Pričao sam ti prije o sjajnim koncertima koji su se odigravali u Klubu, koji je od 80-ih bio kultno okupljalište svih čakovečkih rockera, alternativaca, punkera, darkera, metalaca itd. Klub je od početka 90-ih mijenjao nekoliko gazda, odnosno uprava, više manje konstantno i minusu da bi se početkom 2000-ih konačno zatvorio. Tamo je danas Mala scena Vinko Lisjak kojom upravlja Centar za kulturu. U drugoj polovici 90-ih je tamo još bilo dosta odličnih koncerata, pa se sjećam jednog na kojem je između ostalih svirao moj prijatelj Fistra iz Zagreba, pričao sam ti kako sam ga upoznao u jednoj od ranijih epizoda.

Kada je Verbalni delikt bio prvi puta u Čakovcu bili su prepijani da uopće drže instrumente, a kamoli nešto odsviraju, ali drugi put su baš u Klubu dobili priliku za popravni. Njihova ekipa je nazivala tih dana sebe Greenpatos crew, koliko znam to je bilo po nekom zelenom tepihu ispred dućana u kvartu gdje su cugali. Doputovalo je dosta ekipe iz Zagreba, naravno da smo se našli u našoj Gajbi, pa se malo relaksirali uz cugu i ekipu. Gig je bio vrhunski, tada je Verbalni delikt promovirao svoje drugo izdanje Od verbalnog protesta do otvorenog sukoba, koje je dan-danas fenomenalno hardcore punk ostvarenje.

Nažalost, raspali su se prije nego što su uspjeli izdati treći album. Fistra i dio ekipe su kasnije uspješno nastavili dalje u bendovima AK-47 i  Ljubiša Samardžić, no nijedan od tih bendova mi nije tako dobar kao Verbalni delikt.

Za vrijeme Verbalni delikt giga u Klubu bilo je stage divinga, singalonga, svega što ide uz hardcore punk koncert. Meni se Dado Marva iz Krvavog mandata popeo na ramena, a kako sam ja bio jako nesiguran na pijanim nogama, obojica smo pali, a Marva je sletio direktno na glavu i čuo sam glasan krc zvuk kao da je nešto puklo! Ostao je nepomično ležati, a ja sam odmah pomislio, to je to, gotov je, umro je, idem u zatvor, zbogom slobodo! No, nakon nekih dvije minute koje su mi valjda bile najduže u životu, Marva je ustao, počešao se po onim gadnim dreadovima koje je imao, onako blago teleći me pogledao u stilu kaj ti briješ, koji ti je kurac? Ja sam ga od sreće i olakšanja zagrlio i krenuli smo dalje đuskati na zvuke Verbalnog delikta.

(Verbalni delikt i moja malenkost na bini u Klubu)

Uz spomenuti Verbalni delikt, kao i danas, tada je zagrebačka scena bila prilično jaka. Moram spomenuti Radikalnu promjenu u kojoj je pjevao nažalost danas pokojni Domagoj Šeks. Oni su svirali odličan metalizirani hardcore punk, ali meni osobno nisu baš na svim izdanjima dobri. Imali su pjesama koje su bile himne i jesu još i danas, ali po mom mišljenju imali su i dosadnih pjesama.

DHB ili Dissected Human Brains je bio zagrebački mračan, brzi, metalizirani hardcore punk sa dvoje vokala u kojem je gitaru svirao moj fredn Kugla, a bubnjeve Brc iz Verbalnog delikta. Izdali su jedan demo album Kolaps kojeg i dan danas rado slušam. Svirali su i na Monte paradisu, u Zagrebu kao predgrupa Forca Macabra…Meni su jako ličili na škotski Disaffect.

Građani drugog reda su također bili bend sastavljen od miješane ekipe iz drugih zg bendova tog doba. Izdali su jedan kazetni album Krik, svirali su klasičan hardcore punk pomalo melodičnog izražaja. Njih nažalost nikada nisam uhvatio negdje uživo. Bili su malo lakši i melodičniji od ostalih suvremenika.

Meni najbolji i najdraži bend iz tog razdoblja je bio Optička varka. Taj zg/samoborski bend mi nije izlazio iz kazetofona mjesecima. Ukoliko netko ima na mp3 njihov jedini album, genijalni Šaka, nos, patos molim da me obavezno kontaktira, jer ja sam svoju kazetu negdje izgubio. Samobor je poznat kao rasadnik odličnih bendova, pa je iz Samobora bilo malo bendova, ali svi su na svoj način bili odlični. Moram spomenuti Vad osobne u kojima je gitaru svirala Maja Lovrić-Kosa, Intoxicate, Grob uz naravno Deafness by noise, Dik o braz…

Razlog za je bend iz Kutine koji ima gotovo mitski i kultni status među dosta klinaca koji su aktivni na današnjoj sceni. Nastali su kao bend koji se zvao 411, ali pošto su saznali da već postoji američki bend tog imena, promijenili su ime u Razlog za. Njihova ploča, odnosno 7 inch ep Naš bijes je naša snaga koja je izašla na Banjaninovom labelu je prava bomba old school hardcorea kao i kasnija kazetna izdanja.

Sjećam se jednog koncerta Razlog za i Deafness by noise u čakovečkom Klubu. Razlog za su nas prije koncerta posjetili u Gajbi i lijepo smo se podružili. Čudno nam je bilo kako to da Deafness by noise nisu još stigli. Kada su se pojavili u svojoj legendarnoj vw bubi svi su bili jako pijani. Ispostavilo se da su krenuli rano, ali su krivo skrenuli i lutali cijeli dan po Hrvatskom zagorju, usput su stali u svakoj seoskoj krčmi i popili, pa su putem po vlastitim riječima sprašili lijepu količinu novaca. Show oba benda je bio standardno odličan, iako je basistu DBN Bimbu, koji je jedva stajao na nogama kabel od basa bio više puta iskopčan, a da to nije ni skužio. Sjećam se da su ludi gig završili nekim only bas and drum coverima Partisansa i još nečeg. Imao sam jedno vrijeme i audio snimku tog giga na kazeti negdje doma. U to doba u jednom fanzinu je bila objavljena fotka vokala DBN Krmpe sa straight edge iksevima nacrtanim na šakama kako skače negdje po nekom stageu. Razloga za je zbog muzike i nekih tekstova pratila fama da su sxe bend, no jedini koji je bio stvarno straight je bio bubnjar Pavle. Nakon giga kod nas mislim da je baš Pavle pitao Krmpu zašto se slika okolo sa iksevima na rukama, a Krmpa mu je mrtav-hladan ispalio da si obično crta iks na čelo, pa kada pjeva i zgrči lice iks mu se na čelu pretvori u ipsilon. Znam da sada to zvuči vjerojatno bedasto, ali vjeruj mi te večeri sam umro od smijeha.

