Nakon osam godina kanadske legende Propagandhi vratili su se sa novim albumom. Propagandhi su pioniri cijelog novog žanra, odnosno tehničkog melodičnog hardcore punka miksanog sa metalom i skatepunk elementima. Tekstovi su i dalje politički, angažirani, ali miješani i gledani kroz prizmu osobnog iskustva. Na albumu dobijamo 13 pjesama i mogao bih izdvojiti neke koje mi leže bolje od ostalih. Naslovna pjesma, dakle At Peace mi je daleko najbolja na cijelom albumu, nije čudo da su je izbacili kao prvi single sa albuma. Još su mi super dvije melodičnije pjesme koje pjeva basist Todd umjesto gitarista Chrisa, a to su No Longer Young koju su također odabrali kao single, a tu je još i God Of Avarice koje su obje malo laganije i nešto melankoličnije od ostatka albuma. Mogu još istaknuti Stargazing i Vampires Are Real. Glazba je komplicirana, puna izmjena tempa, različitih gitarskih melodija i riffova, a ima i metal galopiranja u skoro pa hevićkoj Prismatic Spray(The Tinder Date). Dakle, da sumiramo, album nastavlja dalje tamo gdje je prijašnji Victory Lap stao i meni je odlično sjeo.
Billy Idol se vratio novim albumom, prvim u zadnjih jedanaest godina. Zadnje je izdao E.P. 2022. Na novom albumu se nalazi devet pjesama i mogu napomenuti slobodno da mi je album sjeo vrlo dobro. Pjesme su himnične i melodične, graniče negdje između punk rock divljine starog Billy Idola i novije mračnije, skoro pop rock faze, ali taj glas se ne može promašiti i ne čuti. Odlične su mi suradnja s Avril Lavigne u pjesmi 77, koja je prava skoro pop punk pjesma, a govori o starim vremenima koja se nikada neće više vratiti, a još bolja mi je Still Dancing koja zatvara album i ima tako odličan himnični refren da mi ostaje u uhu dugo nakon slušanja. Tu moram napomenuti polu baladnu John Wayne i rockersku suradnju s Joann Jett u pjesmi Wildside kao highlighte albuma, no sve pjesme su odlične, i one malo nježnije i malo žešće, vrlo mi je drago da se Billy Idol vratio ovako dobrim albumom, koji ima taman toliko pjesama i trajanje kako treba, da je više ne bi bilo dobro, jer ovako nema pjesama koje su filler na albumu, već samo udarničke hitove.
Nizozemski Epica udaraju ponovo i to novim full length opusom. Bend je aktivan na sceni od 2003. kada je Mark Jansen 2002.napustio After Forever. Moram priznati da nisam fan nekih albuma ovog benda, tamo gdje simfonijski metal gubi primjese gothic metala i postaje previše pop i prekomercijalan, sa slabim pjesmama kao što su neki noviji albumi Nightwisha. Ovo je bendov deseti studijski full length opus koji sadrži 11 stvari. Album otvara brža i agresivnija Cross The Divide u kojoj pjevačica Simone Simons zvuči odlično, možda bolje no ikada. Tekstovi benda su možda na prvi pogled fantasy, no između crta možemo pronaći puno tog osobnog kao i kritike religije, društva, te spiritualnosti. Tu su još već poznate T.I.M.E. i Arcana mudro objavljene kao singlovi prije albuma zbog toga što su catchy i opisuju svojom glazbom samo srce Epice. Uz to bi dodao naslovnu stvar i Apparition kao higlighte albuma. Simonini anđeoski glas se savršeno nadopunjuje sa harsh growl vokalima u pojedinim stvarima i stvaraju ljepotica i zvijer efekt. Dobar album, jedan od njihovih boljih.
KRAYKULLA-WEBZINE 