacijama imao priličan peh, kada se uzmu u obzir nekakve osnovne životne situacije, pa ni ovaj put se nije dogodila iznimka. Mobitel mi je uskoro na onaj iritantan način zvučno dao signal da je baterija prazna i ugasio se. Ostao sam u mrklom mraku. Racionalan kakav jesam, počeo sam u sebi pomalo paničariti, jer nisam znao na koju stranu da se okrenem, svo grmlje, drveće, zvukovi počeli su se u mojoj glavi i ušima primicati i okruživati me. Pobjeći nikako nisam mogao, a nisam se ni usudio potrčati kako se ne bih ozlijedio, pao negdje pošto nisam vidio prst pred nosom osim ono malo svjetla što su mi dale zvijezde kroz krošnje i gusto raslinje.

Odlučio sam se pouzdati u neki unutarnji nagon i krenuti kamo sam mislio po nekom nahođenju da je put prema civilizaciji. Stalno su se čuli zvukovi, male životinje koje žive tamo, tko zna kakve, pa šuštanje lišća koje još nije otpalo, pošto je jesen bila relativno blaga. Žmarci su mi se počeli spuštati niz kičmu. Kako ću van? Kako se to moglo dogoditi? U ovom razvijenom vijeku da ja ne mogu van iz neke jebene Globetke?! Pošto sam se prepustio mislima, čuo sam mokri zvuk koji me vratio u realnost. Čizmom sam stao u močvarnu vodu koja mi je čizmu napunila vodom i blatom, pa sam psujući sebe, šetnju, mokru nogu, nastavio dalje teturati po mraku hvatajući se za granje i raslinje koje je opasno stršilo prijeteći da će mi iskopati oko ili me na drugi način u mraku raniti.

Prema mojoj slobodnoj procjeni, prošlo je sigurno tri sata kako sam se vrtio po močvari ne uspijevajući naći nikakav trag koji bi vodio prema izlasku i povratku u blaženu civilizaciju. Večer je prepustila mjesto noći, a ja sam se zakleo da me, ako se izvučem odavde nikakva priroda neće više vidjeti u nikakvoj šetnji. Nikada više!  Sjeo sam na neki ostatak umrlog drva i počeo plakati i očajavati nad svojom sudbinom. Sjedio sam tako nekih pola sata otprilike, kada mi se učinilo da nešto čujem. Zvuk koji sam čuo bio je različit od dotadašnjih šumskih zvukova, činio se više ritmički, kao da čujem nekakvo bubnjanje. Ustao sam i krenuo prema mjestu odakle mi se činilo da dolazi zvuk.

Put me vodio sve dalje i dalje u šumu i močvaru, ali zvuk je postajao sve jači i jači. Činilo mi se da uz bubnjeve čujem i neko pjevanje, ustvari, mješavinu jecaja i pjevanja. Odjednom morao sam naglo prileći, jer sam naletio na nešto što su moje žmirkajuće oči odbijale prihvatiti kao realnost.

Naletio sam ne vodenu barijeru, odnosno nekakvo močvarno jezero, koje nije izgledalo preveliko, ali mračna voda je izgledala nekako masno u usporedbi sa odsjajem baklje. Da, dobro si čuo baklje! I to više njih! Usred jezera, nalazio se malo otočić na kojem su se u mahnitom ritualnom plesu izvijale neke spodobe u haljama, zakukuljene kapuljačama koje su im skrivale lica koja su, koliko sam u svijetlu vidio, bila pokrivena maskama. Uz to, nekoliko spodoba je bubnjalo na neka izdubljena debla, stvarajući dubok i ritmički primitivni ritualni zvuk. U onoj mješavini jecaja i neprirodne melodije razabrao sam riječi: Kayo! Kayo! Em rughal no timpe! Ka-yo! Ka-yo! Nisam mogao vjerovati vlastitim očima što vidim! U 21.stoljeću, nadomak mog rodnog grada, nekakav mračan kult održava svoje obrede! Dok sam ja tako trljao oči razmišljajući što da napravim, pjesma i ples kultista nisu prestajali, upravo suprotno, pojačavali su se u intenzitetu. Taman kada sam htio odustati i pobjeći, okrenuo sam se, a iza mene je stajala zakrabuljena prilika koja me udarila po glavi nečim, pred očima mi je samo bljesnulo, a tada sam potonuo u mrak.

