Kada sam prvi puta pročitao o ovom filmu, živo me zaintrigiralo o čemu se radi i kakav je dokumentarac. Pošto se radi o trenutno vrlo aktualnoj temi u Hrvatskoj, prikazan je na televiziji premijerno neki dan, pa sam odlučio pogledati i dati neki svoj osvrt, odnosno svoje viđenje filma. Na televiziji su se davale dvije verzije na dva različita kanala, 50-minutna tv verzija i 80-minutna kino puna verzija, ja sam pogledao ovu kino punu verziju.
Autor Dario Juričan je sa svojom ekipom tri godine u tajnosti pripremao i radio ovaj film, pošto svi znamo da mediji u Hrvatskoj pišu i objavljuju samo ono što Ivica Todorić, vlasnik moćne korporacije Agrokor želi da se o njemu i njegovoj firmi piše. Bar je tako do sada bilo, mislim da više neće biti zbog nedavnih događaja odnosno blokade i duga Agrokora i truda vlade ove zemlje da spasi neke stvari od propasti. Koliko je to moralno i potrebno je druga priča.
Otac Daria Juričana, Ljudevit, radio je 40 godina prvo u Unikonzumu, pa u Konzumu. Nakon što je umro, ostavio je Dariu i njegovoj majci stan u Zagrebu, vikendicu i mali grunt u Zagorju, te rasklimanu pisaću mašinu. Dario je želio napraviti film u kojem bi povukao neke paralele između svog pokojnog oca i Ivice Todorića, pošto su rođeni u razmaku od 11 dana, skoro u isto vrijeme počeli raditi, jedan je napravio karijeru u businessu, a drugi je bio radnik u Konumu, koji je u penziju otišao sa radnog mjesta majstor delikatese(zvuči čudan naziv, ali tako je bilo). Dario i ekipa su tri puta molili Todorića da ih primi kako bi napravili interview za film, ali Todorićeva pr služba ih je sva tri puta odbila.
Film počinje 70-ih godina prošlog stoljeća i prati Agrokombinat, tvrtku u socijalističkoj Jugoslaviji kojoj je na čelu bio otac Ivice Todorića, Ante. Ante Todorić bio je porijeklom iz Imotskog, a supruga mu iz Kloštar Ivanića. Tvrtci je dobro išlo i zaključio sam da je Ante Todorić vođenjem posla bio na neki način ispred svog vremena, što onda nije bilo naročito preporučljivo. Vlasti su ga optužile za nacionalizam i gospodarski kriminal, te je bio osuđen na 7,5 godina zatvora od kojih je odslužio 4,5. Nisam siguran da se zbilja radilo o gospodarskom kriminalu ili je to bila jednostavno namještaljka pošto su neki ljudi u filmu rekli da je to u Jugi bio standardan modus operandi kada nisi mogao dokazati nešto drugo, a želio si se riješiti osobe koja ti je smetala. Ivici Todoriću su bile 22 godine kada mu je otac otišao u zatvor. Kada se vratio, Ante Todorić se povukao iz javnog života i počeo se u novoj tvrtci baviti cvijećem. Uz njega u tvrtci kojoj je dobro krenulo, radili su i djeca. Otvorili su staklenike kraj Ivanića koji su danas u derutnom stanju.
Nadalje, nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj i raspada Jugoslavije, film prati preuzimanje radničkih dionica u tvrtci Unikonzum na vrlo brz i čudan način od strane tadašnjeg direktora Joze Petrovića(poznat kao lobist Mola u nedavnoj Karamarkovoj aferi) i još nekih direktora i poslovođa, koji su u dealu s Ivicom Todorićem tvrtku privatizirali i prodali ekipi kojoj je na čelu bio Ivica Todorić. Istovremeno, Dario Juričan priča i svoju životnu priču zgodnom pričicom kako je kao mali sa mamom u Unikonzumu trampio ciglice kave u zamjenu za piceke. Jebiga, treba se snaći.
Kako je 90-ih došlo do vala privatizacijske pljačke pod kontrolom i uz svesrdnu pomoć tadašnje vlasti, Ivici Todoriću se mora priznati jedna stvar. Mnogi su preuzimajući bivše jugo tvrtke potjerali radnike, prodali vlasništvo tvrtke i zemljište i obogatili se naglo. Ivici Todoriću nije propala nijedna tvrtka koju je preuzeo, upravo suprotno, nastavio je sa radom šireći poslovanje prilično uspješno.
Film prikazuje i kako je Todorić došao u posjed Jane, odnosno punionice vode za koju se predviđa u naredne četiri godine rast prihoda od preko 100 milijuna kuna godišnje. Stalno tvrdim da je voda business budućnosti, pa brijem da sam potpuno u pravu. Vodeći nas dalje, dolazimo i do poznate afere žito sa kraja 90-ih kada je većina žita iz robnih rezervi Hrvatske netragom nestalo, a trag nestanka vodi prema Ivici Todoriću i njegovoj tvrtci u Švicarskoj, što nikada nije dokazano. Formiralo se istražno povjerenstvo na čelu sa Vladimirom Šeksom, smijenjeno je čelništvo robnih rezervi RH, no nikada nije utvrđeno što se točno dogodilo. U spisu, kao što je film pokazao, nedostaju brojni prilozi, no autor to ne pripisuje nekakvoj uroti ili teoriji zavjeri, već aljkavosti naših institucija.