(Razlog za-live u Klubu Čk)

Tih dana se rodio meni jedan od najdražih čakovečkih hardcore bendova, a to je Youth Against. Još se sjećam prve probe koju su čini mi se imali kod Trče doma u njegovoj sobi i onih ranih stvari kao što su Who needs a state like this, pa Black story za koju mislim da je tekst napisao Digić, te naravno himne Gajba crew, oi razaračice Gajba.

U prvoj postavi Youth Againsta, ako se dobro sjećam svirali su Trčo na vokalu, moj rođak Darac na basu, Igor Baksa, danas poznat kao frontman Komedije na gitari i Jura Šantek na bubnjevima. Tada se već na neki način formirao taj čakovečki hardcore punk   zvuk, neki miks melodičnog hardcore, njujorške škole i oi punkrocka. Youth Against je meni malo vukao na bendove Kassel scene iz Njemačke, poglavito Rykers i Brightside vjerojatno zbofg Trčovog pjevanja.

(Youth Against u akciji)

U osnovi, bili su klasičan primjer čakovečke škole hardcore punka. Njihov demo album Fight back! još dan-danas odolijeva testu vremena kao spomenik kvalitetnog hardcorea. Kazetnu verziju sam izgubio, ali imam neko mp3 reizdanje sa bonus live pjesmama snimljenim na koncertu u zagrebačkom klubu Močvara. Još sada se živo sjećam prvog ikada giga Youth Againsta u varaždinskom kafe baru Grazia rane 1998.godine. Bend je kasnije imao dosta promjena u postavi, gitaru i kasnije bubnjeve je svirao Najke iz Ateista/Overflowa. Mislim da je na kraju najstabilnija i najuspješnija postava bila Trčo-vokal, Darac-bas, Zagor-gitara i Strija-bubnjevi. U toj postavi su bili i na kraćem euro touru i prilično puno svirali okolo. Trčo je živio u Varaždinu, a ostali u Čakovcu i okolici. Ne znam, ustvari nikada nisam saznao zbog čega se Youth Against raspao. Vjerojatno je došlo do zamora materijala kod nekih ljudi.

(Youth Against-old school Čakovec hardcore)

Drugi bend koji je nastao te godine, a vrlo je važan za čakovečku scenu je Motorno ulje. Prva i jedina postava benda bila je Lazar-vokal, Digić-gitara, Taradi-bas i Strija-bubnjevi. Još se živo sjećam debate u Gajbi oko toga kako će se bend zvati. Znam da su u užem izboru ostala imena Ulična rasvjeta, Posrani kukci i Motorno ulje. Odluka je pala na ovo zadnje. Na prvoj probi koju su imali kupili su pive, a Digić je uz to i jeo sendvič s jegerom, pošto teti u dućanu nije radila mesoreznica, pa nije mogla narezati drugu salamu. Motorno ulje je bio zajebantski bend, svirali su oi punkrock sa uglavnom šaljivim tekstovima, ali našlo se tu i ekoloških tema(Bez zraka), protiv droge(Još nije kasno), anti nazi itd…Jedne večeri u čakovečkom kafiću Klompa u centru grada gdje smo se znali okupljati, Lazar i ja smo zajedno napisali pjesmu Razbi staklo koja je postala neizbježna koncertna himna i jedan od najvećih hitova benda.

Motorno ulje je također prvi koncert imalo u cafe baru Grazia u Varaždinu. Bili su nešto kao bratski bend Corewaru i svirali smo zajedno na dosta gigova, a snimili smo i split tape o kojem nešto više riječi kasnije. Postava se nije mijenjala praktički od početka do kraja, osim što su jedno vrijeme eksperimentirali sa dvije gitare, pa je drugu gitaru svirao Željko Vresk.

(Motorno ulje sa dvije gitare)

Kod pokojnog Darka Belovića u Ultravox studiu u Čakovcu snimili su album Zadnja litra koji im je, zato što je bio super snimljen donio dosta veliku popularnost i svirke. Na albumu se nalazi i obrada Corewara. pjesma Gajba, na kojoj je gostujući solo odsvirao upravo Darko Belović. Sada kada pogledam unatrag, stvarno je puno bendova snimilo uratke kod Darka Belovića u Ultravoxu i mogu za njega reći da je svojim radom puno zadužio na neki način našu scenu.

Motorno ulje se raspalo, ali povremeno se okupe kako bi odsvirali poneki koncert, pa nije isključeno da se u bliskoj budućnosti opet pojave na nekom stageu. Lazar danas svira bas i pjeva u bendu Partleki, zajedno sa Kanotijem i Markom iz Bakterija.

Kada sam već spomenuo cafe bar Grazia u Varaždinu, tamo smo bili tih dana kuhani i pečeni što se tiče koncerata. Caffe Grazia je bio smješten u podrumu stare zgrade nasuprot dvorca u Varaždinu. Praktički svi varaždinski koncerti su bili tamo, mi Corewar smo svirali tamo barem sedam puta i bili praktički kućni bend uz Ateiste, Potres mozga, Motorno ulje, Youth Against…svaki petak ili subotu smo uzeli onaj plavi HŽ pokaz za mlade do 27 godina koji nam je pružao popust na kartu i gas na vlak za Varaždin, bez obzira dal sviramo ili ne, išli smo na ama baš sve što se Grazia cafeu održavalo što se tiče gigova, a koncerti su bili prilično dobre fešte.

(prvi gig Motornog ulja-Grazia Varaždin)

Sjećam se da smo jednom pili ispred i zabavljali se, pa je Jasmin ili Martin iz Potresa mozga doletio do nas pošto mu je jedan bend otkazao, a nas smo sva četvorica bili tamo, pa pitao dal bi svirali na posuđenim instrumentima. Nama je gig tamo bio dogovoren za subote poslije, tako da smo roknuli dva giga dvije subote za redom i bilo je zakon. Grazia je imala i punk osoblje, tamo su radile Ivana Benčina i još jedna cura čijeg se imena ne mogu sjetiti. Lazar mi je nedavno rekao da se tamo sada opet otvorio neki kafić, pa bi valjalo otići tamo na kavu da se podsjetim malo kako je to tamo točno izgledalo, pošto Laazr tvrdi da je raspored ostao isti.