Probudio me zvuk onih prokletih klada-bubnjeva i jecaja koje je bilo sve glasnije i opet sam čuo ono prokleto ime Ka-yo! Kayo! Em go vasn! Mi Ka-yo! Prilike se uopće nisu obazirale na moje molbe, cviljenje, plakanje, prijetnje. Bio sam svezan čvrsto rukama i nogama za nekakvu inačicu ritualnog totema. Tada se jedan od njih, očito neka vrsta svećenika, što sam skužio po drugoj boji halje, unio u moje lice promatrajući me. Ništa nije rekao, samo me gledao, a ja sam u tim očima vidio mrtvilo, vidio sam iskonsku prirodnu silu i snagu zla, kao mračne prirodne sile koja se manifestirala u očima te spodobe. Primijetio sam da ne diše. Uz to, oko spodobe se širio lagani smrad  vlage i trule zemlje. Pjesma i jecaji su utihnuli nakon jednog skoro nepodnošljivog krešenda, kao da su sve spodobe očekivale što će se dogoditi.

Začuo se žubor vode, a tada se na površini jezera pojavio vir, koji se sve više povećavao dok nije nastavo vrtlog vode iz kojeg je provirio prvo jedan pipak, pa noga koja je bila odvratna mješavina pauka i nekog kukca, a tada i glavni dio nečeg što se ne može nazvati tijelom. Ni u najcrnjim slikama Boscha i stigijskim rupama pakla nisam i u mašti mogao zamisliti tako nešto! Stvor je bio mješavina albino kukca, hobotnice, pauka i nečeg neodređenog, sa četiri jako duga pipka koja su ispuzala na obalu otoka kako se stvor kretao iz jezera prema otoku. Vrištao sam od straha, a jedan od pipaka mi se ovinuo oko nogu koje su bile svezane za totem, i krenuo prema mom licu. Pipak me pomilovao po licu i ostavio tragove ljepljive sluzi koja mi je ušla u nos i usta pošto sam vrištao tako jako da mi je glas pukao. One spodobe su mirno klečale spuštenih glava i ponavljale onu prokletu riječ Ka-yo! Ka-yo! Tada je stvorenje stupilo pred mene i od onoga što sam vidio sam potonuo u blaženi mrak!

Našli su me idućeg jutra, kako lutam blatan i izgubljen četveronoške po nasipu blizu poznatog restorana u kojem su se održavale svadbe, poslovni ručkovi i slično. Pošto nisam govorio nego se samo histerično smijao, zatvorili su me na psihijatrijski odjel čakovečke bolnice gdje se nalazim i danas. Kako je prošlo mjesec dana, malo sam ojačao, još uvijek ne mogu govoriti, a kosa mi je potpuno sijeda. Policija me ispitala tri puta, ali nisu mogli od mene ništa suvislo saznati. Sumnjiče me da sam ubio tri djevojke čija  iznakažena tijela su nađena na rubu močvare. Mogu samo napisati ove redove, kako bi ti znao da ne smiješ nikada, ali baš nikada zalaziti u Globetku. Sada znam da tamo živi Bog! Ono što sam vidio, ono od čega sam blaženo izgubio svijest i dar govora je to da se na onom tijelu, onom odvratnom pulsirajućem albino tijelu, između pipaka nalazilo posve ljudsko lice!!!

 

Doček Nove godine 1997./1998.je ujedno bio i kraj Gajbe kakvu smo poznavali i to isključivo našom krivicom. Ponovo su nam u goste došli punxi iz Pule kao i godinu prije, plus dva nenajavljena gosta iz Požege, bili su to Suli i neki njegov frend, mislim da se zvao Denis. Da sada ne ponavljam, ako te zanimaju detalji sumraka bogova u Gajbi pronađi na ovom siteu pod kategorijom ostalo članak naslovljen Gajba-priča o čakovečkom (polu)skvotu.