Zanimljivo je i prilagođavanje nekih zakona i Gup-a Zagreba koji su pomogli Agrokoru u izgradnji Super Konzuma u Sesvetama i na Črnomercu, odnosno kako je izmišljen i skovan izraz “kulturno-prodajni centar”. Jednostavno, otvoriš šoping centar, a kat iznad dućana rentaš muzičkoj i baletnoj školi. Ono što baca jednu od najvećih mrlja na Todorićevu business karijeru je preuzimanje Kulmerovih dvora kako bi se obitelj Todorić tamo nastanila. Naime, po papirima bi Kulmerovi dvori trebali biti javno dobro i prenamijenjeni u hotel, a obitelj Todorić ih je pretvorila u svoje privatno vlasništvo i do dana današnjeg nije pokrenuta prenamjena u hotel. Isto tako, film prikazuje i ovisnost medija o reklamama Agrokora, potkrijepljujući primjerom Jutarnjeg lista koji je jednom objavio na naslovnici citat kreditne agencije Moodys o prezaduženosti Todorića na što im je ovaj ukinuo reklamu na tri tjedna, nakon čega su se svi ostali pisani mediji u RH usrali od straha i od tada se o Agrokoru i Todoriću pisalo i objavljivao samo ono što je on htio.
Film po mom mišljenju prilično naprasno završava, ne dajući nekakvog zaključka prilično toplom slikom Daria i mame kako se smiju na sjećanje o tome da otac nikada nije bio prilično ambiciozan, već je spadao u onu vrstu ljudi koji su zadovoljni svojim poslom i koji ili ne mogu ili ne žele napredovati. Ono što mi se dopalo je da film ne odiše apsolutno nikakvom patetikom, niti bilo kakvom nostalgijom, već je plod čistog istraživačkog novinarstva. Čitao sam jedan interview u kojem je Dario Juričan rekao da film nije završena priča, već je kao živo biće, podložan promjenama. Isto tako, film nije stvoren kako bi oblatio ili stvorio kult mržnje prema Todoriću, već je priča o uspjehu i kako se postaje gazda korporacije u okruženju postsocijalističke tranzicije. Ivici Todoriću se mora priznati da je legalist u businessu, za sve što je stvorio imao je papire, druga je stvar što je zahvaljujući moći svoje korporacije neke zakone prilagodio uz pomoć političara svojim poslovnim pothvatima.
U današnje doba često čujemo sintagmu bogati se još više bogate, siromašni su još siromašniji. E, pa ta rečenica je po mom mišljenju jako glupa. Bogati se mogu još više obogatiti, to je činjenica, ali kada si siromašan si siromašan i isto tako se možeš samo obogatiti, jer kada imaš u džepu nula kuna, a dobiješ jednu bogatiji si, zar ne? Isto tako, možemo čuti bijesne poruke i svako ima nekakav savjet i teoriju kako bi on/ona to riješili, od pijanaca pred dućanom, do kumica na placu, svako je menadžer, biznismen, svako sere po Todoriću i sličnima. Istina, plaće su mizerija, ljudi se iskorištavaju na razne načine, ali isto tako ti ljudi ne žele priznati da se u suštini svih njihovih riječi nalazi pohlepa i jal. Pohlepa i jal su suprotno od učenja kršćansko abrahamskih religijskih fantazija odlična stvar. Zašto? E pa zato što je to ono što nas diže, tjera na borbu i vuče nas da se pokušamo izdići iz mora govna zvanog mediokritet i pokušamo sebe dići na jednu višu razinu, postići i zaraditi ili se bar truditi prema većem. Egalitarijanizam je apsolutna izmišljotina i ne može se provesti u praksi. Zašto bi netko tko završi fakultet i godinama ulaže u svoje znanje, te otvori neku tvrtku kojoj dobro krene i plasira na tržište nešto čime dobro zarađuje, bio jednak nekom polupismenom liku koji se ne zna niti potpisati kako treba? Nemojte me krivo shvatiti, ja isto imam srednjoškolsko obrazovanje, nisam biznismen, radim za malu plaću, ali u glavi stremim i trudim se za nečim većim. Možda bi podobnost i stanačku pripadnost bilo potrebno zamijeniti meritokracijom odnosno, da svatko dobije prema zaslugama, pa bi svijet bio puno bolji. Ne branim ovim tekstom Ivicu Todorića i njemu slične, već samo želim i tražim odgovornost odgovornima, naravno u okviru zakona.
Ovo je moje viđenje filma uz neka moja razmišljanja, pa ti zahvaljujem od srca ako si ovo pročitala/pročitao do kraja.
Slovenski bend Golliwog dolazi iz mjesta Ribnica. Sviraju odličan melodični hardcore punk i radi se o bendu koji ima puno toga za reći. Zato je bilo krajnje vrijeme da porazgovaram sa njima za moj zine. Na pitanja je odgovarao Matej.