Nastanak benda Panišmanteri je bio interesantan, a opet toliko puta ispričan među klincima pripadnicima underground scena bilo koje zemlje. Jedne subote prilikom već ritualnog izlaska u Klub, cuclajući bambuse, nekako su došli na ideju da naprave bend. Nisam sad točno siguran tko je sve bio u igri, ali znam da su bili njih četvorica koji su zajedno išli u isti razred u srednjoj te su se nekako dogovorili da bi Strija svirao bubnjeve, Filo bas, Igor Baksa gitaru, a Zelić budući da nije znao svirati nikakav instrument bi pjevao ili barem pokušavao nešto pjevati. Za ime benda su smislili naziv Panišmanteri. Zelić je ubrzo odustao od pjevanja, dijelom možda zbog srama, dijelom zbog toga što mu se nije dalo hodati na probe. Njega je zamijenio Jouzić na vokalu. Prve probe su im bile kao i svim novim bendovima, s kutijama umjesto bubnjeva, nekoliko potrganih činela i bez ikakvog mikrofona. Pod tim imenom su održali nekoliko koncerata i bili relativno dobro prihvaćeni. Nakon nekog vremena Igor Baksa je otišao iz benda, a na njegovo mjesto je došao Igi Bistrović i tada je bend promijenio naziv u Implicite, uzeo Blažonu na drugu gitaru i postao jedan od boljih čakovečkih melodičnih hardcore punk bendova, a bili su i van Čakovca dosta poznati, snimili demo album Wrong i svirali svugdje po Hrvatskoj.

(Implicite u akciji)

Osim Grazie u Čakovcu se tada moglo svirati i u jednom manjem mjestu koje se zvalo Pub. Nalazilo se tamo gdje je danas Podroom. Lokalni i manji bendovi su svirali u Pubu, a jednom je čak tamo trebao svirati legendarni Catharsis, no zbog nekih problema nisu se pojavili. Ustvari je to bila mala prostorijica sa tepihom na podu, šankom u drugoj prostoriji i bila je idealna za onako obiteljske koncerte, mada su tamo svirali i odlične fešte napravili i veći bendovi Six Pack, Pasi, Debeli Precjednik…Upravo u tom Pubu smo mi Corewar imali jedan od ranih koncerata, mislim da je bio treći po redu, na kojem je i Implicite imao prvi gig.

(prvi koncert Implicite u Pubu)

Bilo nam je jako drago da je još jedan bend ugledao svijetlo dana u Čakovcu, pogotovo tako dobar. Mislim da je Teo Petričević organizirao taj koncert i da su svirali uz Corewar i Implicite još Ateisti i neki eksperimentalni bend iz Murskog Središća.

(Igi B.-roka na prvom koncertu Implicite).

Pričao sam ti već o našem upoznavanju i početku druženja sa ekipom iz Požege. E, pa stigli su jedne ljetne večeri u Čakovec, pošto se mislim dan poslije trebao održati festival Punx picnic na ribnjaku kod Drageca u Murskom Središću. Koliko sam shvatio, Brale ih je pozvala da dođu dan ranije, a tada kao i mnogo puta zbrisala nekamo. Mi smo dočekali kolege iz Požege i saznali da Vlatka slavi rođendan u svojoj kući vani na dvorištu i da ima ića i pića. Onako nepozvani, banuli smo na ročkas cijela Gajba crew plus Pž ekipa. Nije preostalo drugo već da nas primi i ugosti hehe. Ispijali smo, jeli, općenito gnjavili goste, a Pž ekipa se potpomognuta nama polako pretvarala u onaj svoj element koji je onome tko to nije vidio teško objasniti. Vlatka je, valjda da nas umiri, dala za piti dvolitarnu flašu međimurske rakije ili turbožganice. Pošto je Pž ekipa naviknuta na svoju rakiju koja puno lakša od naše vatrene vode, pili su Vlatkinu rakiju količinski kao da je njihva i tu su počeli problemi. Sjećam se da sam sjedio pored jednogt od Pž kolega, ne sjećam se točno kojeg, pripaljivao sam cigaretu, kada se odjednom čuo neki grgljav zvuk i kada sam pogledao, kolega je bio izrigan sam po sebi praktički po cijelim prsima, majica mu je bila puna žitke mase mirisa želučane kiseline miješane s rakijom. Kolega je dalje posegnuo za flašom, natočio si novu čašu i nastavio piti kao da se ništa nije dogodilo. Respect! Dan kasnije smo svi otišli vlakom na Punx picnic na ribnjak u Mursko Središće i odlično se proveli. Ne sjećam se točno tko je sve svirao, ali znam da je bio prvi koncert Dislike, SPK, da su još svirali DHB, Senseless i skupina prikaza znana kao Anti alergija projekt što je bila neka zajebancija…Good times!

(Teo Petričević i njegova distribucija)

Tog ljeta su kod nas  Pubu svirali australski folk punkeri Mutiny. Prije koncerta se moj frend Skipi jako napio, pa je postao divljak. U haustoru ispred Puba su Špica i Vlatka ćaskale i ispijale svoje piće. Skipi je onako divlji u blizini piškio, pa je naglo okrenuo mlaz i počeo pišati prema njima, na što su one u panici pobjegle. Razbio je i nekoliko praznih staklenih boca, cijelo vrijeme vičući refren poznate uspješnice Dooma-Police bastard.

Otišli smo nakon koncerta zabavljati se s curama i dečkima iz Mutiny u Gajbu, a Skipi nije prestajao biti divljak, pa nam ga je već bilo pun kurac. Kada je konačno zaspao, svezali smo mu žnirance na čizmama jedan za drugog. Negdje pred jutro je onako mamuran i pijan ustao, jer mu je bilo sila pišati i krenuo prema izlazu iz Gajbe. Svezani žniranci su odradili svoje i pao je i sletio svojim košćatim dupetom točno na lice kolege iz Mutiny koji je spavao snom pravednika. Naravno, odmah se probudio psujući da nije došao toliko kilometara iz daleke Australije da mu nečije košćato dupe sleti na facu kada spava! Hehehehe, kakvih li dobrih vremena! Inače, moram se potužiti i potračati bend Mutiny jer su nam nakon što su otišli ostavili razbacane otvorene rabljene krvave ženske uloške po cijeloj Gajbi! Dal namjerno ili slučajno, ali jesu! Cijelu večer smo proveli igrajući se njima, nabadali ih na štapove, ganjali se i gađali. Bilo je to lijepo vrijeme za živjeti!

(kraj šeste epizode-nastavlja se…)

 

Kao što sam rekao, scena je u to doba cvala i rasla, bilo je to lijepo doba za živjeti, biti kreativan, imati ideje, doba odlične muzike i prijateljstva.

Malo Morgen je bio čakovečki bend kojeg je osnovao Emil Marciuš jer je želio svirati gitaru u bendu pošto je u kući u kojoj je živio u Nedelišću imao Marshall pojačalo, gitaru i distorziju efekt. Uz to, znao je i nešto stvarno svirati. Pošto su kod njega stalno visjeli Sova i Robi Kriković, dogovorili su s bubnjarom Kiki Jankovićem da startaju bend. Krenule su prve probe, a pošto je u modi bio grunge, klinci su se furali na to, iako je Emil u stvari želio imati death/trash metal bend. Pošto je klince bilo sram pjevati, a nisu ni mutirali do kraja, Emil je silom prilika postao vokal benda i ostavio se sviranja gitare. Bendu je išlo prilično dobro, bili su doista uvježbani, bend je išao prema stvarno nekakvom profesionalizmu, a radili su i kvalitetan autorski materijal.