.

Kazete su tih godina bile sve. Bendovi su uglavnom izdavali demo, albume i singlove na pločama ili kazetama, više na kazetama. Rijetko tko od domaćih bendova je objavio cd, to je više bilo rezervirano za strane bendove. Kazete sam slušao do iznemoglosti, kada se traka toliko izlizala da je više bilo nemoguće slušati. Imao sam kolekciju od kojih 600-ak kazeta, ali kada je došao mp3 postao sam lijen i skupljale su praišinu dok nisam dio podijelio, a dio bacio na otpad. Moj grijeh, jebiga! Sada imam samo cd-e i mp3-ce.

Krajem 1997.zvao me Dado Marva iz Krvavog mandata i rekao da je u procesu osnivanja tape labela zvanog Bloody Murderer tapes i da bi kao prvo izdanje žarko želio split Krvavog mandata i Corewara. Poslao mi je snimak Krvavog mandata, no odlučili smo da nećemo ići u split sa Krvavim, već da ćemo uskoro snimiti split tape sa našim bratskim bendom Motorno ulje.

Koncem te 1997.svirali smo u Ex-u na jednom od Emilovih greencajg koncerata. Sjećam se da smo uletjeli tamo kao zamjena za jedan od bendova koji je otkazao, a možda i nije. Jebiga, dosta vremena je prošlo. Emil je organizirao te Greencajg gigove u Ex-u u Gornjem Kuršancu(selu kraj Varaždina), a usput je uvijek riješio prijevoz za ekipu, pošto je bio organiziran autobus na relaciji Čk-Vž-Ex, a povratna karta je koštala nekakvu siću. To je bio gig između Božića i Nove godine, line up je bio prilično dobar, svirali su Debeli Precjednik, Deafness by noise, Bez panike, Najveribest i mi.

(Corewar-live Ex-Greencajg gig)

(Deafness by noise-live Ex)

Svirali smo prvi, klub je bio pun, ljudi su skakali i zabavljali se i pjevali s nama. No, idućeg dana, u nedjelju, snimali smo navečer u Varaždinu svoj dio split tapea sa Motorno ulje. Digić iz Motornog nam je sredio da snimamo free u prostorijama Radio 042 u Varaždinu, gdje je koliko se sjećam u to doba radio njegov tata. Snimali smo u nedjelju navečer, svirajući sve zajedno, a ja sam sjedio i vikao u mikrofon za radio spikera. Dan prije na gigu u Ex-u mi je puknuo glas, kojeg sam cijeli dan pokušavao zaliječiti cigaretama i Ricola bombonima, no nisam uspio. Trebam li napominjati da sam svojim slabašnim kreštanjem upropastio snimku? Osim toga, back vokali, jedina stvar koju smo snimali zasebno, su ispali prejaki u odnosu na ostatak snimke. No, živo nam se jebalo. Imali smo snimak i to je punk! Motorno ulje strana tapea je zvučala prilično bolje i moćnije od naše strane.

(Motorno ulje na snimanju split tape sa Corewar)

U to doba osnovani su još neki bendovi u Čakovcu, na primjer Hangover. Mislim da je tu u prvoj originalnoj postavi bio Kutnjak- gitara, Karlo (kod njega su kasnije svi čakovečki bendovi imali probe u garaži)- bas , Peki – bubnjevi i Borković-vokal. Borković je kratko bio vokal pa su tražili drugog, nakon njega, je čini mi se bio vokal i Sebo, ali i on nije dugo ostao, pa su pitali Zelića. On je došao na jednu probu, otpjevao stvar koja se zvala Terror, dopalo mu se i nekako ostao. Bend je svirao neku finu mješavinu hardcorea i melodičnog punka, a Zelić je želio nešto žešće, pa je napustio bend, a na njegovo mjesto je došao Bato i s njim bend dobiva jednu novu razinu i postaje jedan od boljih čakovečkih melodičnih punk bendova. Bend je imao nekoliko koncerata i samo su odjednom prestali s radom, a zašto to valjda samo oni znaju. Šteta što nikad nisu snimili neki demo, jedino ako možda neko negdje na kazeti ima neki audio zapis s proba.

