Prije 4 godine hrvatska underground scena je izgubila jednog od najboljih ljudi, najboljih prijatelja, najbolje braće. Još boli kad se sjetim da nas je naš brat Emil Marciuš napustio tako naglo i šokantno. Svake godine se njegovi prijatelji sjete njega i napravi se koncert koji je tribute, sa bendovima u kojima je Emil svirao ili u kojima svira netko od njegove obitelji. Ove godine me iznenadilo da se u Prostoru uz nas staru gardu našlo toliko mladih snaga i to raduje moje srce da ima netko tko nastavlja borbu i tko svira dalje i scena počiva na zdravim nogama. Prvi su nastupili PROSTI PRST, naše mlade snage na međimurskoj underground sceni i moram priznati da, iako su dosta puta već svirali okolo tu kod nas, ovo mi je bilo prvi puta da ih gledam i slušam uživo. Dali su nam 50 ak minuta svog autorskog materijala sa prvog EP-a kojeg su nedavno izdali. Prosti Prst sviraju neki miks metala, punk rocka, sa primjesama grungea tu i tamo. Noa je super frontman i bend ima zavidnu bazu fanova odnosno mladih snaga koji pohode njihove koncerte. Meni su se jako dopali. Za kraj su odgruvali obradu moćne Sepulture-Territory. Nakon njih na binu stupaju veterani NAJVERIBEST, meni još od 90-ih jedan od najdražih bendova međimurske scene, a i šire. Dugo ih nisam gledao live, a nisu ni pretjerano aktivni u zadnje vrijeme. Za početak seta su odsvirali tri instrumentalne pjesme, za koje brijem da su nove stvari, samo još nema vokala na njima, a muzika je odlična i jedva čekam da ih dovrše. Oni su se zajebavali da je to predgrupa Najveribestu, a tada nastupa “pravi” Najveribest. Standardan polusatni set od Idemo na more, Ustanimo trčimo, Mučenje i glupost, Noćna mora, Najveribest, Fuckin War, Bar nešto i za kraj su ponovili još jednom Najveribest. Hiper energičan nastup cijelog benda pogovoto frontman Vito je pokazao da još itekako ima dinamita u kostima. Za kraj su nastupili WAITAPU, bend u kojem je Emil ostavio nekako najveći trag, koji mu je zapravo bio životni projekt što se tiče sviranja u bendovima u kojima je svirao. Waitapu dijele istog bubnjara s Najveribest, a još sviraju i dvojica članova, gitarist i basist poznat po radu s Emphasis. Waitapu su pružili kojih sat vremena kvalitetnog duba, post rocka s tu i tamo izletom u žešće riffove i s podosta semplova dajući plesnu, a istovremeno nekako mističnu atmosferu i kao da sam mogao vidjeti Emila na bini kako roka svoj bas s njima. Nadam se da nas je gledao od nekuda i bio ponosan na nas, da scena koju je s ljubavlju stvarao i čiji je bio dio živi i dalje, djelomično zahvaljujući i njemu.