(Malo Morgen na koncertu u Zagrebu)

Tri četvrtine benda je odlučilo da bi im Trčo odgovarao bolje kao vokal, pa je Emil napustio bend. Malo Morgen je s Trčom na vokalu nastavio gurati prilično uspješno, snimili su spot za pjesmu Problem child koji se čak zavrtio i na tada popularnoj glazbenoj emisiji Hit Depo koju je na televiziji vodio Hamed Bangoura. Egzistirali su jedno vrijeme, a onda ih je Trčo napustio i raspali su se. Ostali su kasnije osnovali uspješne bendove od kojih Clone Age svira i danas i prilično im dobro ide.

Što se Emila tiče, u roku od 24 sata nakon napuštanja Malo Morgen osnovao je novi bend Green Machine koji koliko se sjećam nije bio toliko grungy, ako me sjećanje ne vara radilo se o nekakvom garage rocku s metal i indie uletima, dosta bržem i žešćem od onog što je Emil radio sa Malo Morgen. Green Machine sam gledao live više puta, čak jednom u popularnoj Rupi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bili su sasvim okej kao bend. Emil je u to doba počeo polako organizirati koncerte koji su bili prilično kvalitetno organizirani i zvao je jako dobre bendove. Javljalo mu se sve više i više bendova, pa sam mu vrlo zahvalan što je organizirao mnoge koncerte na kojima smo praktički odrasli i vjerujem da brojne tadašnje bendove ne bismo vidjeli da ih on nije organizirao da sviraju kod nas. Isto tako, pomogao je Corewaru jer smo svirali na nekim gigovima koje je radio, a mislim da ne postoji tadašnji bend čakovečke/međimurske scene koji nije svirao bar na jednom od gigova u njegovoj organizaciji.

(Emil gerilski plakatira za jedan od gigova na kojem smo između ostalih i mi svirali)

Kroz godine Emil je stekao mrežu poznanstava na sceni, pa je postao i jedan od suorganizatora Ljeta u gradu Zrinskih, a neumorno i dalje pomaže underground i alternativnoj sceni, te svira bas u bendu Waitapu. Emile, hvala ti na svemu i želim ti još puno dobrih godina na sceni.

Što se tiče Trče, nakon izlaska iz Malo Morgena je oformio bend Fester What koji je bio dio Gajba crew, još su u njemu svirali Digić, Bruno, Jura Bistrović i Sino, no bend nije bio dugog vijeka. Koliko znam odsvirali su jedan koncert u Puli i još brže se raspali.

(Trčo i Pula Punx 1997.)

(Špica Bez panike i Šapo Fakofbolan Pula 1997.)

Ja sam u to doba živio na relaciji Zagreb-Čakovec pošto sam hodao na faks. Kao što sam napomenuo u Zagrebu mi je cimer bio bakin brat Ivo koji je imao neka svoja shvaćanja života kao penzionirani novinar Vjesnika i prilično dobro smo se slagali. No, jednom sam došao iz grada kući, a on me dočekao mrka pogleda i bez riječi. Kada sam ga pitaš što je bilo, zbog čega se ljuti on me optužio da se drogiram. Umro sam od smijeha, a on mi je rekao da u mojoj sobi osjeća neki istočnjački miris kako ga je nazvao. HAHAHA! Prešli smo preko toga, ali idućeg dana ponovilo se isto. Kako nisam imao pojma u čemu je stvar ružno smo se posvađali. Dan kasnije se ponovila ista scena. Tad mi je sinulo! Imao sam u sobi Old Spice deo u spreju s kojim sam se svako jutro našpricao. Donio sam mu i stavio pod nos! On je rekao da, to je taj miris! HAHAH! Tada smo obojica umrli od smijeha, a on je bio prilično posramljen kako me optužio da se drogiram. Nažalost, Ivo je umro od raka crijeva 1998.i neka počiva u miru, jer, iako je bila velika razlika u godinama i mogao mi je biti djed, bio je dobar prijatelj.

(ekipa na okupu kod garaža iza varaždinskog BKD-a)

Malo po malo, naš uporan rad s Corewarom na materijalu se isplatio i bili smo po našem mišljenju uvježbani i spremni za prvi koncert. U lipnju 1997. je kod nas u Čakovec u posjetu došao naš frend Toster iz Pule. Taj vikend je u Varaždinu na FOI-u bila promocija novog broja Ptičekovog fanzina Živjela komercijala, pa smo svi otišli tamo. Svirali su Bez panike, FNC Diverzant, a trebali su doći Scuffy dogs, ali nisu se pojavili , pa je kao zamjena svirao ljubljanski Proletariat. O Bez panike i FNC se sve znalo, no Proletariat je bio jedan od boljih slovenskih punk bendova u to doba, sastavljen od ekipe iz Metelkove, koja je u to doba još bila squat. Svirali su odličan prljavi hardcore punk ljubljanske škole, začinjen s ponešto street punk uleta, njihove pjesme su bile i na onoj poznatoj Monte Paradiso 93.vhs i audio kazeti.

Mislim da je to bio prvi i ujedno zadnji hardcore punk koncert u toj nekoj prostoriji u sklopu FOI(informatički faks u Varaždinu). Bila je prezakon fešta, a nakon koncerta Toster nam je rekao da će te godine Monte Paradiso festival u Puli trajati četiri dana a pošto je on angažiran za organizaciju prvog dana, koji pada na četvrtak, želi da mi sviramo na festivalu!

(Bez panike u akciji i moja malenkost u prvom redu)

Noge su mi se odsjekle! Monte Paradiso! Da pojasnim:tada nije bilo toliko punk hardcore festivala kao danas, a Monte Paradiso u Puli je bio mitska meka u koju su svi panksi koji drže do sebe iz cijele zemlje hodočastili! Marljivo smo vježbali. Još mjesec dana i u zadnjim danima srpnja cijela ekipa je sjela na vlak da krenemo u avanturu zvanu Monte Paradiso i prvi Corewar gig. Prvim vlakom te večeri oko 8 došli smo u Zagreb, gdje smo nekoliko sati morali čekati drugi vlak na kojeg moramo presjesti za Rijeku, a taj je išao oko 1 ujutro. U obližnjem dućanu koji je radio cijelu noć kupili smo pivo i vino, pa sjeli na klupicu kraj Glavnog kolodvora, pijuckali i uživali u toploj ljetnoj večeri. Svi smo bili prilično uzbuđeni oko giga i četiri dana odličnog provoda koji su pred nama! Te večeri je Zagreb kao i većina Hrvatske bio u euforiji, jer je Dinamo kojeg je diktator Tuđman preimenovao u Croatia pobijedio u Zagrebu beogradski Partizan i to mislim da prilično visokim rezultatom. Pošto su rane od rata bile još prisutne i svježe, kao i nacionalizam kojeg su mediji pod kontrolom države svesrdno podupirali, većina Hrvata je tu nogometnu utakmicu smatrala kao pobjedu nad Srbima i neku vrstu osvete za rat. Nama se živo fućkalo za tu jebenu utakmicu i za njihovu nacionalističku zatucanost. Zagrebačke ulice su bile prilično prazne zbog tog događaja. Konačno je krenuo i vlak za Rijeku gdje smo bez spavanja, a uz piće i zajebanciju stigli u ranim jutarnjim satima kad je sunce već bilo na nebu. Tragično, brzina HŽ vlakova se malo promijenila sve do današnjih dana. Tada si na nekim dionicama pruge mogao bez problema hodati i pušiti uz vlako kako se sporo kretao! Pula nema direktnu željezničku vezu iz Rijeke, pa su nas busevi HŽ-a odvezli do Lupoglava gdje smo morali presjesti na treći vlak do Pule. Od umora, nervoze i cuganja cijelu noć boljela me glava, popušio sam sigurno kutiju cigareta u vlaku od Zagreba do Rijeke te noći. Tada se još smjelo pušiti u kupeima i na hodnicima vlakova.