Tu su još bili KZL-treći bend u kojem se Zelić okušao kao vokal, svirali su hardcore sa utjecajem metala, Mimi je svirao bas, Trokter i Frki gitare, poslije napuštanja benda od strane Frkija, netko je još svirao gitaru, a ne sjećam se tko. AbioGenesis su bili melodic punk hardcore bend u kojem je bubnjeve svirao legendarni Pajdo, a vokal bio Sino Hajdarpašić, imali su nešto koncerata i prošli zapaženo u underground krugovima. Resume je bio bend koji je odskakao od ostalih mladđih bendova tog doba jer su brijali dosta new school metalizirani hardcore, njima je vokal bio Dejan Šalamon, gitara Jura Bistrović, moj stari ratni drug iz Gešmakštofe vremena, danas poznati filozof Srećko Horvat na basu i Fićo Vrančić na bubnjevima. Zvučali su prilično progresivno za svoje doba. Mogu slobodno reći da je uz ove, te prije navedene bendove i brdo fanzina od kojih je jedan, zvan Zoom radila i moja sestra, čakovečka scena bila na vrhuncu moći i aktivnosti. Sve je vrvjelo od ekipe pune ideja, bendova, zineova, organizacije gigova…

Geček iz lepoglavskog benda Arnold Švaarceneger je radio gig kojim se otvarao tamošnji klub prikladnog imena Alcatraz. Svirali smo mi i Motorno ulje i doveli sa sobom dosta Čk ekipe, a uz nas su na lineupu bili Ateisti, Apfuken i Arnold Švarceneger koliko se sjećam. Geček nam je obećao brda i doline, cugu koliko hoćemo za cijelu večer, putne troškove, te snimanje live giga na minidisk. Pošto smo zasrali sa split tapeom silno smo željeli pokazati pravu snagu benda live snimkom. Kada smo stigli u Lepoglavu i obavili tonsku probu, uvidjeli smo da situacija nije takva kao što je obećano. Što se tiče cuge, dobili smo dva puta po dva deci točene pive na nas četvoricu u bendu, znači točno deci točene pive po glavi. Krasno, ha? Od mini diska na koji bi se gig trebao snimati ni traga, ali srećom gig se mogao snimiti preko miksete, a Zagor je imao jednu praznu kazetu u autu. Putne troškove koje smo dobili smo potrošili na kupovanje cuge. Svirali smo prvi, bili smo jako ljuti, a ta naša trijezna, ljuta energija odrazila se i na ljude u publici koji su skakali, pjevali, pa je to bio jedan od naših boljih gigova.

(Corewar u akciji u Lepoglavi-klub Alcatraz)

(Arnold Švarceneger-live klub Alcatraz Lepoglava)

Snimili smo famozni tape Corewar-Live in Alcatraz kojeg se od nedavno može pronaći na You Tube u mp3 verziji. Bili smo zadovoljni, pa i malo ljuti što je sve skupa tako ispalo. Motorno ulje je također snimilo live, pa smo imali zajedno split tape kojeg smo snimali i dijelili našim prijateljima. Ipak smo se na kraju ponapijali, pa se na povratku kući desio jedan incident. Zagor je vozio, a ja sam morao pišati, pa je stao, a ja sam izašao i pišao s vrhe nekog zelenog brežuljka kraj ceste. Kako me blago zanijelo, zateturao sam i kotrljao se točno u ogroman grm kopriva. Od tog dana me više koprive uopće ne tangiraju kada se slučajno opečem na njih.

