Uruk High dolaze iz Varaždina i kako sami kažu sviraju epic heavy stoner war metal i malo se zna o stvarnom identitetu ova tri Orka koji sviraju u ovom bendu. Album je objavljen točno na 133.rođendan J.R.R. Tolkiena, pošto je on inspiracija za ovaj bend odnosno njihove pjesme. Na albumu se nalaze 9 pjesama. Produkcija je onako malo sirovija i prljavija i dodaje na dojmu atmosfere Orka i zadimljenog podzemlja Isengarda, a ziher sam da bi Uruk High bili top bend kada bi radili turneju po Mordoru svirajući hordama fanova Orka. Ono što još fascinira na ovom albumu osim up tempo pjesama i odličnih muzičara je pjevanje koje je onako posebno, grleno kao da slušam prave Orke, tko zna, možda i jesu hehe? U tekstovima ima i dosta humora i zajebancije, sa naslovima kao što su Saruman’s Stash, Smoky Mines Of Moria, Weedowmakers ne možeš pogriješiti. Zato supportaj svoju lokalnu bandu Orka i preslušaj ovaj album i zapitaj se na čijoj si strani.
Evo legendarni Šveđani stigli već do trinaestog studijskog full albuma koji sadrži deset moćnih stvari. Meni se čini nakon slušanja ovog albuma da nisu snimili ovako dobar opus već godinama, makar je i ovaj album oprobana formula sporijih galopirajućih pjesama, brzih true metal himni za sing along i mahanje šakom po zraku i poneka balada, u ovom slučaju odlična Hope Springs Eternal. Meni je još i odlično sjela The End Justifies sa himničnim i fenomenalnim refrenom, Capture The Dream je isto vrijedan spomena, kao i Rise Of Evil. Kako ja volim taj švedski zvuk gitara, dal u švedskim death metal bendovima ili u ovakvim true power metal velikanima kao što su HammerFall. Joacim Cans zvuči uvjerljivije no ikad na vokalu, a tu su i odlični rifovi i melodije Oscar Dronjaka i Pontusa Norgrena. Album je pitak, pun hitoidnih stvari koje vjerujem zvuče super uživo iako sam ovaj bend gledao samo jednom uživo i to daleke 1999.godine, kada su imali samo prva dva albuma vani. Eto, ako volite ovakve bendove preporučam novi HammerFall album.
Prije 4 godine hrvatska underground scena je izgubila jednog od najboljih ljudi, najboljih prijatelja, najbolje braće. Još boli kad se sjetim da nas je naš brat Emil Marciuš napustio tako naglo i šokantno. Svake godine se njegovi prijatelji sjete njega i napravi se koncert koji je tribute, sa bendovima u kojima je Emil svirao ili u kojima svira netko od njegove obitelji. Ove godine me iznenadilo da se u Prostoru uz nas staru gardu našlo toliko mladih snaga i to raduje moje srce da ima netko tko nastavlja borbu i tko svira dalje i scena počiva na zdravim nogama. Prvi su nastupili PROSTI PRST, naše mlade snage na međimurskoj underground sceni i moram priznati da, iako su dosta puta već svirali okolo tu kod nas, ovo mi je bilo prvi puta da ih gledam i slušam uživo. Dali su nam 50 ak minuta svog autorskog materijala sa prvog EP-a kojeg su nedavno izdali. Prosti Prst sviraju neki miks metala, punk rocka, sa primjesama grungea tu i tamo. Noa je super frontman i bend ima zavidnu bazu fanova odnosno mladih snaga koji pohode njihove koncerte. Meni su se jako dopali. Za kraj su odgruvali obradu moćne Sepulture-Territory. Nakon njih na binu stupaju veterani NAJVERIBEST, meni još od 90-ih jedan od najdražih bendova međimurske scene, a i šire. Dugo ih nisam gledao live, a nisu ni pretjerano aktivni u zadnje vrijeme. Za početak seta su odsvirali tri instrumentalne pjesme, za koje brijem da su nove stvari, samo još nema vokala na njima, a muzika je odlična i jedva čekam da ih dovrše. Oni su se zajebavali da je to predgrupa Najveribestu, a tada nastupa “pravi” Najveribest. Standardan polusatni set od Idemo na more, Ustanimo trčimo, Mučenje i glupost, Noćna mora, Najveribest, Fuckin War, Bar nešto i za kraj su ponovili još jednom Najveribest. Hiper energičan nastup cijelog benda pogovoto frontman Vito je pokazao da još itekako ima dinamita u kostima. Za kraj su nastupili WAITAPU, bend u kojem je Emil ostavio nekako najveći trag, koji mu je zapravo bio životni projekt što se tiče sviranja u bendovima u kojima je svirao. Waitapu dijele istog bubnjara s Najveribest, a još sviraju i dvojica članova, gitarist i basist poznat po radu s Emphasis. Waitapu su pružili kojih sat vremena kvalitetnog duba, post rocka s tu i tamo izletom u žešće riffove i s podosta semplova dajući plesnu, a istovremeno nekako mističnu atmosferu i kao da sam mogao vidjeti Emila na bini kako roka svoj bas s njima. Nadam se da nas je gledao od nekuda i bio ponosan na nas, da scena koju je s ljubavlju stvarao i čiji je bio dio živi i dalje, djelomično zahvaljujući i njemu.
KRAYKULLA-WEBZINE 