Nisam bio glup klinac. Bio sam prilično lijen i buntovan ponesen energijom hardcorea i punka tih mladenačkih dana. Da mi je ova pamet i rezoniranje koje imam danas bilo na raspolaganju tih dana, često se pitam kojim putem bi krenuo moj život.

Sva četiri razreda gimnazije sam završio sa uspjehom dobar, pošto mi se nije dalo učiti i biti dobar momak. U prvom razredu išao sam na popravni iz kemije, u drugom iz matematike, u trećem iz fizike, a u četvrtom, gle čuda, nisam išao na popravni. Pošto sam sve završio sa dobar, što se tiče same mature, dao sam si truda i završio maturu sa uspjehom odličan. Moj otac je u to doba imao malu eksport import firmicu, onako one man show firmica, a majka je bila odvjetnica. Realna perspektiva mi je bila ekonomski faks ili pravo. Mene je kao majmuna bolio kurac za bilo što, pa rekoh whatever, a majka me naravno preko veze upisala na Pravni fakultet, smjer diplomirani pravnik, vanredni studij. Iako sam bio vanredni, svejedno sam živio dosta u Zagrebu, u kvartu Utrine, a cimer mi je bio bakin buraz stariji od mene odokativno 60 godina. Super ha? Čak sam prvu godinu položio relativno brzo, a pošto sam često bio u Zagrebu, mogao sam se naći i družiti sa frendovima iz tog grada i bilo mi je cool.

(radije mi se pjevalo u hardcore punk bendu nego išlo u školu i učilo)

Što se mog benda Corewar tiče, bio je to jako lijep period. Marljivo smo radili nove pjesme u Zagorovoj garaži, svirali smo hardcore punk kakav volimo i sa smiješkom se sjećam pjesama kako su nastajale. Tada je bilo na sceni jako puno anarho hardcore punk bendova sa anarhističkim i političkim tekstovima, pa sam bio prilično pod utjecajem takvih bendova kada sam pisao tekstove za Coreewar. Isto tako sam bio pod utjecajem New York hardcore bendova i kalifornijskih melodičara, pa se može reći da sam pokupio najbolje od ponuđenog. Tekstovi su bili odraz onog doba i političke situacije. Miješao sam hrvatske i engleske tekstove otprilike u jednakom omjeru. Neke pjesme je napisao Zagor, a bogme smo na probama drapali i pokoju obradu koja nam je ostala od Banda bend vremena. S Igijem na bubnjevima bend je bio pun pogodak, Zagor je bio prirodni talent za hardcore gitarista, a Krle se prestao duriti i sve bolje je svirao bas.

Scena u Čakovcu i Varaždinu se budila, pa je nekako sve više nastajalo fanzina i radilo se dosta koncerata. U prosincu 1996.pohodili smo odličan koncert u BKD Željezničaru u Varaždinu. Radilo se o koncertu koji je bio dio Anti Playback toura, svojevrsne mini turneje nekoliko bendova po Hrvatskoj. Svirali su Beermacht iz Zagreba koji su mi bili zapravo prilično bezvezni. Osim njih tu su bili zadarski punkrockeri Trn u oku koji su jedno vrijeme bili prilično popularni i imali dosta ekipe koja ih je pratila. Meni su njihove kazete bile okej, ali ništa posebno.

(Trn u oku-Anti Playback tour)

Kao headlineri turneje su svirali Alergija iz Zadra, predvođeni karizmatičnim vokalom Stipom, koji je mislim bio i organizator cijelog projekta. Alergija ja bio bend koji je prilično dobro svirao, a radili su i fini oi/streetpunk, onako baš kako treba. Prva dva albuma su im bila odlična, kasnije su malo izgubili oštrinu i kvalitetu pjesama, ali bili su stvarno okej bend.

(Alergija)

Po dvije stvari pamtim ovaj koncert. Bilo je prilično hladno, pa smo se pošteno smrznuli ispijajući alkohol prije koncerta. Kada smo pohodili vlakom gigove u Varaždinu, bilo u BKD-u ili u Grazia kafe baru ili u Rogozu, uvijek smo ispijali cugu iza onih garaža u blizini BKD-a. To je bilo naše mjesto, obavezna stanica za ispijanje i druženje prije polaska na samo mjesto gdje se održavao koncert. Ispijajući te večeri derivate, Bruno, Lazar, Zagor i ja osnovali smo Hardline Alkoholikse. To je bio naš zajebantski gang odgovor na u to doba rastući mit o hardline straight edge pokretu koji zapravo nije ni postojao i bio je prilično trend, ali pravih strejtera se moglo nabrojati na prste jedne ruke. Ostalima je to služilo kao šminka, trend i pokriće za nasilje. Mi smo bili obrnuto, znači Hardline Alkoholiksi, pa ako ne piješ, you are not our friend jebiga!