Došlo je ljeto i opet smo otišli na Monte Paradiso, ovaj put samo kao posjetitelji. Ponovo je bio zamišljen po istom sistemu, 4 dana, prvi i zadnji dan(četvrtak i nedjelja) u Uljaniku, a drugi i treći(petak i subota) na tvrđavi Vidikovac. ne sjećam se više tko je svirao, znam da su prvi dan u Uljaniku svirali Mikrofonija(stara postava, još je Mario svirao bas i pjevao), te naši frendovi Ateisti. Bilo je još dobrih bendova te godine na Monte Paradisu, svirao je Frontalni udar, talijanski Arturo, mislim da DHB, Scuffy Dogs.. Spavali smo gerilski u vrećama po parkovima i travnjacima, a popodne smo odlazili na kupanje na Zlatne stijene. Taradi iz Motornog ulja i ja smo se kupali i zajebavali tako što smo puštali da nas valovi bacaju po oštrom kamenju, bilo je super! Jedno vrijeme se sa nama kupala i Špica iz Bez panike, ali smo bili malo predivlji za nju, pa je otišla. Tamo su bili i momci iz rimskog benda This side up s kojima smo se znali, jer su svirali nekoliko puta kod nas u Čakovcu, pa smo visjeli s njima i družili se, pošto je njihov basist/vokal Adam rodom iz Hrvatske, jedan od najsimpatičnijih ljudi koje sam sreo, a radio je i odličan fanzin Zips n Chains. Protiv njih smo igrali fliper i čini mi se stolni nogomet ili tako nešto. To je bilo zadnji puta da sam posjetio Monte Paradiso koji mi se te godine zgadio zbog nekih posjetitelja i nekih stavova i spike, te ga nikada do dana današnjeg nisam više posjetio. Festival i dalje uspješno gura, ali po klasičnoj dvodnevnoj festivalskoj shemi.

(Mikrofonija-live Monte Paradiso)

Negdje u proljeće 98.imali smo co-headlining gig sa Deafness by noise u čakovečkom Klubu, po principu full set mi, full set oni. Ja sam bio vani i lokao praktički od popodneva, a Igi nekoliko dana, pošto je tih dana bio maturant. Kada je došlo vrijeme za našu svirku, krenuli smo prema Klubu, ali sam u parku sreo svoju sestru i njene male punxe kako loču neki topli čokoladni liker. Sestra me ponudila, ja sam naravno pošteno popio, a nisam znao da će mi se to uskoro obiti o glavu. Kada sam došao pred Klub htio sam slavodobitno prdnuti, no iznenadilo me tekuće guzno iznenađenje koje mi je pošteno ugrijalo gaće. Jebiga, uzavrelo vino, topli liker, cigarete, pivo…Nisam imao vremena skočiti doma, pa sam sjeo na onaj zidić pred Klubom, otarao guzicu po zidu da se čim bolje upije i osuši u gaćama, pa na stage! Igi je jedva sjedio za bubnjevima, zamagljenih naočala i s nekim ogromnim cilindrom na glavi. Oderali smo pošten set, iako sam ja bio posran, a Igi jako pijan. Krle i Zagor su nas po pijanosti brzo dostigli. Posudili smo DBN Zagorovu gitaru, pošto je njihovom gitaristu Rođi pukla žica i nisu dalje mogli svirati. Cijeli naš live set je snimljen na kazetu. Kasnije je neke pjesme s tog live objavio Fistra na svom labelu Dirty Harry Punx. Bio je to benefit 4-way split tape za Antifašistički front, a uz nas su još na tapeu bili zagrebački Higher Justice, Verbalni delikt i slovenski Dickless Tracy.

Maribor je jedan jako sjeban grad za navigiranje po njemu. Isto tako svaki puta kada smo god išli na koncert u Maribor, nekako smo promašili Ptuj na putu tamo i natrag. Prvi puta smo išli na koncert u mariborsku Pekarnu 1998.i to na festival No Border Jam. Taradi je trebao voziti, ali bilo je malo povuci-potegni jer je te subote išao na neku svadbu, pa se nije znalo hoće li i kada će točno moći zbrisati svadbe, a festival je već počeo u popodnevnim satima. Ipak, krenuli smo kroz čarobnu Sloveniju negdje oko 16 sati, pa stali kupiti pive i vino, kako to već ide. pa fulali Ptuj, vrtjeli se 45 minuta po Mariboru tražeći tu famoznu Pekarnu. Kada smo konačno stigli tamo. bio sam oduševljen kako je cijeli taj kompleks lijep. Radi se o bivšoj kasarni, građenoj u austrougarskom štihu kao i čakovečka, pretvorenoj u prostore za koncerte, predavanja, projekcije, druženja…