Stigao sam u Pulu sjeban i umoran, a tu večer je trebalo svirati naš prvi gig i to na Monte Paradiso festivalu! Lutali smo prijepodne i dio popodneva po gradu, otišli do Uljanika vidjeti gdje sviramo večeras općenito chillali, popili malo i tako to. Monte Paradiso je bio te godine zamišljen da su koncerti prvi(četvrtak) i zadnji(nedjelja) četvrti dan u Uljaniku, a drugi i treći znači petak i subotu na tvrđavi.

Pula se polako punila panksima, skinsima, metalcima i ostalim slobodarskim narodom.  Popodne prije tonske probe nas je Toster pozvao k sebi da se presvučemo i spremimo, pojedemo nešto i ostavimo dio stvari kod njega. Ostao mi je u sjećanju Tosterov tata koji je bio jako smiješan i zabavan tip i jako nas je nasmijavao. Pitao nas je gdje nam je onaj tip sa crno nalakiranim noktima koji stalno viče ne bu mene niko fukal!(probajte ovo zadnje zamisliti izrečeno sa jakim puležanskim izgovorom). Nema što, Trčo je nekoliko mjeseci prije svirajući u Puli sa Fester What ostavio stvarno dobar dojam na lokalno stanovništvo hehe! Presvukao sam se u majicu, hlače i čizmeu kojima sam mislio nastupati. Tosterov tata je ispekao slasnu pizzu i sjeli smo jesti, a meni je tada pozlilo. U sekundi sam bio obliven hladnim znojem, ruke su mi drhtale, majica na meni je bila mokra kao da sam stajao na pljusku. Moji prijatelji iz benda su me samo čudno gledali. To pamtim kao najgori napad treme ipanike koji me ikada u životu pogodio. Iako me trema pratila uvijek, nikada poslije nisam osjetio takav napad panike. Tosterov tata se sažalio nadamnom, a bio je super momak, pa sam se uspio skockati, ponovo presvući i bio sam spreman za akciju, mada pojeo nisam ništa, jer nisam mogao.

Nakon uspješne tonske probe, vukli smo redne brojeve iz nečije šilterice kako bismo odredili redoslijed nastupa. Te prve večeri uz nas su još svirali tri benda, a radilo se o K-15 iz Pule, te Blef Alojz i Krvavi mandat iz Zagreba. Izvukao sam da sviramo drugi po redu, sasvim okej. Kao prvi su trebali ići K-15, treći Blef Alojz i zadnji Krvavi mandat. Tada sam prvi puta upoznao gitarista Krvavog mandata Dadu zvanog Marva i vokala Tarića. Krvavom mandatu je isto bio prvi koncert, pa su bili nervozni kao i mi. Što se tiče K-15 to je bi bend našeg prijatelja Olega iz Pule, on je svirao bubnjeve u tom hardcore punk bendu. Pitali smo ga dal nam posudi činele(vječiti žicaroši), a on je rekao da će nam rado posuditi ako nemamo Trču u bendu.(stvarno odličan dojam u Puli ostavio). Blef Alojz su bili okej momci koliko sam ih upoznao, tko zna gdje su sada. Imali su jedan (polu)hit na kompilaciji koju sam imao, pjesma se zvala Hello Marica.

(Krle i u pozadini Igi-Corewar prvi gig-Monte Paradiso 1997.)

Meni se trema u potpunosti rasplinula kada sam naletio pred Uljanikom na Darka Čmarka iz Kontre i ostalu ekipu iz Karlovca koji su mi uvalili Badeloy Brandy u ruke i toliko sam popio da sam čak ciagretu naopako zapalio. Kako mi se netko ne bi smijao, brzo sam je okrenuo onako zapaljenog filtera i ispekao se po usnici. Great! Kada je koncert trebao početi, K-15 su se negdje izgubili i nestali, pošto im nije odgovaralo da sviraju prvi, pa smo mi otvorili festival i koncert. Sve je krenulo super, otvorili smo gig sa As time flies, ljudi se bacaju, klub fino popunjen, ali je basist Krle na kraju pjesme skočio i sjebao pojačalo tako da je čak i džek koji drži kabel od bas gitare istrgnuo van iz pojačala. Slijedila je više od 30-minutna stanka tijekom koje su tonci pokušavali otkloniti kvar da bismo mogli nastaviti.

(moja malenkost na bini-Corewar live Monte Paradiso 1997.)

Zagor je sjeo na rub bine i zapalio cigaretu, a ja sam vikao na Krleta da je kreten i tako dalje…Tonac mi je šapnuo neka ne brinem, da će uštekati bas na miksetu, pa će ga gitara pokrivati. Ja sam onako pijan to isto počeo savjetovati drugom toncu neka učini, na što me Igi sa bubnjeva pogodio palicom nek ne serem i ne pravim se pametan. Good times!

(Zagor i u pozadini Igi-Corewar live Monte Paradiso 1997.)

Nakon dobrih pola sata smo nastavili i gnjavili ljude svojom svirkom kojih 40-ak minuta. Nema veze, ljudima bilo okej, a i mi nismo preloši bili. Nastupi ostalih bendova su također prošli u ozračju fešte i zabave, osim što sam se ja malo ljutio na K-15 što su nestali i pojavili se točno kako bi svirali drugi, ali ko ga jebe, sve je to punk! Za to svoje sviranje dobili smo i točno 100 kuna troškova, koje smo odmah u cijelosti dali Igiju pošto je on u džepu nakon što si je platio kartu za vlak imao točno jednu kunu!

(Krvavi mandat live Monte Paradiso 1997.)

Tu noć smo prespavali kod našeg frenda Zahe iz Pule. Sjećam se da sam sjeo/legao u fotelju kod njega sa olakšanjem. Gig je riješen, slijede tri dana lude zabave. Moram napomenuti da sam u Puli, ne samo ja nego svi mi naišli na takvu gostoljubivost naših pulskih prijatelja i prijateljica kakvu nikada prije niti poslije nismo susreli nigdje. Praktički nam je sve bilo otvoreno, kao da samo kod kuće.