(Hardline Alkoholiks)

Druga stvar po kojoj pamtim taj gig je bend koji je svirao kao prvi bend te večeri, a to je bio varaždinski bend Ateisti. Naprosto su me otpuhnuli! Prije sam čuo za njih, imali su neku kazetu snimljenu na probi koja je kružila okolo, na kojoj su još svirali kao trio, Najke-gitara/vokal, Vugra-bas, Brna-bubnjevi. Svirali su fenomenalni melodični hardcore punk sa tekstovima u kojima se baš svako mogao pronaći.

Najke je bio stvarno najbolji gitarist na ovim prostorima, sjećam se kasnije kada je Corewar svirao gigove sa Ateistima kako je Najke sa lakoćom svirao Vivaldija za vrijeme tonske probe, onako jednostavno, kao da kuha tjesteninu!

(Najke u akciji)

Taj gig na Anti Playback touru im je bio prvi sa novim vokalom, Žiherom. Dečko je super pjevao i cijeli bend je bio jako kvalitetan, a što je još bolje radili su stvarno odlične pjesme. Gledao sam ih uživo i dijelio stage s njima mnogo puta nakon toga, ali ovaj gig Ateista ću uvijek pamtiti po tome što sam ih tada zavolio, upoznao i što su mi postali najdraži varaždinski punk bend ikada!

(Žiher-Ateisti)

Ubrzo su objavili kazetni demo album Zašto? snimljen u čakovečkom studiu Ultravox kod danas pokojnog Darka Belovića, ta kazeta mi nije izlazila iz kazetofona mjesecima. Bend je kasnije doživio neke izmjene u postavi, no početni trojac Najke, Brna,Vugra je ostao do samog kraja. Izdali su još jedan studijski album Oni ponovo je Najke preuzeo vokale. Pri kraju postojanja je u bendu još pjevao i Krsto(ex DT Pijoniri).

(Brna-Ateisti)

Ateisti ne postoje već jako dugo. Najke je kasnije uspješno nastavio put kao gitarist poznatih Overflow. Brna je zbog problema sa zakonom bio u zatvoru jedno vrijeme, nemam pojma gdje je sada, kao što nemam pojma ni gdje je i što radi Žiher. Vugra je nažalost prošle godine preminuo, počivaj u miru, tvoj duh živi zauvijek kroz glazbu i uspomene.

(Vugra-Ateisti-R.I.P.)

U to vrijeme je otvoren i jedini(zasad) čakovečki skvot kojeg smo zvali Gajba. Zapravo se radilo o jednoj povećoj prostoriji koja se nalazila u bloku zgrada crvene boje, negdašnjem naselju Eduarda Kardelja, danas je to Ulica Ivana pl.Zajca, odmah pokraj Lidla. To je bilo nekakvo napušteno spremište, koje je zjapilo prazno, a Trčo, Krle i Digić koji su živjeli u naselju su odlučili da bi to trebalo skvotirati, pošto nismo imali nikakvu prostoriju za sebe, a dolazila je Nova godina i doček, pa smo željeli negdje biti. Pod utjecajem fanzina u kojima smo čitali o skvotovima imali smo puno inspiracije i energije i prostorija je ubrzo bila očišćena. Sklepali smo neka drvena vrata, dovukli smo iz obližnje škole neke klupe i stolice koje su im bile za otpis, pa su nam ih donirali. Tada je skvot nazvan Gajba, mislim da je Trčo bio idejni otac tog imena. Cijela Gajba se sastojala od tri prostorije:glavne, čije zidove smo polijepili plakatima sa naših pohoda po gigovima. Uz plakate, na zidu je bila i jedna preparirana ptičurina koju je netko ukrao iz kabineta biologije jedne od čakovečkih srednjih škola, a sjećam se i legendarnog čavla na kojeg smo stavljali sve račune svakog kupovanja cuge po dućanima. Ostale dvije prostorije su bile manje, jedna zvana Jebaona, ali je bila tako odvratna da tamo nitko ne bi odveo ni najgoreg neprijatelja, a kamoli curu ili dečka. Treća prostorija se zvala Destroy room, ustvari je bila mala ostavica sa umivaonikom. Gajba je služila uglavnom  za naša divljanja i ispijanja alkohola, rođendane, karteraj, slušanje muzike i općenito uživanje. Lazar je imao punjive baterije za kazić kojeg je znao donijeti u subotu, pa smo popili i uz mjuzu urlali naše punk hardcore himne. Lazar je napravio kompilacijsku kazetu za naše fešte, nazvali smo je Gajba kompilacija. Od bendova koji su bili na kazeti sjećam se Razlog za, Antifrika, Nule, Provokacije…Trčo je bio ljubomoran pošto nije baš znao te pjesme, pa je napravio Gajba kompilaciju vol 2 koja je sadržavala uglavnom strane bendove i pjesme koje nisu bile baš za feštu, pa ta kazeta nije često bila u kaziću.

Prikladno, nazvali smo se Gajba Crew! Gajba je opjevana u pjesmama mog benda Corewara(kasnije je Lazarovo Motorno ulje obradilo na albumu tu pjesmu) i u pjesmi Trčovog Youth Againsta.

