Moram priznati da sam bio očaran kada sam prvi puta poslušao debut album ovog finskog benda Angels Fall First. Odmah sam postao fan tog miksa simfonijskog metala, powera i gothica s opernim glasom dive pjevačice Tarje Turunen. Isto tako su mi legla svih prvih pet albuma ovog benda. Jake klavijaturne melodije Tuomasa Holopainena, odlična međuigra vokalima Tarje i basista Marca Hietale dizali su mi redovito dlačice na koži koliko sam se znao naježiti. Tada je bend promijenio pjevačicu i prestali su biti posebni, postali su samo jedni od mnogih. Tada su opet promijenili pjevačicu i Floor Jansen je već dugo frontwoman, mora njoj se priznati pojava koja je impresivna kao i dobar glas, ali ze mene nije to to. Nastavili su redati prosječne albume, ono okej, ali samo okej, mada se znala potkrasti koja dobra pjesma i na tim novijim albumima. Ovaj novi album sadrži 12 pjesama u trajanju jedan sat i jedanaest minuta. Tu se i dalje radi o epskom simfoničnom fantasy metalu, koji još uvijek sadrži podosta gitarskih jačih dionica da se može nazvati metal, plus podosta gothic utjecaja koji su uvijek bili tu. Tekstovi su i dalje fantasy priča, pomalo konceptualna, ali ne do kraja. Ima i nekih dužih stvari kao što je single An Ocean Of Strange Islands, koji meni nikako nije legao i ne znam zašto su ga baš odabrali za single. Većina pjesama je dosadna i nema nikakvih catchy dijelova i refrena, ničeg po čemu bih se sjećao ovog albuma kao nečeg dobrog. Okej, ima poneku dobru stvar kao The Children Of ‘Ata ili Something Whispered Follow me koji podsjete na stare dane slave, ali nisu dosta da album bude više od prosječnog. Floorin vokal je moćan, fino melodičan i jak, ali kada se radi o pjesmama koje su prosječne, ni ona ne može svojim glasom tu puno pomoći i dati im dodatnu snagu. Ovaj album je kao papirnati tanjur bijele riže. Jestiv, ali nezačinjen i praznjikav. Samo prosjek ništa drugo.
Ovo je već malo starije izdanje, no nikada nije kasno kada recenziraš novi opus jednog od svojih omiljenih bendova. Borknagar su izdali novi opus, dvanaesti dugosvirajući i prvi nakon pet godina od zadnjeg True North albuma koji mi je bio njihov najbolji album ikada, pa sam se živo pitao hoće li nove stvari nadmašiti prijašnji opus. Kako god bilo, evo nam novih 8 pjesama. Već otvarajuća Summits pokazuje da bend unatoč prog i melodičnim elementima koje su dodali u svoj pagan viking black metal tijekom godina, nisu zaboravili svoje black metal korijene i tu je riječ o blast beatovima i agresiji koje prekine ICS Vortexov clean melodičan vokal, koji dokazuje zašto je čovjek vlasnik jednog od najboljih glaseva u ekstremnoj metal glazbi. Naravno, sredinu pjesma možemo proglasiti vrlo atmosferičnom i služi kao most između agresije. Tekstovi su i dalje između oda prirodi, paganizmu, spiritualnosti i internih promišljanja. Vortexovi vokali se odlično isprepliću sa onim klavijaturista Larsa A.Nedlanda, a tu su i odlične gitarske dionice osnivača benda Oysteina G.Bruna, koji je jedini ostao u bendu od njegovih početaka. Kao što je na prošlom albumu bilo himne sjeveru, evo je i na ovom Nordic Anthem mi je osobno jedna od najdražih na albumu, nježnijeg početka, ali pretvarajući se u pravu melodičnu odu sjeveru i prirodi. Pjesma je to prekrasnog refrena. Jedna od boljih pjesama na albumu je i svakako Northward koja uspješno kombinira norveški tradicionalan black metal sa progresivnim viking metal elementima i epskim klavijaturnim dionicama i koja je najduža na albumu u trajanju skoro deset minuta, no nimalo nije dosadna. Da li je ovaj novi album uspio nadmašiti prošlo remek djelo od albuma? Nije, ali je riječ o jako dobrom albumu ovog legendarnog norveškog benda. Ovdje je riječ o agresivnijem i više blackerskom albumu od prethodnika.
Još jedno izdanje sa zagrebačke underground scene se priključilo moru odličnih izdanja na hrvatskoj underground sceni ove godine. Riječ je o rock n roll trojcu Vipera koji su izdali svoj novi EP koji se sastoji od tri stvari plus jedna obrada od Amebix. Produkcija je odlična i odaje svu sirovu snagu ovakvog Motorheadovskog rock n rolla s primjesama punk hardcorea i crusta. Tekstovi su na engleskom i sa stvarima poput Dust And Rust, Underworld i Conspiracy ne možeš pogriješiti, a tu je i Amebixova Right To Ride. Produkcija je odlična, snimljeno je u Mediki u Zagrebu, a miksao je i masterirao Filip Sertić. Ovakva mjuza ima sve, ima energiju, ima melodiju i sirov vokal koji savršeno prati glavne gitarske melodije i ujedno posjeduje žestinu u glasu. Moram priznati da nisam još čekirao Viperu uživo, ali volio bih uskoro čekirati, jer su sigurno odlični uživo. Ako bih morao usporediti s nekim bendom, to bi bio još jedan odličan bend sa hrvatske scene, pulski Liquid Supercharge. Dakle, poslušaj Viperu ako voliš prljavi rock s primjesama hardcore punka i crusta.
KRAYKULLA-WEBZINE 