Negdje stoji podataka da je ovaj film iz 1973., a na IMDB-u da je iz 1974., no nije ni bitno, jedino što je bitno je da je dobar film. Ovaj film ima odličnu glumačku postavu, ali u sporednim ulogama, kao što su Christopher Lee, Joan Collins, Herbert Lom i Jane Birkin, no zapravo je glavni glumac Robert Hardy koji igra Edwarda Fostera, čovjeka koji je naslijedio imanje od kolege, prijatelja koji je preminuo u psihijatrijskoj ustanovi praktički Edwardu na rukama. On dolazi na imanje, počinje živjeti u velikoj samotnoj kući i priviđaju mu se životi, odnosno likovi zbog kojih je pokojni vlasnik poludio, ubojstva i vriskovi. Za to vrijeme brat i sestra Mandeville, igraju ih Lee i Collins, pokušavaju plesti zavjeru i isprepadati toliko Edwarda da naslijede imanje, pošto je negdje u zidovima skrivena basnoslovna svota keša u tisućama funti. Kako to biva, umiješaju se nadnaravne sile i događaji se zakoturaju nepovratno. Ovaj film je ustvari gotički ghost story sa nekoliko twisteva u radnji koji su neočekivani, moram priznati da me kraj filma poprilično iznenadio, a nagledao sam se horror trilera dovoljno da sam oguglao i mogu predvidjeti neke twisteve u radnji, no ovaj me zatekao. Uglavnom, ovaj film spada u slatke male filmske tajne i super ga je pogledati, zato moja preporuka svima.
Tag Archives: movie reviews
(movie) The Witch of Kings Cross(2020) – odličan dokumentarac o skrivenom geniju jedne žene!
U Sydneyu 1950-ih jedna žena je umjetnica, koja je ispred svog vremena. Zvala se Rosaleen Norton i bila je slikarica i prije svega žena koja se u to doba nije sramila svoje seksualnosti, svoje unutarnje energije i svojeg pravog ja i pokazivala je to na način da je u svojim slikama i tekstovima ubacivala za to doba neviđene scene seksualnih orgija, isto tako orgija s demonima, ogromnih penisa, grupnog seksa, mogućnosti žene da bude poligamna i da bira partnere i da ne bude rob koji mora biti samo prisutan u kuhinji, odgajati djecu i povlađivati sve svom mužu. Rosaleen je mijenjala partnere i živjela u kvartu s pjesnicima, beskućnicima, bizarnim umjetnicima svih vrsta i prije svega slobodnim i slobodoumnim ljudima. Naravno, u to konzervativno doba, njen način života je navukao bijes javnosti na nju, pa je proglašena vješticom. Počele su kružiti glasine po novinama o sotonističkim crnim misama koje je održavala, orgijama, čudnim i bizarnim obredima. Umjesto da klekne pred njenim mučiteljima, Rosaleen se odlučila za drugačiju taktiku, dakle odlučila je sve te tvrdnje i tračeve još dodatno raspiriti svojim stilom rada, svojim načinom života, kao obrambeni mehanizam, iako je unutra patila zbog načina ophođenja prema njoj i da je danas živa takva umjetnica ispred svog vremena, bila bi legendarna, kultna, slavljena, privlačila horde fanova, a tada je bila stigmatizirana, proglašavana bludnicom i umrla je praktički u siromaštvu u hospiciju, gdje su za nju, kada se razboljela od karcinoma debelog crijeva brinule upravo časne sestre. Kakve li ironije, no život ih konstantno piše, nije li tako?
(movie) Once Upon a Time in America(1984) – kada je bratstvo važnije od ičega.
Ovaj film je Sergio Leone pripremao više od deset godina i ovo je jedini film kojeg je snimio od 1971., pa do svoje smrti 1989. Originalno je trebao trajati oko osam do deset sati, no skraćen je na tri sata i četrdeset devet minutni gangsterski ep o prijateljstvu, bratstvu važnijem od ičeg, odrastanju, razočaranju i izdaji. Noodles, Max, Patsy i Cockeye su prijatelji od djetinjstva odrastajući na ulicama Lower East Side u New Yorku. S vremenom sve više i više skreću u svijet gangstera, prvo obavljajući sitne stvari kao što su krađe za druge mafijaše, da bi s vremenom stvorili vlastitu organizaciju. Imali su jedan sandučić na pošti u kojem su spremali kovčeg s novcem zarađen kriminalnim poslovima. No, dogodi se izdaja, Max, Patsy i Cockeye poginu, a Noodles je optužen za cinkanje muriji i traži ga sva mafija New Yorka, pa pobjegne autobusom nekamo, kao što sam kaže u šupak svijeta. Trideset godina kasnije Noodles se vraća, te šetnjom po putu sjećanja pokušava otkriti tko mu je smjestio sve skupa. Teško je objasniti radnju filma tekstualno, pošto prati tri vremenska razdoblja, klinačko doba, doba najveće slave i vrhunca organizacije, te Noodlesovo nastojanje da ko ostarjeli bivši mafijaš otkrije tko mu je smjestio i zašto se sve dogodilo i moralo dogoditi kao što se dogodilo. Glumačka postava je fenomenalna, pogotovo Robert De Niro prema kojem sam slab, jer mi je jedan od najomiljenijih glumaca, ali tu je i fenomenalan James Woods kao i Elizabeth McGovern, Treat Williams, Danny Aiello, Joe Pesci i mnogi drugi. Ovaj film me uvijek naježi, pogotovo završetak filma jer govori o katarzi, opraštanju i tome da je prijateljstvo/bratstvo veće od samog života. Imao sam/imam takve prijatelje/braću za koje bih napravio sve, pa i pao, tako da me kraj ovog filma, kao i cijeli film ostavi uvijek sa suzom u oku. Ovo Leoneovo remek djelo valja uvijek pogledati svakih nekoliko godina i prisjetiti se kako je ovo odličan film.
10/10