(Čk ekipa na No Border Jam-Maribor)

Jedan od bendova zbog kojih sam išao na taj festival je Oi Polloi. Zbog tih škotskih anarhopankera sam bio lud kada sam saznao da sviraju tamo, jer sam ih jako volio, ustvari šta serem, volim ih još. Kao što je bio slučaj s Totalnim promašajem, opet smo u mašti stvorili neki izgled kako bi Oi Polloi trebali izgledati. Taradi i ja smo lutali dvorištem među ekipom koja je vani cugala, kada nas je na engleskom oslovio neki smiješan i dobroćudan lik riđe bujne kose i brade. Lijepo smo ćaskali i družili se, a on je u jednom trenutku usput rekao Taradiju da ima cool majicu. Taradi je nosio majicu Oi Polloi, pomalo smo bili zbunjeni i nije nam bilo jasno, a lik nam je objasnio da se zove Deek i da je vokal u Oi Polloi, srdačno nam još jednom pruživši ruku! Mi smo mu za kaznu ispili do kraja pivo koje je držao u ruci! Ne bismo tada nikada, ali baš nikada, rekli da tako izgleda! Napominjem da u to doba nije bilo interneta, YouTubea i sličnih stvari, pa se nije baš sve moglo znati o bendu kojeg slušaš. Fascinantno, još jednom smo se uhvatili u ono istu mrežu iluzije, u to kako netko izgleda prema nekim našim razmišljanjima i na neki način predrasudama.

Tog ljeta u Međimurju se održao još jedan od brojnih koncerata, bio je to open air festival zvan Azijska gripa održan u selu Hodošan na stadionu seoskog nogometnog kluba. Svirali su uglavnom svi međimurski bendovi iz tog razdoblja. Sjećam se da je u igri bilo svjetsko prvenstvo u nogometu i svi su te večeri svršavali kako je Hrvatska pobijedila Njemačku, a meni se živo jebalo za to i samo sam čekao da se svirka nastavi. Imali smo tamo prilično kvalitetan gig, dosta smo se zajebavali na između stvari, pogotovo na račun nekakvog seljaka koji je najavljivao bendove, a nije uopće znao pročitati naše ime hehe. Bili smo tamo i gladni kao vukovi, a dali su nam jesti nekakve fine kuhane kobase sa senfom. Mislim da je to bilo jedini put da je taj festival uopće održan.

(Azijska gripa-open air Hodošan)

(Azijska gripa open air Hodošan)

Posljednji koncert Corewara za kojeg uopće nismo tada znali da je zadnji, svirali smo u Kutini, u legendarnom klubu Baraka. Uz nas su još svirali zagrebački Stepping stone, Verbalni delikt i kutinski Kurac od ovce. Krle je u jednom trenutku u prepunom vlaku Zagreb-Kutina s uspravljenim basom u rukama zapjevao onim svojim tonom i pol Yesterdaaay, all my troubles seem so faraway…Krepali smo od smijeha! Tamo smo naletjeli na Smoleta iz Požege koji je došao u Kutinu, a dan kasnije(subota) je namjeravao u Ljubljanu na neki drugi gig. Svirali smo zadnji, bilo je super, a onda otišli na kutinsku željezničku stanicu zajebavati se i čekati vlak za Zagreb, gdje smo presjedali ujturo za drugi vlak za Čakovec. Bila nas je frka skinjara koji su se okupljali oko Importana i Tomislavca, ali srećom nikakvom sranju ni akciji nismo svjedočili iako je Krle nosio baseball palicu u futroli od basa za svaki slučaj.

