All posts by vladkraykulla

Active member of alternative underground scene and culture since early 1990-ies. Underground is a way of life!

Interview-Vulvathrone:Prekmurski death/grind manijaci!!!

Sašo i ja se znamo već prilično dugo vremena, a prošlo je i prilično dugo vremena otkad sam po prvi puta gledao u akciji ove slovenske death/grind manijake iz susjednog nam Prekmurja, točnije iz Murske Sobote. Jako me veseli da sam mogao razgovarati ovaj zanimljiv razgovorčić, na pitanja je odgovarao Sašo, gitarist benda.

JESTE LI ZBILJA TAKVI LJUBITELJI PORNA KAO ŠTO VAŠA MUZIKA GOVORI ZA VAS?

Jesmo, majke mi!

KOLIKO JE U MUZICI KOJU SVIRATE VAŽNA TEHNIKA ODNOSNO ZNANJE?

Kod nas je tehnika vrlo važna. Uvijek su potrebne arpeggio solaže, jazz ritmovi i slične stvari… a live takve stvari mi ne sviramo he-he!

KAKO JE DOŠLO DO SURADNJE SA ON PAROLE PRODUCTIONS?

Kad sam još studirao u Ljubljani upoznao sam šefa On parole, puno smo zajedno pili i hodali na koncerte. Nakon što smo osnovali band i pripremili prvi materijal dao sam mu da čuje i njemu se svidjelo. Tako smo se dogovorili za suradnju.

vulva1photoby-tilyen-mucik(PHOTO BY:TILYEN MUCIK)

JESTE LI IKADA MOŽDA IMALI PROBLEMA S CENZUROM?

Sa samom cenzurom nismo. Imali smo probleme sa par klubova, jer nismo smjeli više svirati kod njih (jedan klub u Njemačkoj i jedan u Grazu), jer smo po njihovom mišljenju bili preveliki seksisti.

KAKO SI DOŠAO U KONTAKT S EKSTREMNOM GLAZBOM I UNDERGROUND SCENOM/KULTUROM?

Ekstremna glazba? Što je to? Nikad čuo!

JE LI DEATH METAL UMRO?

Nije, ima malo more koncerata i bendova koji puno sviraju. Baš sutra(7.11.2016.) imaš Rectal Smegmu u Ljubljani.

vulvathronelogo

DO KOJE MJERE BISTE KAO BEND DOZVOLILI MIJEŠANJE LABELA U TEKSTOVE, ZVUK I POLITIKU BENDA?

Mi odlučujemo sa kojim labelom radimo, tako da ako se miješa u naše poslove onda ne radimo sa njima.

PRILIČNO STE AKTIVNI KAO LIVE BEND. DAJ MOLIM TE PREPRIČAJ NEKU ANEGDOTU S GIGOVA/TOURA?

Ajde, na jednom koncertu je jedna cura, nakon što sam ja najavio da mi trebaju gaćice, bacila svoje gaćice na binu. Ja sam ih stavio na glavu, svirao cijeli koncert s njima na glavi i nakon dva dana dobio herpes na ustima :D. Puno puta smo isto zaboravili instrumente, jer smo bili previše pijani. I zadnji put je baš koncert bio tako brutalan, da je pjevač slomio prst na nozi. Mislim da je to puno anegdota sa koncerata.

GLEDAO SAM VAS JEDNOM KOD NAS U ČAKOVCU U NEKIM PELENAMA I ONIM OGROMNIM MEDO PAPUČAMA NA NOGAMA, JOŠ SI TI PJEVAO, ZAŠTO VIŠE NE NASTUPATE U TOM OUTFITU?

Problem sa ovim je to, da uvijek zbog pića izgubimo papuče, možda bi bilo bolje da povisimo našu cijenu, koja će uključivati papuče :D, jer nisu baš za džabe. I zajebano ih je i pronaći, takve koje bi ukazivale na karakter čovjeka koji jih nosi :D

SMATRATE LI SADAŠNJU INKARNACIJU BENDA VRHUNCEM, ODNOSNO MUZIKALNO NAJKVALITETNIJU POSTAVU BENDA DO SADA?

