U Sydneyu 1950-ih jedna žena je umjetnica, koja je ispred svog vremena. Zvala se Rosaleen Norton i bila je slikarica i prije svega žena koja se u to doba nije sramila svoje seksualnosti, svoje unutarnje energije i svojeg pravog ja i pokazivala je to na način da je u svojim slikama i tekstovima ubacivala za to doba neviđene scene seksualnih orgija, isto tako orgija s demonima, ogromnih penisa, grupnog seksa, mogućnosti žene da bude poligamna i da bira partnere i da ne bude rob koji mora biti samo prisutan u kuhinji, odgajati djecu i povlađivati sve svom mužu. Rosaleen je mijenjala partnere i živjela u kvartu s pjesnicima, beskućnicima, bizarnim umjetnicima svih vrsta i prije svega slobodnim i slobodoumnim ljudima. Naravno, u to konzervativno doba, njen način života je navukao bijes javnosti na nju, pa je proglašena vješticom. Počele su kružiti glasine po novinama o sotonističkim crnim misama koje je održavala, orgijama, čudnim i bizarnim obredima. Umjesto da klekne pred njenim mučiteljima, Rosaleen se odlučila za drugačiju taktiku, dakle odlučila je sve te tvrdnje i tračeve još dodatno raspiriti svojim stilom rada, svojim načinom života, kao obrambeni mehanizam, iako je unutra patila zbog načina ophođenja prema njoj i da je danas živa takva umjetnica ispred svog vremena, bila bi legendarna, kultna, slavljena, privlačila horde fanova, a tada je bila stigmatizirana, proglašavana bludnicom i umrla je praktički u siromaštvu u hospiciju, gdje su za nju, kada se razboljela od karcinoma debelog crijeva brinule upravo časne sestre. Kakve li ironije, no život ih konstantno piše, nije li tako?
KRAYKULLA-WEBZINE 