Sve se raspalo te jeseni 1998.ili zime nisam sada siguran. Moram ti odmah reći da ja snosim prilično veliku krivicu što se tiče Corewara. Naime, u Nedelišću se trebao održati koncert više bendova, uključujući Najveribest, Self confused i Deafness by noise kao svojevrsne headlinere, a trebali smo svirati i mi. Problem je bio u tome što je koncert organizirao lik koji je nekada bio nazi skin, a i zamjerio se nakon toga mnogima , pa je došlo do bojkota dijela ekipe, a navodno i organiziranja nekakvog ad hoc anti koncerta, pa su moja trojica prijatelja iz benda odlučili ne svirati na tom gigu i to neposredno te večeri, jednostavno se nisu pojavili, a ja sam već bio tamo. Koncert se ipak održao i svirali su Najveribest, Self confused, Deafness by noise i može još koji bend nisam siguran. Bio sam mutav, vjerovao sam da, ako smo pristali i dogovorili gig ne možemo samo tako neposredno odustati tu večer i otkazati svirku, a znali smo vrlo dobro od početka tko je lik koji je organizirao i gigove prije toga na kojim smo svirali i mi, i Motorno ulje, i Verbalni delikt, DBN i mnogi drugi. Kasnije, kada je bilo prekasno, saznao sam da je organizator bez pitanja otuđio bubnjeve i pojačala koja su mu trebala za gig iz zajedničke prostorije za probe naših bendova.

Bio sam jako uvrijeđen ponašanjem mojih prijatelja, pa sam odmah idući vikend, pijan i nabrijan rekao Igiju da je s njim gotovo, te da leti iz benda. Zagor i Krle su kao prvo htjeli, pa nisu htjeli nastaviti i raspali smo se istu večer. Iza kafea Klompa kroz otvoreni prozor sam čuo Lazara kako unutra lupa neke šale na moj račun, pa sam ga kasnije vani našao i pale su prilično teške riječi zbog kojih se nismo poznavali i razgovarali dobrih idućih skoro dvije godine čini mi se. Da stvar bude gora, kako smo se svi masovno svađali pred Klubom te subote, pitao sam Gabrijela iz Implicite gdje mu je domovnica pošto je porijeklom iz Bosne, te neka se vrati odakle je došao. S tim sam ispao najveći negativac valjda ikada među ljudima sa scene i žao mi je zbog tog pitanja i izjave. Jebiga, raspalo mi se pred očima bend koji mi je bio život i sve zbog čega sam disao tih godina.

Moja druga, ili prva kako hoćeš, ljubav u muzici oduvijek je bio metal. Paralelno sam slušao i volio metal svih tih godina, a već pola godine prije tih nemilih događaja i svađa sam slušao više metala, pošto sam smatrao da me hardcore scena nekako zasitila i došlo je do zamora materijala, jednostavno mi je metal bio raznolikiji i uzbudljiviji, a kod te teze stojim i danas. Jedno vrijeme sam bio bez benda, a tada smo 1999.osnovali novi bend zvan The Disposables, u prvoj postavi bili smo ja na vokalu, moj kaz Darac na gitari, Taradi na basu i Žogi na bubnjevima. Svirali smo spori i mučni metalizirani prljavi sludge s utjecajima punka. Kasnije se Darac premjestio na bas, a gitaru je svirao Bero Kovačević i bubnjve Ljudevit Binder-Ludva i mogu reći da mi je to bend do dana današnjeg koji je imao najkvalitetnije muzičare s kojima sam ikada svirao. U toj postavi dobili smo na agresivi, melodiji, kvaliteti pjesama. Odsvirali smo dosta gigova u kao dobro nauljena metal divizija.

(The Disposables)

Ono što izdvaja tu 1999.su dva događaja. Prvi je Mind over Matter festival u Oberwartu u Austriji koji je bio moj prvi zbilja veliki festival sa mega velikim bendovima koje sam tamo gledao. Ispunio sam si san i gledao sam meni jedan od najdražih bendova ikada, a to su The Misfitsi, i to u postavi Michale Graves, Jerry Only, Doyle i Dr Chud i to mi je bio jedan od najdražih koncerata ikada.