Pozdrav i dobrodošli u moj webzine. Za početak, prošlo je dosta vremena od vašeg zadnjeg albuma, kakva je situacija s novim materijalom? Planirate li novi album? Hoće li opet biti konceptualan? Hoće li opet izaći za neki label?
Hej! Drago mi je! Da, upravo finiširamo material za novi album. Plan je, da uđemo u studio ove godine. Od početka planirali smo izdati EP, ali eventualno je nastalo sve više i više pjesama i odlučili smo, da radije izdamo full length album, iako malo kasnije. Album će opet biti konceptualan, ali ovog puta koncept će biti potpuno drugačiji. Ako je koncept albuma Plague Allegiance bio usmjeren na kritiku vanjskog svijeta, na korupciju i probleme u globalnoj političkoj areni (a posebno na potragu za rješenjima tih problema) – dakle, usmjeren na nepravde koje se događaju izvan nas, nepravde koje nam uzrokuju drugi i koje osjetimo na svojoj koži, kao pojedinci ili kolektivno kao društvo u eksploatacijskom kapitalističkom sistemu, novi album će kritizirati upravo suprotno.
O čemu će se raditi?
Kritika na novom albumu biti će okrenuta potpuno u drugom smjeru – tj unutra, u unutarnje sveučilište, jer to što jesmo, to se reflektira prema vani. To što dajemo, to i primamo i zaslužili smo sami – dobro i loše. Kritika će biti usmjerena na funkcioniranje pojedinaca u tom “iskorištavačkom” sistemu, na posljedice koje pojedinac ostavlja u svijetu i na to, kako drugi osjećaju posljedice naših akcija i kako nas nije briga sve dok to ne osjetimo na svojoj koži. Također će biti u središtu pozornosti funkcioniranje kolektivne svijesti društva (ali opet iz potpuno obrnute perspektive – ne kao žrtve eksploatacije, nego iz stajališta onih koje mi sami iskorištavamo, iz perspektive nemoćnih žrtava naše ravnodušnosti i taštine – pogotovo iz perspektive životinja na farmama, koje su najiskorištavanija bića i najveće žrtve sistema) gdje se možemo utopiti u moru masovnih nevidljivih “bolesti” društva. Apatija, pasivnost, ignorancija, taština, patološki egoizam, kompulzivni konzumerizam, materijalno fetišiziranje, infantilni narcisoizam, razuzdani hedonizam i moralna shizofrenija su društvene bolesti koje moramo izliječiti, ako zaista želimo pozitivnu promjenu.
Zvuči super, ali kako poboljšati sistem?
Naš neprijatelj nije neka skrivena elita ili politička partija, već mi sami! Iskorištavački sistem stoji samo zbog toga što sami podržavamo njegove temelje. Slijepi i u stanju polusna i dalje podržavamo iskorištavanje drugih za dobro nas samih. Kada vidimo prizore okrutnosti koja se događaju u naše ime, mi smo uzbuđeni, ali u slijedećem trenutku zaboravimo, da je proizvod te okrutnosti na našem tanjuru. Ne želimo čuti i znati, da smo mi sami pretplaćeni na ovu okrutnost. Radi našeg apetita u svakom trenutku možemo zaboraviti eksploataciju i okrutnost, koja se provodi u naše ime i tako nepromišljeno i dalje podržavamo ovu praksu. Nezadovoljstvo izražavamo samo kad se problem dodirne nas – kada patimo sami. Pravdu tražimo samo kada se nama dogodi nepravda. Kada pate drugi, nije nas briga. A to je još uvjek igranje njihove igre. Igre u kojoj hranimo samo ego.
Naravno da želimo promijeniti iskorištavački kapitalistički sistem – nitko ne želi biti iskorištavan, nitko ne želi patiti. Želimo pravedno društvo, a zaboravljamo, da su i životinje dio tod društva. Još uvijek vidimo i osjetitimo samo svoju patnju – za patnju drugih smo slijepi. A životinje, skrivene za pažljivo čuvanim zidovima farmi i klaonica to doživljavaju kao vječni pakao. U današnjem društvu tako možemo vidjeti mnogo ljudi – posebno u hardcore punk subkulturi – koji vele, da su “protiv sistema”, a dok sami još uvijek podržavaju iskorištavačke multikorporacije i industrije smrti (mesnu, mlječnu i industriju jaja, koje godišnje ubiju 60 milijardi kopnenih životinja i 90 milijardi morskih životinja). To je čisti oksimoron – ove “industrije” JESU taj sistem! To su temeljni stupovi hiperkapitalizma i iskorištavanja i to je mašinerija koja iskorištava sve nas. Borba za prava životinja/vegan aktivizam i anti-kapitalistička borba stoga su vrlo usko povezani. Borba za prava životinja JE anti-kapitalistička borba i to je uvjek bila borba protiv velikih iskorištavačkih korporacija. Iako se beskrajno žalimo zbog nepravde i eksploatacije koju osjećamo na vlastitoj koži i u stvari samo želimo pravdu, u isto vrijeme nismo svjesni i ne želimo shvatiti, da smo mi glavni razlog za najveći i najokrutniji zločin i masovno iskorištavanje i ubijanje. Zaboravljamo na “nevidljive” žrtve tog krvavog sistema.
