Monthly Archives: March 2022

Reviews, Various

HammerFall – Hammer of Dawn (Napalm Records)

Leave a comment

Kad su izašla prva dva HammerFall albuma u drugoj polovici devedesetih, Glory To The Brave i Legacy Of Kings bio sam opsjednut tim bendom koliko su mi bili odlični i obožavao sam ih slušati na snimljenim kazetama koje mi je presnimio jedan moj frend koji ih je nabavljao od legendarnog HMFC Marasa iz Zagreba. Uspio sam ih i uhvatiti uživo kada su svirali još samo te stvari. Sjećam se kada je izašao Renegade i kasnije Crimson Thunder koliko sam bio razočaran, a kasnije albume sam samo preletio i pronašao tu i tamo koju dobru stvar i melodiju, ostalo mi jednostavno nije pasalo. Bend je previše otišao prilikom pisanja pjesama u neke kotrljajuće Accept vode, a izgubila se ona ratnička energija i lepršavost koja je ranije postojala.

Eto, templari iz Gothenburga slave uskoro trideset godina i kako bolje proslaviti nego s novim albumom, dvanaestim u karijeri benda čiji su zaštitni znak gitarist/osnivač Oscar Dronjak i pjevač Joacim Cans čiji glas bih prepoznao uvijek, u koje god doba da mi ga netko pusti. Novi album sadrži deset pjesama i onako na prvo i drugo slušanje su dobre i bend nakon svih tih godina još uvijek uspije napisati pokoju himnu i dizalicu kao što je recimo No Son of Odin, koja je lirikalno i muzički jedan od mojih top favorita s ovog albuma, kao i Brotherhood koja podsjeća jako na ranije dane benda, Joacim pjeva ove pjesme odlično kao i uvijek dok gitaristi isporučuju odlične melodije, kako na strofama, bombastičnim himničnim refrenima, te solažama. Ono što je također odlično su harmonije i backing vocali koji su fenomenalno odrađeni. Ono što je boljka na zadnjih xy albuma ovog benda je, da postoje uvijek neka dosadnjaštva ili patetične balade, pa se nađe takvih i na ovom albumu, ali su srećom u manjini, kao i nekih hard rock izleta u izdrkavanje, ali sve u svemu ovo nije loš album. Tekstualno se bend kreće u tematici koja je na neki način zapisana u kamenu za ovaj stil melodičnog power metala, a to je bitke, slava, smrt i život poslije smrti, vjerovanje u sebe, svoje metalno srce itd itd. Kada sam bio klinac takvi tekstovi su me držali cijeli dan da me dignu i da pokažem srednji prst svima, danas su mi još okej, razgale srce, ali me više ne dižu kao nekada. No sve u svemu, od zadnja tri ili četiri, meni nekako najbolji. Drago mi je da su još uvijek tu.

Reviews, Various

(recka) Amorphis – Halo (Atomic Fire Records)

Leave a comment

Tko bi rekao da je prošlo već više od trideset godina otkako su finski divovi Amorphis započeli svoj pohod na scenu. Ključni trenutak bili su drugi i treći album, poslije kojih su uspješno počeli inkorporirati nordijski folk i njegove melodije sa melodičnim i agresivnim death metalo, kasnije dodajući cijeloj slici i neke prog rock elemente u klavijaturama, dijelovima pjesama i čak ponekim izletom u laganu, tek laganu psihodeliju. Pjevač Tomi Joutsen je već dugo u bendu, no zasigurno mogu reči da mi je jedan od najdražih glasova u metalu, bilo da pjeva death metal growlom koji se uglavnom razumije što pjeva ili melodičnim, odličnim clean vokalom, koji može biti jako nježan na momente. Što imamo na novom albumu? Pa, Amorphis nastavljaju put kojim su uspješno išli zadnjih nekoliko albuma, a to je red agresije, red melodičnog death metala, red nježnijih clean folk pasaža sa odlično napisanim melodijama i čak zborskim dijelovima kao u odličnoj Northwards. On The Dark Waters je meni jedan od osobnih favorita, groove death metal kombiniran sa odličnim melodičnim refrenom, sigurno jedan od boljih Amorphis himni zadnjih par opusa. Mirni pasaži, skoro pitoreskni, sa frulom i folk instrumentima brzo se mijenjaju u agresiju, te natrag, ali tu je ona poznata melankolija, svojstvena u tolikoj mjeri samo finskim bendovima, koji to tako dobro odsviraju i napišu prije toga, da ti se koža naježi. A New Land je također stvar koju je potrebno spomenuti sa tom zaraznom glavnom gitarskom melodijom koja vodi u neku drugu dimenziju i ježi kožu. Meni sasvim odličan album.

Reviews, Various

(recka) Wiegedood – There´s Always Blood At The End Of The Road

Leave a comment

Uh ovaj bend me baš iznenadio. Ja sam mislio da će to biti neki post nešto black metal, a la ovi moderni bendovi koji glume black metal bendove, a sviraju post post pošta black metal. No, iznenadilo me. Ovi Belgijanci sviraju baš onako kako treba. Ovo je četvrti dugosvirajući album ovog benda koji je na sceni od 2014. Kada je opus počeo u mojim zvučnicima oduvalo me. Riječ je o brzom i agresivnom black metalu s puno blast beatova i puno agresije, s ponekim iznenađujućim izlijetanjem u gitarske melodije koje sjednu baš onako kako treba uz svu agresiju. Vokali su vrišteći, ali ima i spoken worda i ponekog clean vokala s melodičnim atmosferičnim pjevanjem. Ovaj bend je dio Church of Ra kolektiva zajedno sa Amenra, Oathbreaker, Hessian i još nekim zanimljivim i manje zanimljivim bendovima sličnog izražaja. Lirikalno se bend kreće negdje oko osobnijih tema, borbe protiv vlastitih demona, smrti, bijesa. Ovdje je riječ o dobrom atmosferičnom black metal albumu, bez dosadnih i filler pjesama, odličnom miksu agresije i melodije, koji podsjeća zašto volimo toliko ovakvu muziku.