Uslijedilo je dva dana lutanja po Puli tokom dana, kupanja, cuge i zajebancije, a navečer odličnih koncerata na tvrđavi. Mamurluk smo ubijali bijelim vinom miješanim sa pašaretom i druženjem. Tamo sam i prvi puta probao i jeo najbolje toast tople sendviče koje sam ikada jeo u jednom kiosku, ne sjećam se kako se zvao. Od bendova koji su svirali na tvrđavi gledao sam naše frendove Bez panike, Cripple Bastards, FFD, Brijačina kojona…a bend koji sam na tvrđavi izgarao od želje vidjeti je Nula iz Šibenika. To je anarho punk hardcore bend uz kojeg sam se formirao i do danas meni jedan od najdražih hrvatskih bendova iako ne sviraju više godinama. Njihovo izdanje Pobijedimo laž na kazeti sam vrtio i vrtio i vrtio, imam na lijevom ramenu urezan žiletom broj 0 i naziv benda ispod broja još i danas. Njihov split lp sa Bijes zdravog razuma je bilo prvo takvo split izdanje na ovim prostorima, a izdala ga je Humana nova, danas nažalost ugasla nezavisna izdavačka kuća. Ta prva dva izdanja su lektira, kasnije mi se nisu baš dopala, ali ovo mi je bila biblija tih dana. Sjećam se da su trebali svirati u subotu, treći dan festivala, i mi smo vani još pili kada sam začuo uvodne taktove pjesme Pobijedimo laž i shvatio da Nula svira te večeri prva, pa sam odjurio kao metak unutra i sa užitkom konačno pogledao Nulu. Narednih godina sam ih vidio uživo još dosta puta, ali nijedan puta nije bilo kao tada na Monte Paradisu.

(omot Nula/BZR split albuma)

(Nula-live Monte Paradiso 1997.)

Pošto su fanzini u to doba, uz veliki izvor informacija o underground sceni bili također i ogroman izvor tračeva, svađa i tome slično, moj prijatelj Lazar i ja smo pratili prepirku Marka Strpića, autora In medias res fanzina i Neven Fitnića, pjevača benda Oi Stompers i autora fanzina iz Ivanić grada, čijeg naziva se ne mogu sjetiti. Jedno popodne na tvrđavi u Puli smo Lazar i ja ispijali vino s pašaretom, a Marko Strpić je prolazio. Dozvao sam ga i pitao nešto u stilu jelda da je Oi Stompers najbolji hrvatski bend, a Neven Fitnić najveći frajer?! On me samo onako nasmijano pogledao i mislio si ajme meni kakve li budale! Mi smo naravno umrli od smijeha! Tih noći više nismo spavali po stanovima u Puli, već pod vedrim nebom u vrećama za spavanje uz brdo punkera i nove slovenske frendove iz Celja koje smo upoznali. Još jedan bend kojeg sam očekivao vidjeti je Antifrik iz Zagreba, kultni bend sa Gajba kompilacije, čije pjesme smo uz kazić urlali svake subote u Gajbi. U tom bendu je gitaru svirao Vedran, današnji gitarist megapopularnog benda Brkovi. Antifrik su bili solidni punkrock, ali nekako su me svojim nastupom razočarali.

(Antifrik live-Monte Paradiso 1997.)

Još jedna smiješna stvar koja mi se dogodila na tom Monte Paradisu se desila zadnji dan festivala, u nedjelju. Kao što sam rekao, prvi i zadnji dan festivala su se odigravali u klubu Uljanik. Objašnjeno nam je bilo da članovi bendova koji sviraju u Uljaniku ne moraju platiti upad u Uljaniku oba dana, a članovi bendova koji sviraju na tvrđavi ne moraju platiti upad na tvrđavi oba dana. Ja sam naravno odmah platio upad u Uljaniku čim sam došao na gig tu zadnju večer.

(Lazar i ja-tvrđava Monte Paradiso 1997.)

No, to još nije sve! Izašao sam se van proluftati barem tri puta tijekom večeri i svaki puta na povratku još jednom uredno platio upad! Ekipi koja je bila na upadu je negdje bilo fantastično smiješno vidjeti teturajuće pijanu budalu koja plaća upad svaki put kada prođe. Ne sjećam se gdje sam pao te večeri, ali uredno sam se probudio u svojoj vreći i neka voda me prskala po licu. Ležao sam usred vrtićkog igrališta na kojem je automatska prskalica vodom zalijevala travu.

(Pula-Monte Paradiso 1997.-moja malenkost, Zagor i Lazar)

Bilo je vrijeme za povratak kući u realnost. Putovali smo po obrnutom redoslijedu vlak do Lupoglava-autobus do Rijeke-vlak do Zagreba. U Zagrebu smo taman kada nam je vlak ulazio u kolodvor ugledali vlak za Čakovec kako odlazi i ostali smo tamo ubiti još dva i pol sata do slijedećeg. Sjedili smo na onoj istoj klupici kraj Glavnog kolodvora na kojoj smo sjedili i u polasku. Ispijali smo pive za zadnje pare, a pošto je Zagorov tata bio mesar u Vajdi, ostala nam je neka kosana mast koja se od vrućine u plastici rastopila i postala tekuća, pa smo je podijelili i naizmjence ispijali. Naravno da je vlak bio popularno zvan Texas, najsporiji vlak HŽ-a ikad, onaj s drvenim klupama koji je danas ukinut i poslan valjda u staro željezo. Uz taj vlak si definitivno mogao hodati kada vozi. K tome je vozio samo do Varaždina, a za Čakovec dalje nismo imali, pa su nečiji starci stigli u dva-tri auto po nas i mrtve umorne, ali zadovoljne nas dovezli konačno doma.

(kraj pete epizode-nastavlja se…)

 

 

Nisam bio glup klinac. Bio sam prilično lijen i buntovan ponesen energijom hardcorea i punka tih mladenačkih dana. Da mi je ova pamet i rezoniranje koje imam danas bilo na raspolaganju tih dana, često se pitam kojim putem bi krenuo moj život.

Sva četiri razreda gimnazije sam završio sa uspjehom dobar, pošto mi se nije dalo učiti i biti dobar momak. U prvom razredu išao sam na popravni iz kemije, u drugom iz matematike, u trećem iz fizike, a u četvrtom, gle čuda, nisam išao na popravni. Pošto sam sve završio sa dobar, što se tiče same mature, dao sam si truda i završio maturu sa uspjehom odličan. Moj otac je u to doba imao malu eksport import firmicu, onako one man show firmica, a majka je bila odvjetnica. Realna perspektiva mi je bila ekonomski faks ili pravo. Mene je kao majmuna bolio kurac za bilo što, pa rekoh whatever, a majka me naravno preko veze upisala na Pravni fakultet, smjer diplomirani pravnik, vanredni studij. Iako sam bio vanredni, svejedno sam živio dosta u Zagrebu, u kvartu Utrine, a cimer mi je bio bakin buraz stariji od mene odokativno 60 godina. Super ha? Čak sam prvu godinu položio relativno brzo, a pošto sam često bio u Zagrebu, mogao sam se naći i družiti sa frendovima iz tog grada i bilo mi je cool.