Kako na neki način pokušati spasiti žrtve sistema i pokušati prekinuti diskriminaciju?
Moramo biti svjesni, da su životinje najveće žrtve današnjeg kapitalističkog sistema. Tretiramo ih kao najprofitabilniji proizvod, kao komoditet, a ne kao živa bića sa karakterima. Stvar je u tome, što ova praksa uopće nije potrebna. Možemo živjeti sretan i zdrav život bez ubijanja životinja. Dokle god će praksa iskorištavanja i zlostavljanja životinja biti društveno prihvatljiva i zakonita, neće se promijeniti ni naš odnos prema drugim ljudskim bićima. I neće se to dogoditi tako, da će se prvo promijeniti odnos prema drugim ljudima, nego će se promjena pojaviti u odnosu prema najslabijim i nemoćnim žrtvama sistema. Naš odnos i to što mi u stvari jesmo uvijek se pokazuje u odnosu prema najslabijima. Ne mislimo samo o tome kako su prava uskraćena nama, mislimo i na druge! Ako dopustimo da se bilo gdje, bilo kome uskrati njegova prava – i ako to sami još i podržavamo, potpuno je apsurdno i licemjerno žaliti se kada dođe do uskraćivanja naših prava.
Diskriminacija je disriminacija (pa neka se događa ljudima ili životinjama). Ako smo protiv diskriminacije, moramo biti protiv svih oblika diskriminacije. Ne možemo samo biti protiv jednog oblika diskriminacije. Ne možemo biti pola-diskriminativni, jer TO JE diskriminacija. Bez obzira na vrstu bića, načelo jednakosti zahtjeva, da se patnju računa jednako kao slična patnju bilo kojeg drugog bića. Osnovni princip jednakosti i nediskriminacije ne zahtijeva jednak tretman svih bića, nego zahtijeva jednako poštivanje njihovih interesa, budući da različiti interesi zahtijevaju drugačiji tretman. Za bilo koje biće koje ima interese, ti interesi moraju se uzeti u obzir kao jednako moralno važni kao slični interesi nekog drugog bića, a jednako poštivanje interesa različitih bića može voditi i drugačijim pravima. “Jednakost” ovdje ne znači, da mora krava živjeti u stanu i da ide u kupovinu u trgovinu. Svi mi imamo svoje interese koji mogu biti različiti, ali svi (mi i životinje) imamo interes u izbjegavanju boli. To je naš zajednički interes. Životinje osjećaju bol na isti način i na istom stupnju kao ljudi. One osjećaju zadovoljstvo, strah, frustraciju, usamljenost i majčinsku ljubav. I definitivno nije u interesu životinja, da budu ubijane za hranu, za odjeću, ili za zabavu. I ako to ne poštujemo, onda diskriminiramo. U princip jednakosti su uključena sva bića (a ne samo ljudi) koja imaju svoje interese koje treba uzeti u obzir i zbog toga načelo jednakog poštivanja interesa protiv ne samo rasizma i seksizma, nego i specizma. Rasisti krše načelo jednakosti, kako bi stavili interese vlastite rase protiv interesa drugih rasa. Seksisti krše načelo jednakosti davanjem prednosti interesima njihovog spola. Specisti na sličan način – kako bi se omogućili interesi njihove vrste – pregaze interese drugih vrsta, iako su ti interesi puno važniji (pravo na život) od njihovih (apetit). U svakom obliku imamo identičan uzorak. Specizam, rasizam, seksizam i ostale oblike diskriminacije temelje se na moralno nebitnom kriteriju (vrsta, rasa, spol…), u skladu s kojim netko pojedincima koji pripadaju drugim “skupinama” negiruje interese, iako su ti interesi važniji od njegovih. To je temelj svih oblika diskriminacije. Tako počinje porobljavanje nemoćnih. Specizam samo je verzija iste nepravde, koja je temelj svih predrasuda. A nepravda je nepravda, pa neka se događa prema jednom, prema tisućama, ili prema milijunima. Ako smo protiv nepravde i protiv diskriminacije, kod toga ne možemo biti selektivni jer to je nepravda.
Kako sve što je rečeno provesti u praksi?
U stvari vrlo je jednostavno. Ako ne želimo patnju nemojmo je stvarati! Hiperkapitalistički sistem nikada neće poštovati čovjeka i životinje, za njih važna je samo zarada – novac, što više, što prije. I dok to sami podržavamo, ništa se neće promijeniti. Ono što dajemo, to ćemo i primiti. Koliko veliki moraju postati problemi, da ćemo obratiti pažnju i da se možemo konačno istinski probuditi? Patnja i eksploatacija neće završiti sve dok ćemo ‘mučiteljima’ davati novac da ubijaju za nas.