Prvi doček Nove godine 1996./97. u Gajbi je bio događaj za pamćenje! Uz Gajba crew kod nas su boravili i gosti, to su bili panksi iz Pule koje sam tada prvi puta upoznao, a kasnije smo s njima puno prijateljevali. Kod nas su bili Danilo, pokojni Šela, Toster, Zaha, Mićo i drugi čijih se imena, nemojte zamjeriti, ne mogu sjetiti. Taj doček osim brutalne pijanke i dobrog partija nije imao nikakvih ekscesa, ali ga dan danas pamtim kao jednu od boljih fešti iz tog razdoblja.

Vladaju različita mišljenja o izgledu ljudi na koncertima i sceni. Kao klincima bilo nam je naravno važno kako izgledati, jer kada si klinac i friški na sceni određena uniforma ti je važna. Kasnije s godinama, govorim iz svojeg kuta, postane nekako nevažno kako tko izgleda. Hardcore scena mi se oduvijek osim glazbe i poruke sviđala i  zbog toga što nekako nije bilo važno kako izgledaš. Po mom mišljenju punk scena, iako mi je glupo te dvije scene razdvajati, je bila puno striktnija u tom pogledu. Ponekas si mogao slušajući neki bend na kazeti maštati kako izgledaju i složiti si neku, uglavnom pogrešnu, percepciju o izgledu članova benda. Ispričati ću ti jednu anegdotu u vezi toga. Pričao sam prije o tom tamnom dobu srednjih devedesetih kada je vladao nacionalizam. Bratoubilački rat je upravo završio, pumpala se naveliko mržnja među narodima bivše Jugoslavije, a mi smo rekli jebite se i krenuli drugim putem, plazeći preko zidova nacionalizma i rata. Bendovi iz Srbije rane 1997.nisu još dolazili svirati u Hrvatsku, ali potrefila se sreća da je jedan od omiljenih bendova svirao na touru u Ormožu u susjednoj nam Sloveniji i to u kultnom klubu Unterhund. Bend je naporno putovao u Sloveniju preko Mađarske okolnim putem, jer kroz Hrvatsku nisu mogli. Padao je tog dana jak snijeg i bilo je pitanje hoće li vlak uopće voziti, i hoće li se uspjeti probiti tih 30-ak kilometara do Ormoža. U našim glavama su Totalni promašaj, sudeći samo po muzici s kazete, jer ih nismo nikada vidjeli, imali image opakih pankerčina sa irokezama do neba. Desilo se neizbježno. Došavši u prilično prazan Unterhund, zatekli smo skupinu tihih momaka običnog izgleda. Trčo je naravno pitao kada dolazi Totalni promašaj, a oni su pomalo zbunjeno i stidljivo odgovorili da su oni Totalni promašaj. Malo neugodna situacija, zar ne? Natjera čovjeka da se zamisli, a i ponekad razočara kada ti se u glavi sruši taj neki image čovjeka kojeg si zamislio.

(Totalni promašaj-Unterhund)

Bila je to plodna i dobra godina što se tiče scene. Sve više i više fanzina na ovom području je preplavilo scenu. No faith kojeg smo radili Igi i ja se ugasio nakon dva broja. Pojavio se zine kojeg je radila Gajba crew, zvao se Shark Attack(samo jedan broj je izašao). Pepi Pavlic je radio fanzin Život na sjeveru koji je bio prilično dobar zine s kvalitetnim materijalima. U Varaždinu je Ivana Benčina radila fanzin Roxanne i bio je baš onako, kako se u to doba zvalo punk-as-fuck zine. Sandro Ptiček je još uvijek radio Živjela komercijala fanzin koji je bio za koplje viši od svih ostalih fanzina ovog područja i jedan od najboljih fanzina koje sam uopće u životu imao prilike čitati. Teo je negdje u to vrijeme izdao i prvi broj vrlo važnog fanzina You&me koji je bio fini miks osobnog i političkog fanzina i po mom mišljenju vrlo važan za tadašnju fanzinsku scenu zbog prilično dobre prođe i naklade po cijelom svijetu, pošto je bio na hrvatskom i engleskom jeziku.

Scena je cvala, prestali su nas zaobilaziti i uvjetno rečeno veći hardcore bendovi kao što su Earth Crisis i Turmoil koji su svirali u Koprivnici, Ignite i Straight Faced koji su svirali u Kutini(Baraka), Biohazard u Zagrebu, Integrity i Fury of Five u Ivaniću itd…Kao da su klinci u cijeloj zemlji otkrili nešto čime su se mogli oduprijeti mraku, privatizaciji, gubitku posla s kojim su im roditelji bili suočeni, siromaštvom. Imali smo nešto svoje s čim smo se mogli ponositi, iako možda izvana nekom vanjskom promatraču izgleda smiješno.

(kraj četvrte epizode-nastavlja se….)