Da, mislim da je uvijek tako, da je zadnja varijanta i najbolja u danom momentu. 

 

 

Citali smo/knjizevna preporuka

RAYMOND E.FEIST/WILLIAM R.FORSTCHEN-Honored Enemy-Legend of the Riftwar book 1

honoredenemyhonored-2png

Ovo neobično združivanje dvojice pisaca, od kojih je Feist poznati fantasy autor, a Forstchen entuzijast ratne povijesti, arheologije i autor ratnih romana, donijelo je ovu izvanrednu war fantasy knjigu. Nakon što su Tsurani napali Midkemiu, rat se vodi već devet godina. Ogorčeni osvetom opsjednuti Dennis Hartraft mora ujediniti nakratko svoje gerilce Marauderse sa odredom omraženih osvajača Tsurani na čelu sa karizmatičnim Asayagom, jer pokušava preživjeti u nemilosrdnim zimskim uvjetima progon horde tamnih vilenjaka.

Priča nije nešto novo i revolucionarno, ali je dobro odrađena i realizirana. Priča je to o drugarstvu koje se javlja u nemogućim uvjetima i ljudskoj ustrajnosti u preživljavanju kada se sve čini crno i nemoguće. Isto tako, knjiga je zapravo antiratna i tu je Forstchen imao svoje prste, odnosno govori o tome kako se nositi sa gubitkom voljenih osoba u ratu, osveti i kako se osloboditi osjećaja mržnje koja te pritišće iznutra. Sve u svemu, stvarno sam uživao u ovom fantasy romanu. Ne znam dal je izašao na hrvatskom jeziku, ja posjedujem englesko izdanje, pa ako engleski ne predstavlja problem obavezno pročitajte!

 

Bog u čakovečkoj Globetki

Volio sam jesen, obožavao sam šetati sunčanim popodnevima cijelim gradom otkrivajući nova mjesta, ona samo meni znana skrivena mjesta koja svaki grad ima, mjesta gdje se dimenzije susreću i gdje mrtvi i ono što dolazi od drugdje živi u relativno mirnoj koegzistenciji sa svijetom kojeg nekako po defaultu smatramo normalnim.

Ispričati ću ti nešto, vjerojatno mi nečeš vjerovati, nema veze. Nisi jedini. U stvari, većina ljudi ne vjeruje što se dogodilo te hladne i vedre jesenske večeri, kada su zvijezde parale nebeski svod, a koprena se širila po hladnoj i polutruloj zemlji i lišću.

img_20161029_141111

Toga dana sam odlučio krenuti u šetnju malo kasnije, pošto sam imao nekih neodgodivih obveza koje nisam mogao završiti kada je sunce još bilo visoko na nebu, pa sam u šetnju krenuo prilično kasno popodne, kada su sjene već bile prilično duge. Put me odveo prema čakovečkom hotelu, pa sam se uputio preko ceste kako bih posjetio stari kvart i pogledao osnovnu školu u koju sam hodao, pored nje vrtić i kako je vrijeme prolazilo prošao sam i velebni, ali žalosno pust čakovečki sportski stadion i poželio sam otići malo pogledati je li ostalo štogod od Patkograda, mjesta duboko u Globetki, koje smo pohodili i u njemu odnosno ostacima močvara se igrali kao klinci. Bio sam prikladno obučen u čizme i maskirne hlače i jaknu koje su mi omogućavale da prolazim eventualno blato, mokra područja i slično. Prošavši zadnji autosalon i šoping centar koji su u skladu s galopirajućim napretkom nagrdili mjesto mojeg djetinjstva, odlučno sam zakoračio u ostatke ostataka šume i grmlja.