(radije mi se pjevalo u hardcore punk bendu nego išlo u školu i učilo)

Što se mog benda Corewar tiče, bio je to jako lijep period. Marljivo smo radili nove pjesme u Zagorovoj garaži, svirali smo hardcore punk kakav volimo i sa smiješkom se sjećam pjesama kako su nastajale. Tada je bilo na sceni jako puno anarho hardcore punk bendova sa anarhističkim i političkim tekstovima, pa sam bio prilično pod utjecajem takvih bendova kada sam pisao tekstove za Coreewar. Isto tako sam bio pod utjecajem New York hardcore bendova i kalifornijskih melodičara, pa se može reći da sam pokupio najbolje od ponuđenog. Tekstovi su bili odraz onog doba i političke situacije. Miješao sam hrvatske i engleske tekstove otprilike u jednakom omjeru. Neke pjesme je napisao Zagor, a bogme smo na probama drapali i pokoju obradu koja nam je ostala od Banda bend vremena. S Igijem na bubnjevima bend je bio pun pogodak, Zagor je bio prirodni talent za hardcore gitarista, a Krle se prestao duriti i sve bolje je svirao bas.

Scena u Čakovcu i Varaždinu se budila, pa je nekako sve više nastajalo fanzina i radilo se dosta koncerata. U prosincu 1996.pohodili smo odličan koncert u BKD Željezničaru u Varaždinu. Radilo se o koncertu koji je bio dio Anti Playback toura, svojevrsne mini turneje nekoliko bendova po Hrvatskoj. Svirali su Beermacht iz Zagreba koji su mi bili zapravo prilično bezvezni. Osim njih tu su bili zadarski punkrockeri Trn u oku koji su jedno vrijeme bili prilično popularni i imali dosta ekipe koja ih je pratila. Meni su njihove kazete bile okej, ali ništa posebno.

(Trn u oku-Anti Playback tour)

Kao headlineri turneje su svirali Alergija iz Zadra, predvođeni karizmatičnim vokalom Stipom, koji je mislim bio i organizator cijelog projekta. Alergija ja bio bend koji je prilično dobro svirao, a radili su i fini oi/streetpunk, onako baš kako treba. Prva dva albuma su im bila odlična, kasnije su malo izgubili oštrinu i kvalitetu pjesama, ali bili su stvarno okej bend.

(Alergija)

Po dvije stvari pamtim ovaj koncert. Bilo je prilično hladno, pa smo se pošteno smrznuli ispijajući alkohol prije koncerta. Kada smo pohodili vlakom gigove u Varaždinu, bilo u BKD-u ili u Grazia kafe baru ili u Rogozu, uvijek smo ispijali cugu iza onih garaža u blizini BKD-a. To je bilo naše mjesto, obavezna stanica za ispijanje i druženje prije polaska na samo mjesto gdje se održavao koncert. Ispijajući te večeri derivate, Bruno, Lazar, Zagor i ja osnovali smo Hardline Alkoholikse. To je bio naš zajebantski gang odgovor na u to doba rastući mit o hardline straight edge pokretu koji zapravo nije ni postojao i bio je prilično trend, ali pravih strejtera se moglo nabrojati na prste jedne ruke. Ostalima je to služilo kao šminka, trend i pokriće za nasilje. Mi smo bili obrnuto, znači Hardline Alkoholiksi, pa ako ne piješ, you are not our friend jebiga!

(Hardline Alkoholiks)

Druga stvar po kojoj pamtim taj gig je bend koji je svirao kao prvi bend te večeri, a to je bio varaždinski bend Ateisti. Naprosto su me otpuhnuli! Prije sam čuo za njih, imali su neku kazetu snimljenu na probi koja je kružila okolo, na kojoj su još svirali kao trio, Najke-gitara/vokal, Vugra-bas, Brna-bubnjevi. Svirali su fenomenalni melodični hardcore punk sa tekstovima u kojima se baš svako mogao pronaći.

Najke je bio stvarno najbolji gitarist na ovim prostorima, sjećam se kasnije kada je Corewar svirao gigove sa Ateistima kako je Najke sa lakoćom svirao Vivaldija za vrijeme tonske probe, onako jednostavno, kao da kuha tjesteninu!

(Najke u akciji)

Taj gig na Anti Playback touru im je bio prvi sa novim vokalom, Žiherom. Dečko je super pjevao i cijeli bend je bio jako kvalitetan, a što je još bolje radili su stvarno odlične pjesme. Gledao sam ih uživo i dijelio stage s njima mnogo puta nakon toga, ali ovaj gig Ateista ću uvijek pamtiti po tome što sam ih tada zavolio, upoznao i što su mi postali najdraži varaždinski punk bend ikada!

(Žiher-Ateisti)

Ubrzo su objavili kazetni demo album Zašto? snimljen u čakovečkom studiu Ultravox kod danas pokojnog Darka Belovića, ta kazeta mi nije izlazila iz kazetofona mjesecima. Bend je kasnije doživio neke izmjene u postavi, no početni trojac Najke, Brna,Vugra je ostao do samog kraja. Izdali su još jedan studijski album Oni ponovo je Najke preuzeo vokale. Pri kraju postojanja je u bendu još pjevao i Krsto(ex DT Pijoniri).

(Brna-Ateisti)

Ateisti ne postoje već jako dugo. Najke je kasnije uspješno nastavio put kao gitarist poznatih Overflow. Brna je zbog problema sa zakonom bio u zatvoru jedno vrijeme, nemam pojma gdje je sada, kao što nemam pojma ni gdje je i što radi Žiher. Vugra je nažalost prošle godine preminuo, počivaj u miru, tvoj duh živi zauvijek kroz glazbu i uspomene.

(Vugra-Ateisti-R.I.P.)