Eto, problematika je opsežna pa će biti tako i obrađena – iz socio-psihološka gledišta. Album će biti puno kritičniji, mnogo više samokritičniji a kao uvijek potpuno direktan (i mnogi to neće voljeti). Cilj je potaknuti ljude da budu (mentalno) aktivni, jer samo tada možemo očekivati pozitivne promjene u svijetu. Što se tiče labela, još je prerano da govorimo o tome.
Kakva je situacija s vašim koncertima? Svirate li live puno? Je li možda neki novi tour u planu?
U posljednje vrjeme ne sviramo baš puno. Trenutno koncerti nisu naš prioritet. U stvari nikada to nije bio naš prioritet (iako odsvirali smo zaista puno koncerata). U životu ima puno važnijih stvari. Ali, kao što sam rekao, pripremamo se za studio i što se tiče benda, trenutno glavni fokus nam je to.
Već ste dugo na sceni, možete li na neki način nabrojati pozitivne stvari koje su se na sceni poboljšale otkako ste počeli kao bend i i negativne stvari koje su se pogoršale?
Da, uskoro će biti 19 godina i sam ne mogu vjerovati kako vrijeme leti. Punkrock scena u Sloveniji i Europi je sve više povezana. Svi smo kao jedna velika punkrock familija i prilično je jednostavno ugovoriti koncert ili tour (ako bismo to željeli), bilo gdje u Europi (a čak i u Americi, Africi ili Japanu) jer u svakoj zemlji imamo frendove koji nam mogu pomoći. Ne znam. Možda to, da nema više onog “old school” vajba, ali mislim, da je to samo moja nostalgija. Ne žalim se. Možda i to, da na sceni nema baš puno nove mladeži, bar ne kod nas.
Kakva je situacija sa scenom u vašem kraju? Kakav je Ribnica grad?
Ribnica je mali gradić. Ovdje nema nikakve scene. Nema ljudi za alternativu. Nema alternativnog kluba. Nema ništa. Apatija. Svi tripaju na Zdravka Čolića, Tonija Cetinskog i Cecu. Opet moram spomenuti susjedni grad Kočevje (gdje stanje apatije nije puno drugačije, ali ima puno više alternative). Tamo smo kao tinejdžeri provodili većinu vremena i tamo su nas uz dobru muziku podigli u pankrokere.
Je li potrebno da hardcore punk bend ima tekstove koji imaju poruku odnosno angažirane tekstove? Je li se poruka hardcore punka kroz godine na neki način izgubila kroz konzumerizam?
Da, sve se razvodnilo, sve je postalo kliše. Ali pravi hardcore još uvjek je pravi hardcore. I to je najbolja, najiskrenija i najdirektnija muzika. Hardcore mora imati poruku! To ja razlog zašto je zapravo nastao hardcore. Hardcore nije samo muzika. To je način života. Punkrock počeo biti popularniji i to ga promijenilo u suštini. Zato se rodio hardcore. Ali nešto slično se tokom vremena dogodilo i sa hardcorom. Sve je progutala mainstream industrija. Ali to više nije hardcore, bikoz derz no sač ting es “pop-hardcore”. I sada više nitko ne zna što u stvari što je hardcore, sve je to postalo jedno te isto. Neki napimpani mtv bendovi nazivaju se hardcorom, a nemaju veze sa osnovnom hardcore idejom. Možda bih trebali izmisliti neki novi term (ali ne za hardcore – hardcore je hardcore, nego za ove nove šminkere).
Kako komentirate ponovo zveckanje oružjem u ovoj regiji i eskalaciju nacionalizma i najprimitivnijih ljudskih osobina, može li opća neimaština i siromaštvo donijeti uzlet novog nacizma kao što je ekonomska kriza 30-ih dovela naciste na vlast? Zašto ljudi uvijek popuše priču da je neko kriv za njihovu nesreću?
Mislim, da to stvarno ne treba moj komentar. “Ima ludih u selu”. Sve što se događa u političkoj areni, događa se zato što je tako isplanirano i služi nekoj agendi. Sa ljudima je vrlo lako upravljati. Iz aviona baciš kokakola bocu i stvara se kaos. Onda samo ponudiš riješenje (koje služi tvojoj agendi) za taj kaos. Ljudi će si sami izgraditi zatvor i sami će se zatvoriti unutra.
Postoji li neka skupina ljudi koja vuče konce cjelokupnog svjetskog kapitalističkog poretka? Nije li cijela priča oko teorije zavjera samo još jedan showbusiness za lakovjerne? Može li se situacija nekako promijeniti ili smo osuđeni svi zajedno na propast i new age fatalizam? Je li spas nasilje i urbana gerila?
Da, postoji i to više i nije neka velika tajna. To su najbogatije obitelji koje su uglavnom skrivene od javnosti (Rothschild, Rockefeller, Windsor itd.) i upravljaju masovnim medijima, bankama, korporacijama i svim važnijim političkim odlukama. To su egomanijaci i najveći sociopati današnjeg društva. Predsjednici i političke javne persone samo su maske na tom istom licu. Oni su klaunovi za entertainment i distrakciju javnosti. A prava agenda događa se u sjeni. Tu nema izbora. Glasanje je nebitno i tu je samo zbog toga, da se održava iluzija izbora i da ljudima daje osjećaj utjecaja i moći.. Korporacije vladaju svijetom. Novac je onaj koji vlada. Jer novac je u tom sistemu moć. Neki ljudi mogu to ismijavati, ali oni nemaju pojma o čemu se radi ili su insajderi.