U želji da odem sve dublje i dalje, ulazio sam tamo u trnovitu šikaru, prelazeći drvene prelaze preko baruština koje je očito tamo netko s razlogom ostavio. Nisam imao pojma o vremenu, jer me ispunila neka unutarnja radost, kao da sam se vratio u djetinjstvo i moji prijatelji su koračali pored mene veselo razgovarajući o raznim stvarima o kojima djeca znaju razgovarati. Sjene su bile sve duže, a tada sam shvatio da sam ušao duboko u gustu močvaru i da se spušta mrak. Nisam osoba sklona paničarenju, nego sam jednostavno uzeo svoj mobitel iz džepa hlača, upalio svjetlo kakvo imaju sve generacije modernih pametnih telefona i krenuo naći put kući odnosno izlaz iz malog problema u kojem sam se našao.

img_20161029_135915

Često sam u životu u mnogim situacijama imao priličan peh, kada se uzmu u obzir nekakve osnovne životne situacije, pa ni ovaj put se nije dogodila iznimka. Mobitel mi je uskoro na onaj iritantan način zvučno dao signal da je baterija prazna i ugasio se. Ostao sam u mrklom mraku. Racionalan kakav jesam, počeo sam u sebi pomalo paničariti, jer nisam znao na koju stranu da se okrenem, svo grmlje, drveće, zvukovi počeli su se u mojoj glavi i ušima primicati i okruživati me. Pobjeći nikako nisam mogao, a nisam se ni usudio potrčati kako se ne bih ozlijedio, pao negdje pošto nisam vidio prst pred nosom osim ono malo svjetla što su mi dale zvijezde kroz krošnje i gusto raslinje.

Odlučio sam se pouzdati u neki unutarnji nagon i krenuti kamo sam mislio po nekom nahođenju da je put prema civilizaciji. Stalno su se čuli zvukovi, male životinje koje žive tamo, tko zna kakve, pa šuštanje lišća koje još nije otpalo, pošto je jesen bila relativno blaga. Žmarci su mi se počeli spuštati niz kičmu. Kako ću van? Kako se to moglo dogoditi? U ovom razvijenom vijeku da ja ne mogu van iz neke jebene Globetke?! Pošto sam se prepustio mislima, čuo sam mokri zvuk koji me vratio u realnost. Čizmom sam stao u močvarnu vodu koja mi je čizmu napunila vodom i blatom, pa sam psujući sebe, šetnju, mokru nogu, nastavio dalje teturati po mraku hvatajući se za granje i raslinje koje je opasno stršilo prijeteći da će mi iskopati oko ili me na drugi način u mraku raniti.

Prema mojoj slobodnoj procjeni, prošlo je sigurno tri sata kako sam se vrtio po močvari ne uspijevajući naći nikakav trag koji bi vodio prema izlasku i povratku u blaženu civilizaciju. Večer je prepustila mjesto noći, a ja sam se zakleo da me, ako se izvučem odavde nikakva priroda neće više vidjeti u nikakvoj šetnji. Nikada više!  Sjeo sam na neki ostatak umrlog drva i počeo plakati i očajavati nad svojom sudbinom. Sjedio sam tako nekih pola sata otprilike, kada mi se učinilo da nešto čujem. Zvuk koji sam čuo bio je različit od dotadašnjih šumskih zvukova, činio se više ritmički, kao da čujem nekakvo bubnjanje. Ustao sam i krenuo prema mjestu odakle mi se činilo da dolazi zvuk.

Put me vodio sve dalje i dalje u šumu i močvaru, ali zvuk je postajao sve jači i jači. Činilo mi se da uz bubnjeve čujem i neko pjevanje, ustvari, mješavinu jecaja i pjevanja. Odjednom morao sam naglo prileći, jer sam naletio na nešto što su moje žmirkajuće oči odbijale prihvatiti kao realnost.