U to vrijeme je otvoren i jedini(zasad) čakovečki skvot kojeg smo zvali Gajba. Zapravo se radilo o jednoj povećoj prostoriji koja se nalazila u bloku zgrada crvene boje, negdašnjem naselju Eduarda Kardelja, danas je to Ulica Ivana pl.Zajca, odmah pokraj Lidla. To je bilo nekakvo napušteno spremište, koje je zjapilo prazno, a Trčo, Krle i Digić koji su živjeli u naselju su odlučili da bi to trebalo skvotirati, pošto nismo imali nikakvu prostoriju za sebe, a dolazila je Nova godina i doček, pa smo željeli negdje biti. Pod utjecajem fanzina u kojima smo čitali o skvotovima imali smo puno inspiracije i energije i prostorija je ubrzo bila očišćena. Sklepali smo neka drvena vrata, dovukli smo iz obližnje škole neke klupe i stolice koje su im bile za otpis, pa su nam ih donirali. Tada je skvot nazvan Gajba, mislim da je Trčo bio idejni otac tog imena. Cijela Gajba se sastojala od tri prostorije:glavne, čije zidove smo polijepili plakatima sa naših pohoda po gigovima. Uz plakate, na zidu je bila i jedna preparirana ptičurina koju je netko ukrao iz kabineta biologije jedne od čakovečkih srednjih škola, a sjećam se i legendarnog čavla na kojeg smo stavljali sve račune svakog kupovanja cuge po dućanima. Ostale dvije prostorije su bile manje, jedna zvana Jebaona, ali je bila tako odvratna da tamo nitko ne bi odveo ni najgoreg neprijatelja, a kamoli curu ili dečka. Treća prostorija se zvala Destroy room, ustvari je bila mala ostavica sa umivaonikom. Gajba je služila uglavnom  za naša divljanja i ispijanja alkohola, rođendane, karteraj, slušanje muzike i općenito uživanje. Lazar je imao punjive baterije za kazić kojeg je znao donijeti u subotu, pa smo popili i uz mjuzu urlali naše punk hardcore himne. Lazar je napravio kompilacijsku kazetu za naše fešte, nazvali smo je Gajba kompilacija. Od bendova koji su bili na kazeti sjećam se Razlog za, Antifrika, Nule, Provokacije…Trčo je bio ljubomoran pošto nije baš znao te pjesme, pa je napravio Gajba kompilaciju vol 2 koja je sadržavala uglavnom strane bendove i pjesme koje nisu bile baš za feštu, pa ta kazeta nije često bila u kaziću.

Prikladno, nazvali smo se Gajba Crew! Gajba je opjevana u pjesmama mog benda Corewara(kasnije je Lazarovo Motorno ulje obradilo na albumu tu pjesmu) i u pjesmi Trčovog Youth Againsta.

Prvi doček Nove godine 1996./97. u Gajbi je bio događaj za pamćenje! Uz Gajba crew kod nas su boravili i gosti, to su bili panksi iz Pule koje sam tada prvi puta upoznao, a kasnije smo s njima puno prijateljevali. Kod nas su bili Danilo, pokojni Šela, Toster, Zaha, Mićo i drugi čijih se imena, nemojte zamjeriti, ne mogu sjetiti. Taj doček osim brutalne pijanke i dobrog partija nije imao nikakvih ekscesa, ali ga dan danas pamtim kao jednu od boljih fešti iz tog razdoblja.

Vladaju različita mišljenja o izgledu ljudi na koncertima i sceni. Kao klincima bilo nam je naravno važno kako izgledati, jer kada si klinac i friški na sceni određena uniforma ti je važna. Kasnije s godinama, govorim iz svojeg kuta, postane nekako nevažno kako tko izgleda. Hardcore scena mi se oduvijek osim glazbe i poruke sviđala i  zbog toga što nekako nije bilo važno kako izgledaš. Po mom mišljenju punk scena, iako mi je glupo te dvije scene razdvajati, je bila puno striktnija u tom pogledu. Ponekas si mogao slušajući neki bend na kazeti maštati kako izgledaju i složiti si neku, uglavnom pogrešnu, percepciju o izgledu članova benda. Ispričati ću ti jednu anegdotu u vezi toga. Pričao sam prije o tom tamnom dobu srednjih devedesetih kada je vladao nacionalizam. Bratoubilački rat je upravo završio, pumpala se naveliko mržnja među narodima bivše Jugoslavije, a mi smo rekli jebite se i krenuli drugim putem, plazeći preko zidova nacionalizma i rata. Bendovi iz Srbije rane 1997.nisu još dolazili svirati u Hrvatsku, ali potrefila se sreća da je jedan od omiljenih bendova svirao na touru u Ormožu u susjednoj nam Sloveniji i to u kultnom klubu Unterhund. Bend je naporno putovao u Sloveniju preko Mađarske okolnim putem, jer kroz Hrvatsku nisu mogli. Padao je tog dana jak snijeg i bilo je pitanje hoće li vlak uopće voziti, i hoće li se uspjeti probiti tih 30-ak kilometara do Ormoža. U našim glavama su Totalni promašaj, sudeći samo po muzici s kazete, jer ih nismo nikada vidjeli, imali image opakih pankerčina sa irokezama do neba. Desilo se neizbježno. Došavši u prilično prazan Unterhund, zatekli smo skupinu tihih momaka običnog izgleda. Trčo je naravno pitao kada dolazi Totalni promašaj, a oni su pomalo zbunjeno i stidljivo odgovorili da su oni Totalni promašaj. Malo neugodna situacija, zar ne? Natjera čovjeka da se zamisli, a i ponekad razočara kada ti se u glavi sruši taj neki image čovjeka kojeg si zamislio.

(Totalni promašaj-Unterhund)

Bila je to plodna i dobra godina što se tiče scene. Sve više i više fanzina na ovom području je preplavilo scenu. No faith kojeg smo radili Igi i ja se ugasio nakon dva broja. Pojavio se zine kojeg je radila Gajba crew, zvao se Shark Attack(samo jedan broj je izašao). Pepi Pavlic je radio fanzin Život na sjeveru koji je bio prilično dobar zine s kvalitetnim materijalima. U Varaždinu je Ivana Benčina radila fanzin Roxanne i bio je baš onako, kako se u to doba zvalo punk-as-fuck zine. Sandro Ptiček je još uvijek radio Živjela komercijala fanzin koji je bio za koplje viši od svih ostalih fanzina ovog područja i jedan od najboljih fanzina koje sam uopće u životu imao prilike čitati. Teo je negdje u to vrijeme izdao i prvi broj vrlo važnog fanzina You&me koji je bio fini miks osobnog i političkog fanzina i po mom mišljenju vrlo važan za tadašnju fanzinsku scenu zbog prilično dobre prođe i naklade po cijelom svijetu, pošto je bio na hrvatskom i engleskom jeziku.

Scena je cvala, prestali su nas zaobilaziti i uvjetno rečeno veći hardcore bendovi kao što su Earth Crisis i Turmoil koji su svirali u Koprivnici, Ignite i Straight Faced koji su svirali u Kutini(Baraka), Biohazard u Zagrebu, Integrity i Fury of Five u Ivaniću itd…Kao da su klinci u cijeloj zemlji otkrili nešto čime su se mogli oduprijeti mraku, privatizaciji, gubitku posla s kojim su im roditelji bili suočeni, siromaštvom. Imali smo nešto svoje s čim smo se mogli ponositi, iako možda izvana nekom vanjskom promatraču izgleda smiješno.

(kraj četvrte epizode-nastavlja se….)