Nešto je teorija zavjere a nešto drugo je zavjera s proverljivim informacijama i činjenicama. “Teorija zavjere” samo je derogativni naziv (populariziran od strane CIA) za ismijavanje, kategoričko negiranje i instant odbacivanje kritičkog mišljenja. U “teorijama zavjere” ima puno bullshita (i puno je podmetnutog namjerno), ali to ne znači, da neka zavjera ne postoji. A showbusiness će iskoristiti sve što donosi novac. Situacija se može promijeniti, ako se promijenimo mi. Nasilje nikad nije rješenje. Rješenje je NEnasilje!
Što je bezuvjetna ljubav? Može li bezuvjetna ljubav nadmašiti neko veliko razočaranje, izdaju, prijevaru? Možemo li dalje voljeti kao i prije ili još jače?
Teško je to odgovoriti. Bezuvjetna ljubav svakako može nadmašiti veliko razočarenje i prijevaru. Bezuvjetna ljubav može nadmašiti sve. Može nadmašiti svu bol i svu ljutnju u nas. To je najjača snaga univerzuma. Bezuvjetna ljubav u stvari je beskonačna inteligencija. To je esencija stvaranja. Ali teško je to obuhvatiti u formi čovjeka. Bezuvjetna ljubav je suprotno od ega. Međutim, moramo znati, da se tu ne radi o ideji “ljubavi”, kao što ju pretenciozno zamišljamo ljudi. Ovo nije neki sentimentalan osjećaj naklonosti i predanosti. Prava bezuvjetna ljubav voli sve i svakoga jednako jer zna, da smo svi mi jedno. Moramo biti svjesni, da je odvojenost materijalnog svijeta iluzija promatrača, koji materijalni svijet definira ograničeno sa svojim osjetilima. U stvari sve se isprepliće u kontinuiranom moru energije, bez podjela, bez granica – sve je jedno i svi mi smo dio tog jedinstva. Bezuvjetna ljubav znači voljeti, bez obzira što netko radi, ili kako je dobar u tome. Mi volimo jer smo ga prihvatiti kao takvog. Bezuvjetna ljubav nikada ne očekuje ništa za uzvrat, a to je razlog zašto nagrađuje onog koji daje. Uostalom, uvijek dobijemo ono što dajemo. To je sveobuhvatno. Morat ćemo shvatiti, da trebamo jedan drugog i “sjetiti” se naše veze s prirodom i planetom. Morati ćemo shvatiti, da trebamo brinuti jedan za drugog, brinuti za planetu, za prirodu i za sva bića sa kojima dijelimo ovu planetu. Ili to, ili totalno uništenje i vječni zaborav. Izbor je na nama.
Vjerujete li u revoluciju? Nije li veći prioritet da čovjek unutar sebe najprije pokrene i provede svoju osobnu revoluciju, pa tek onda može biti sposoban za eventualne društvene promjene?
Vjerujem u revoluciju. Ako ne bi vjerovao, to bi značilo predaju. Ali među ljudima prevladava filozofija “uvijek je bilo tako, drugačije neće biti nikad” koja svako ludilo zabetonira u vječnost i ne dopušta promjene. Ako ne dopuštamo promjene, promjena neće biti. “Pozitivno mišljenje” ne znači mišljenja pasivnih ljudi s lažnim optimizmom “sve će biti u redu”, koji sami neće učiniti ništa i očekuju, da će sve učiniti drugi umjesto njih, nego iskrena čežnja za pozitivnom promjenom sebe i okoline s aktivnim doprinosom.
Ali, kao što kažeš – prva je promjena u sebi. Revolucija počinje u kuhinji. Dakle, kada počnemo razmišljati zašto je život tako okrutan i nepravedan, zašto su ljudi tako ravnodušni i apatični i zašto nam se čini da sve vodi u propast, zapamtimo – tu nije riječ o drugima, tu je riječ o nama. Moramo se pitati, zašto mi radimo stvari koje radimo. Mi smo oni koji smo donijeli to u svoj život. A sve to s vrlo dobrim razlogom. Kako bi se razvijali i evolvirali. Lekcije koje moramo naučiti smo izabrali sami, jer samo mi znamo koje lekcije su potrebne za naš razvoj ili za razvoj naše svijesti. Smisao života na Zemlji je evolucija svjesti, a učenje nikad ne završava.
