French punk rockers Topsy Turvy’s have just shared a new single You Don’t Know, second single from their new album It can’t be easy which will be released on January 13th, 2023.
Monthly Archives: November 2022
(gig report) IGNITE + TROPHY JUMP – Vintage Industrial Bar Zagreb – 10.11.2022.
Može se reči da je Ignite jedan od većih hardcore bendova koje sam najviše puta gledao, pogotovo u zadnjih sedam godina ovo mi je peti put. Bio sam poprilično tužan kada je vokal Zoli Teglas otišao po ne znam koji put iz benda 2019.i kada su objavili kraj.
No, zahvaljujući basistu Brett Rasmussenu, zapravo jedinom originalnom članu, iako su gitaristi i bubnjar u bendu 20-ak godina, Ignite je nastavio i počeo na društvene mreže stavljati teasere vezane uz novi početak i novu muziku i svi smo željno očekivali što će se desiti, tko će biti taj misteriozni novi vokal. Tada je stigao spot i novi single Anti Complicity Anthem, jedna od najboljih pjesama koju je bend napravio u zadnjih 10ak godina sigurno i novi vokal, Eli Santana, dugokosi energičan pjevač, inače gitarist benda Holy Grail i prijatelj i fan Ignite. Stigao je i novi album jednostavnog naziva Ignite i prekrasne nove himne melodičnog hardcore punka koji je trademark benda sve te godine i studijski je Eli sasvim dostojno zamijenio Zolija.
Kako su krenule ljetne festivalske turneje i koncerti, čitao sam i čuo samo hvale na računa Ignite live s novim pjevačem i eto, jesenski tour stigao i do nas, pa je valjalo zaletiti se do Zagreba kako bismo vidjeli kako sve to skupa zvuči i to u meni omiljenom zagrebačkom klubu Vintage Industrial Baru. Pošto je bio četvrtak, koncert je počeo točno u vrijeme satnice odnosno nešto poslije 21 sat, krenuo je TROPHY JUMP iz Zagreba. Friško su se nedavno vratili sa turneje iz Amerike, pa sam ponovo želio čuti ih i vidjeti live, pošto su toliko draga ekipa i odličan bend. Nisu stranci ovom fanzinu, pošto ih pratim već dugo i zadnje sam ih gledao prije nekoliko mjeseci kod nas u Čakovcu i kao support Lagwagonu u Zagrebu i njihovi koncerti su mi toliko lijepi, toliko slatki, toliko gorkomelankolično odlični da uvijek njihov set slušam i gledam sa smiješkom na licu. U njihovih nešto više od pola sata odsvirali su sve hitove sa izdanja kao što su Hugs on Drugs i Leather Couch.
Malo stage preinake i krenuo je IGNITE i energija je samo rasla i rasla i podsjetila me zašto toliko volim hardcore i tu energiju koja me hrani već točno 30 godina na sceni. Bend je krenuo u glavu sa Anti Complicity Anthem s novog albuma s kojeg su još svirali i The Butcher In Me, The House Is Burning, Call Off The Dogs i On The Ropes. Falila mi je The River koju inače koliko vidim sviraju, ali ovog puta su je iz nekog razloga izostavili. Bend raspoložen i odlično je vidjeti koliko je Eli uspješno zamijenio prethodnika i donio novu pozitivnu energiju bendu, koji je od njega preuzeo skakanje, osmijehe, odličnu svirku i nisu stajali na mjestu ni sekunde kao ni mi koji smo cijelo vrijeme pjevali, bilo je ponešto stage diving pokušaja i Eli je u nekoliko pjesama sišao na podij ispred bine i svi su mogli pjevati s njim. Naravno, stari hitovi su bili tu, kao Poverty For All, Run, Who Sold Out Now i Bleeding koju su odsvirali relativno rano, u prvoj trećini seta što me malo začudilo, Obradu U2 Sunday Bloody Sunday je Eli posvetio ženama u Iranu koje se bore za svoja prava svaki dan. Embrace je bio posvećen starim fanovima Ignite, nama koji ih pratimo od samih početaka. Mala zamjerka što nisu svirali ama baš nijednu s predzadnjeg albuma War Against You, ali tako to nekada bude. Bio je tu i Ash Return, Let it Burn, da bi sve kulminiralo općim singalongom na Live For Better Days, s porukom o pozitivi koju su pjevali baš svi u klubu i od koje mi se uvijek naježi koža na Ignite koncertima i ovlaže oči. Bend se vratio na bis i odsvirao obradu Bad Brains – Banned in DC koju nisu rokali bar 15 godina i na kraju naravno Veteran. Mi se u maglenoj noći otputili kući, ali sretni što smo svjedočili ovako zakon koncertu. HARDCORE LIVES!
(book) Rob Halford : Confess – The autobiography
Rob Halford is known to everyone as the singer of legendary metal band Judas Priest, where he still sings at 72 years old and the band celebrated fifty years in the scene so much respect and hats off to Rob and the crew for being there so long despite all the hardships, ups and downs and line-up changes. This book is one of the best books that I have read so far this year. This is Rob´s autobiography, from his childhood beginnings at Black Country, as they call the part of the UK from where he is from, to his beginnings with Judas Priest, glory and legendary albums and tours, to his exit from the band, outing as gay, projects after Judas, re-entering the band till these days and still being Metal God as they call him in the scene. What I love about this book that Rob tells his story with autoirony and humor, also there are lots of anecdotes from gigs and tours and cool stories. Other thing that breaks heart is Rob´s almost life long struggle to hide his sexuality being gay in the homophobe scene and coming out and shining on. Through tragedy, loss, sadness we become better people if we survive the hardships, this is something that I as a person still believe. This book and Rob Halford´s story teaches us just that. I recommend this book heartily.