img_20161030_125541

Naletio sam ne vodenu barijeru, odnosno nekakvo močvarno jezero, koje nije izgledalo preveliko, ali mračna voda je izgledala nekako masno u usporedbi sa odsjajem baklje. Da, dobro si čuo baklje! I to više njih! Usred jezera, nalazio se malo otočić na kojem su se u mahnitom ritualnom plesu izvijale neke spodobe u haljama, zakukuljene kapuljačama koje su im skrivale lica koja su, koliko sam u svijetlu vidio, bila pokrivena maskama. Uz to, nekoliko spodoba je bubnjalo na neka izdubljena debla, stvarajući dubok i ritmički primitivni ritualni zvuk. U onoj mješavini jecaja i neprirodne melodije razabrao sam riječi: Kayo! Kayo! Em rughal no timpe! Ka-yo! Ka-yo! Nisam mogao vjerovati vlastitim očima što vidim! U 21.stoljeću, nadomak mog rodnog grada, nekakav mračan kult održava svoje obrede! Dok sam ja tako trljao oči razmišljajući što da napravim, pjesma i ples kultista nisu prestajali, upravo suprotno, pojačavali su se u intenzitetu. Taman kada sam htio odustati i pobjeći, okrenuo sam se, a iza mene je stajala zakrabuljena prilika koja me udarila po glavi nečim, pred očima mi je samo bljesnulo, a tada sam potonuo u mrak.

Probudio me zvuk onih prokletih klada-bubnjeva i jecaja koje je bilo sve glasnije i opet sam čuo ono prokleto ime Ka-yo! Kayo! Em go vasn! Mi Ka-yo! Prilike se uopće nisu obazirale na moje molbe, cviljenje, plakanje, prijetnje. Bio sam svezan čvrsto rukama i nogama za nekakvu inačicu ritualnog totema. Tada se jedan od njih, očito neka vrsta svećenika, što sam skužio po drugoj boji halje, unio u moje lice promatrajući me. Ništa nije rekao, samo me gledao, a ja sam u tim očima vidio mrtvilo, vidio sam iskonsku prirodnu silu i snagu zla, kao mračne prirodne sile koja se manifestirala u očima te spodobe. Primijetio sam da ne diše. Uz to, oko spodobe se širio lagani smrad  vlage i trule zemlje. Pjesma i jecaji su utihnuli nakon jednog skoro nepodnošljivog krešenda, kao da su sve spodobe očekivale što će se dogoditi.

Začuo se žubor vode, a tada se na površini jezera pojavio vir, koji se sve više povećavao dok nije nastavo vrtlog vode iz kojeg je provirio prvo jedan pipak, pa noga koja je bila odvratna mješavina pauka i nekog kukca, a tada i glavni dio nečeg što se ne može nazvati tijelom. Ni u najcrnjim slikama Boscha i stigijskim rupama pakla nisam i u mašti mogao zamisliti tako nešto! Stvor je bio mješavina albino kukca, hobotnice, pauka i nečeg neodređenog, sa četiri jako duga pipka koja su ispuzala na obalu otoka kako se stvor kretao iz jezera prema otoku. Vrištao sam od straha, a jedan od pipaka mi se ovinuo oko nogu koje su bile svezane za totem, i krenuo prema mom licu. Pipak me pomilovao po licu i ostavio tragove ljepljive sluzi koja mi je ušla u nos i usta pošto sam vrištao tako jako da mi je glas pukao. One spodobe su mirno klečale spuštenih glava i ponavljale onu prokletu riječ Ka-yo! Ka-yo! Tada je stvorenje stupilo pred mene i od onoga što sam vidio sam potonuo u blaženi mrak!

Našli su me idućeg jutra, kako lutam blatan i izgubljen četveronoške po nasipu blizu poznatog restorana u kojem su se održavale svadbe, poslovni ručkovi i slično. Pošto nisam govorio nego se samo histerično smijao, zatvorili su me na psihijatrijski odjel čakovečke bolnice gdje se nalazim i danas. Kako je prošlo mjesec dana, malo sam ojačao, još uvijek ne mogu govoriti, a kosa mi je potpuno sijeda. Policija me ispitala tri puta, ali nisu mogli od mene ništa suvislo saznati. Sumnjiče me da sam ubio tri djevojke čija  iznakažena tijela su nađena na rubu močvare. Mogu samo napisati ove redove, kako bi ti znao da ne smiješ nikada, ali baš nikada zalaziti u Globetku. Sada znam da tamo živi Bog! Ono što sam vidio, ono od čega sam blaženo izgubio svijest i dar govora je to da se na onom tijelu, onom odvratnom pulsirajućem albino tijelu, između pipaka nalazilo posve ljudsko lice!!!