(moja malenkost, Jerry Only i Michale Graves iz Misfitsa)

Na tom festivalu su od bendova koje sam gledao svirali:Hammerfall, Motorhead, Therion, Immortal, Satyricon, Children of Bodom, Samael, Dio, Kreator, Destruction, Napalm death, Rykers, Upfront…san snova i jedan od gigova na kojima sam bio i uvijek ću pamtiti ta dva dana, hehe, eventualno dok me netko ne odvede na Wacken open air.

(Darac, Kid D iz Rykersa i moja malenkost)

(Darac, Barney iz Napalm Death i moja malenkost)

Drugi događaj koji ću uvijek pamtiti desio se tjedan dana nakon zadnjeg The Disposables giga kojeg je organizirala moja sestra, početkom prosinca 1999.u Pubu. Ovo je bio prvi gig na kojem je jedan od mojih bendova svirao uz sestrin bend Brutalne Babe u kojem je pjevala. Bio sam jako ponosan i to je bilo razdoblje kada sam svoju sestru volio više od svega na svijetu. Jedne večeri, bio je četvrtak, malo je popila sa svojom punk ekipom, posvađala se kod kuće i otišla odnosno otrčala u grad. Mene su roditelji poslali za njom da je nađem i dovedem kući. Sreli smo se u gradu, rekla mi je nek dam jednu cigaretu i pripalim, otići će jedan krug po parku, vraća se uskoro. Ja sam čekao na klupici na kojoj smo se dogovorili. Nakon sat vremena sam skužio da nešto nije u redu. Nestala je. Te večeri sam je satima bezuspješno tražio po gradu. Za to vrijeme u točno određenu minutu, moja mama je počela plakati i rekla mom tati da je njihovo dijete mrtvo. Naravno, tata i ja smo to nekako zaobišli kao nemoguće. Tražio sam sestru cijeli petak, ali ništa. U subotu smo iz crne kronike Jutarnjeg lista pročitali da je nepoznata mlada žena poginula u prometnoj nesreći kamiona u Presečnom kraj Novog Marofa. Navodno je zastopirala šleper koji se u zavoju zabio u drvo i oboje, vozač i žena su poginuli. Otišli smo na prepoznavanje u varaždinsku patologiju i taj dan nikada neću zaboraviti, jer od tada na smrt gledam drugačije. Od tada zauvijek razmišljam što bi bilo da nisam dao cigaretu, već da sam je odvukao silom kući. To neću saznati, niti se smiriti do dana kada budemo ponovo ujedinjeni u Valhalli.

Corewar je imao reunion show, jedan jedini, na memorijalnom koncertu u Klubu kojeg je, moram napomenuti, u roku od samo dva tjedna nakon sestrine smrti organizirao onaj isti lik zbog kojeg je izbila cijela ona svađa. Taj koncert je bio najemocionalniji u mojoj takozvanoj karijeri i ne želim ti detaljnije pričati o tome, jedino što mogu reći da je bio dostojna ratnička lomača mojoj sestri, paloj pank ratnici.

Osam mjeseci nakon toga, od tuge je umrla moja mama. Gledali smo je kako kopni iz dana u dana, tata i ja smo bili nemoćni bilo što učiniti u vezi toga. Umrla nam je na rukama u čakovečkoj bolnici jedne ljetne večeri 2000. Ostali smo sami, ja sam držao kuću i pokušavao nekako održavati privid normalnog života. Jedne večeri, kada je bilo najteže, a nisam jednostavno to imao vremena i htio pokazati, ležao sam u svom krevetu u mraku. U uho su mi se uvukli tisuće toplih glasova i u oči u uši i usta mi je ušao tekući mrak, ne znam kako bih to drugačije objasnio. Tih glasova je bilo puno, a govorili su kao jedan. Rekli su mi da je tama spas, da je tama sve, da je tekuća tama ono što je u meni, ono što me čini jačim, ono što me obuhvaća i ispunjava, unutarnja crnina. Kažu da vampiri ponekad odu u zemlju na počinak kada se zasite svijeta u kojem predugo žive, kako bi hibernirali i probudili se u neko drugo doba kada ne budu tako umorni. Upravo tako sam u zemlju otišao ja. Ni scena, niti svijetlo nisu za mene čuli više dobrih tri godine.

(KRAJ SERIJE)