U naš život privlačimo ljude, mogućnosti, iskustva i odnose kako bi naučili nešto od toga i to “nešto” je da postanemo bolja osoba. Doznajemo da moramo biti strpljivi i tolerantni. Kroz život učimo kako možemo pomoći drugima, da budu najbolje što mogu biti i da će oni nam pomoći, da mi postanemo najbolje što možemo biti. Prečesto želimo promijeniti ljude. Ali moramo se naučiti, da vidimo sebe, da vidimo ono što moramo promijeniti u nama, a ne ono što želimo da drugi promjene u njima. Moramo se naučiti prihvatiti ljude onakve kakvi jesu, a podržati ih u promjeni stvari koje trebaju promijeniti kod sebe. Na umu moramo uvijek imati, da ljudi i sva bića koji dolaze u naše živote, dolaze kako bi pomogli promijeniti ono što moramo promijeniti u nama. Na kraju, jedina osoba koju zaista možemo promijeniti, smo mi sami.
Na taj način, svi moramo shvatiti, da smo sami krivi za svoje nezadovoljstvo. To što radimo drugima, to nas udara natrag. Prestanimo okrivljavati sve ostale. Prestanimo paničariti o globalnoj tiraniji, korupciji i prirodnim katastrofama, te obratimo pažnju. Promatrajmo okolinu i fokusirajmo svijest. Zemlja nam nešto govori. Govori nam ono što nije u redu s nama i kako to popraviti, jer Zemlja je samo još jedan aspekt nas samih. Rat i svi sukobi na planeti su odraz unutarnjeg sukoba ega i duše odnosno ego dominacije – sebičnosti. Stoga rješenja ne tražimo izvana. Istina prebiva u unutrašnjosti čovjeka. Možemo samo promijeniti sebe. Promjene neće učiniti nitko drugi nego mi sami. Vjerujmo u moć pojedinaca. Mi smo samo ogledala jedni od drugih, a svi smo jedno. S promjenom u sebi tako direktno utječemo na svu okolinu, baš kao promjena u djeliću fraktala u trenutku promijeni cijeli njegov izgled. Promjena će se dogoditi kada se ljudi sami počinju mijenjati.
Najveća mudrost je u jednostavnosti. Ljubav, strpljenje, tolerancija, poštovanje, opraštanje, ljubaznost, poštenje, empatija. Ništa kompleksnog. Podijelimo nesebično, bez pomisli na ono što ćemo dobiti za uzvrat. Ljubav je čin davanja. Ljubav nije ono što netko čini za nas, nego to što mi možemo učiniti za drugu osobu. Poštujmo razlike, bez obzira na rasu, spol, spolnu orijentaciju, vjeru ili vrstu bića. Tada, i samo tada, svijet će se promijeniti. Neka srce porazi ego.
To je sve za ovaj put. Hvala na interviewu. Za kraj, koja je poruka Golliwog ljudima koji čitaju ovaj zine?
Ne činite drugima ono što ne želite, da drugi čine vama i slušajte dobru hardcore muziku.
Beogradski streetpunk bend je nedavno izdao novi album o kojem je već nedavno bilo riječi u ovom zineu. Album mi već neko vrijeme ne izlazi iz playera, jer je prepun odličnih streetpunk himni. Bilo je krajnje vrijeme da malo porazgovaram s bendom o raznim temama.
Dobrodošli u moj webzine. Za one koji ovo čitaju molim da se malo predstavite i kažete nešto o bendu.
Pozdrav. Za ljude koji ne znaju, postojimo 7-8 godina, imamo iza sebe 3 albuma, gomilu koncerata i dobrih ljudi koje smo upoznali na istim.
Nedavno ste objavili novi album. Gdje je snimljen? Kakav je feedback na album? Kako ste postigli to da na albumu nema ni jedne loše pjesme? Jesu li svi tekstovi inspirirani stvarnim događajima?
Prema onome što su meni ljudi rekli bilo je samo pozitivnih komentara, a sad o kvalitetu pesama neka raspravlja publika, nama su sve drage jer smo se fino potrudili i uložili dosta vremena i pozitivne energije u ceo album.
Album je radjen u sopstvenoj režiji,sem bubnja i nekih vokala,dakle kućna ( Cessina ) radinost uglavnom.Pesme su se nekako redjale same od sebe,tekst bi legao na muziku na probi i sledila bi samo neka detaljna razrada.Tekstovi su u stvari svuda oko nas,hteli smo da prenesemo ono što mi vidimo oko sebe,šta nam smeta a šta nas drži tu gde jesmo.
Kada radite pjesme, što dolazi prvo, riff ili tekstovi?
Zavisi, svako dođe sa nekom idejom na probu pa se onda usaglašavamo i dopunjujemo.
Kako stojite s gigovima? Jeste li već svirali u Hrvatskoj? Jeste li imali još inozemih gigova?
Uskoro krećemo sa promocijom novog albuma, neki koncerti su već u planu, ali da ne otkrivamo prerano, sve se može ispratiti na našoj zvaničnoj Facebook stranici. Što se tiče koncerata van Srbije, bila je 2011. mini turneja u Crnoj Gori, u par navrata smo išli u Rumuniju i BiH, a prošle godine smo overili i Zagreb u sklopu Streetriffs festivala i možemo reći da je odziv bio bolje nego očekivan, a suvišno je reći koliko smo se vrhunski proveli. Čak smo i sutradan išli na Trg Bana Jelačića da ispratimo tekmu Hrvatska – Turska.
