Dugoočekivani album zagrebačkog benda Pičke vrište je konačno ugledao svjetlo dana preko Dostava zvuka labela i može se nabaviti u fizičkoj cd verziji i digitalnoj verziji. Imao sam tu sreću da preslušam i recenziram ovaj album za moj webzine.

Što napisati kada smatraš ljude u ovom bendu više familijom, prijateljima, a da ispadne objektivno i neutralno? Jako teško. Prvi susret sa ovim bendom imao sam 2014.godine kada im je izašao album prvijenac “Nedovršena priča” kojeg i dalje smatram jednim od najboljih melodičnih punkrock albuma na ovim prostorima ikada. Odmah sam se zaljubio u ovaj bend i njihove tekstove, emocionalni melodičan punk i malo su mi uspjeli popuniti rupu koja je nastala nakon smrti Tony Sly-a i Pičke vrište su mi postali hrvatski No Use For A Name, zvukom i pjesmom i njihova muzika mi je pomogla u mnogim teškim situacijama i natjerala me da se dignem i nastavim dalje i našao sam se u tim tekstovima i melodijama, sretan da nisam sam, da ima ljudi koji slično razmišljaju i imaju slične muke i more kao i ja. S vremenom smo se upoznali na njihovim gigovima i postali smo prijatelji, željno slušali nove stvari i isčekivali kada će izaći studijski snimljen drugi album.

Godine čekanja su prošle i album je tu. “Crna kutija” sadrži deset pjesama. Po mom mišljenju novi album je drugačiji od “Nedovršene priče”, ne toliko tekstualno ili konceptualno koliko je muzički tehnički dignut na viši nivo. Pjesme imaju više gitarskih solaža od albuma prvijenca i više su metalizirane, malo podsjećaju na Strung Out ili Authority Zero, što me uopće ne čudi poznavajući glazbene ukuse braće Rašidagić, obojice gitarista benda. Svi tekstovi su opet na hrvatskom jeziku i opet su odlični, puni emocija, unutarnje borbe, nade, bijesa, pa ponekad i očaja. Izdvojiti ću neke pjesme koje su meni sjele kao instant hitovi ovog albuma. Kao prvo, “Tko ostaje”, odlična punkrock himna o prijateljstvu, borbi koja nikada ne prestaje i meni jako inspirativnoj pjesmi muzički i tekstualno. “Sve ili ništa” je bila najavni single i lyric video za album i riječ je o atipično brzoj, pomalo bijesnoj i metaliziranoj pjesmi koja je šaka u oko svim kritičarima benda i scenskim šalabajzerima koji nemaju drugog posla osim kritiziranja po tipkovnicama u tri ujutro unutar svoja četiri zida. “Večeras odlazim” je pjesma čija melodija i tekst, pogotovo refren, me najviše nekako emocionalno pogodila i moram priznati da su mi oči zarosile slušajući ovu predivnu himnu. Pičke vrište su se kao i na prvo albumu i ovdje dotakle politike i borbe protiv nepravde u pjesmi “Psi rata” odličnog uvoda i in your face teksta i melodije. Nadalje, “Sedam godina” je još jedna pjesma koju sam jako zavolio i pošto je još nisam čuo uživo na koncertima, jedva čekam gig na kojem će je svirati. “Nije gotovo” je najmetaliziranija pjesma albuma koja ima puno melodičnih singalong dijelova i perfektna gitarska solaža obje gitare i siguran sam da će stvar biti ubojita na gigovima. “Mi” je jaka pjesma, koja govori o njima, momcima iz benda, ali i svima nama, meni, tebi, koji smo dječaci i djevojčice koji nikada neće odrasti onako kako neki tobože normalni svijet traži, ali ustvari mi smo normalni i mi smo oni kojima ti takozvani obični ljudi plaše svoju djecu.

Jako sam sretan što mi je ovaj bend prije četiri godine ušao u moj život i obogatio moj život za (zasad) dva prekrasna albuma koji su imali veliki utjecaj na mene kao osobu i čija muzika i tekstovi su mi puno pomogli i napravili me na neki način boljim čovjekom.

10/10

https://www.facebook.com/PickeVriste 

https://pickevriste.bandcamp.com