Nedavno sam čuo da je scena u Beogradu prilično razjedinjena i podijeljena na ekipe. Je li to istina? Kakva je kohezija i međusobno prijateljevanje i podržavanja bendova na vašoj sceni?
Nije svakako da se svi drže zajedno kao devedesetih godina kada je scena bila raznovrsnija, veća i jača, ali je pre svega bitno da postoji. Ima tu političkih podela, ali najveći deo BG pank scene se drži zajedno, tj. ljudi koje ne zanima politika već samo dobri koncerti i druženje. Međusobno pomaganje bendova je tu, nismo mi metalci i rokeri da ljubomorišemo jedni na druge (čast izuzecima), ali sve to može i mora da se dovede na neki viši nivo.
Kako ste došli u dodir osobno sa underground punk scenom? Možeš li se sjetiti prvog punk hardcore koncerta kojem si prisustvovao?
David: Ja sam u priči od 12 godine života, znači evo već 16 godina, a moj stariji burazer je glavni krivac za to. Prvi koncerti su mi bili sa 14-15 godina, izlazio sam u to vreme u Mladenovac kada je tamo scena postojala, a par godina kasnije sam se i priključio tamošnjem pank bendu.
Pera: Teško da mogu da se setim,medjutim za stajanje sa ove strane mikrofona je kriva jako teška priča, izgubio sam prijatelja, neki stihovi su tad postojali koji su njemu značili i eto…
Kako komentirate ponovo porasle političke tenzije u regiji, na razini Srbija-Hrvatska? Općenito kako komentirate rast desnih političkih opcija u zemljama regije i treba li Srbiji ulazak u EU? Kako se u prosjeku živi u Srbiji?
Jačanje desnice je samo nuspojava na neodrživi sistem kapitalizma koji nikom ne prašta, moralo je kad tad doći do toga. Ja lično sam protivnik ulaska u EU, a to pičkaranje političara dveju vlada me takođe ne čudi, jeftini politički poeni da se zadrži vlast. Mnogo je prostog naroda na ovim prostorima, a cela zajebancija devedesetih godina nas izgleda nije naučila kuda sve to vodi. Imam dobre prijatelje u Hrvatskoj koji zdravo razmišljaju i da se ja pitam sve normalne bih stavio na jednu stranu, da pijemo pivo i da se družimo, a druge na drugu pa nek se tamane kome je do puškaranja. A kako se živi? Ne živi se, preživljava se, al’ samo bez sikiranja jer treba ostati ‘ladne i bistre glave.
Mi smo u Zagrebu dočekani fenomenalno,momcima iz Šanka naklon do poda,dok je takvih,a ima ih mnogo,biće sve ok. Što se mene tiče stavovi i jednih i drugih su nebitni dok smo mi voljni da budemo ljudi jedni prema drugima. Čovek je čovek ma odakle bio. Sa pizdama je isto.
Recimo da ti netko ubije ili siluje djevojku/ženu /sestru i zbog političkih veza i/ili bogatstva bude oslobođen, podržavaš li u tom slučaju street justice odnosno osvetu? Je li moralno opravdana?.
Teško pitanje,ko zna šta je neko spreman da uradi sve dok ne dodje u odredjenu situaciju.Koliko god je emocija prisutna u odredjenom problemu,mozak je ipak na prvom mestu.
Na oi i streetpunk sceni često u današnje doba bendovi vole reći mi smo apolitični, politika nas ne zanima i slično…nije li to kukavičluk i skrivanje pred problemima, jer sve je danas politika. Čak i kada odeš po kruh i mlijeko, a ono poskupi to je politika…ne misliš li da se od politike ne možeš sakriti, a dal bi se jedan punk hardcore bend trebao skrivati?
Mislim da ideologije treba ostaviti nekom drugom, a koncerti pre svega treba da obiluju pozitivnom energijom i dobrim zezanjem. Mi smo bend koji ima šta da kaže, ne toliko protiv politike već protiv celokupnog sistema koji je iskrivljen do besvesti, dobrim delom zahvaljujući političarima. Tu smo da kažemo o svemu što nam smeta duže vreme ili u datom trenutku, zato smatram da je novi album dobar baš zbog iskrenih tekstova.
To je sve za ovaj put. Za kraj, jedno pitanje. Nedavno smo frend i ja raspravljali kako to da srpski bendovi svi uvijek naprave odličnu produkciju odnosno snimak dema/albuma/ep-a… Zašto je to tako hehe? Ima li neka posebna formula?
Što se tiče produkcije,nema neka formula.Navikli smo da nemamo para za ozbiljan studio, skupu produkciju itd, pa smo primorani sve sami da radimo, preko snimanja mixanja, do snimanja spotova, montaže…Naravno, u početku i nisu tako dobri snimci, ali vremenom se sve uči polako, tako da i to dolazi na svoje mesto. Drugo, sami znamo najbolje šta želimo da dobijemo na snimku, što nam možda neko ko nije član benda ne bi dobro izveo. Da bi došao do solidnog snimka u kućnoj režiji potrebna je upornost i dobra volja.
KRAYKULLA-WEBZINE 