Moja ljubav prema Queenu je počela davno prije mog ulaska u svijet punka i metala. Ustvari, mogu kazati da je ljubav prema Freddievoj glazbi i Queenu bila moja prva ljubav u glazbenom smislu riječi. Slušao sam pjesme, nalazio se u njima kako u nekim tekstovima i prekrasnim melodijama, tako i u začetku želje da jednog dana i sam imam bend i počnem stvarati neku glazbu.

Kako u to doba nije bilo interneta i informacija, nisam imao pojma da je Freddie teško bolestan, pa mi je bilo šokantno kada je na dnevniku objavljena vijest o njegovoj smrti. Tada sam išao u osmi razred i bio u osjetljivoj tinejđerskoj dobi i u školskoj zadaćnici iz hrvatskog jezika neposredno poslije njegove smrti napisao sam da ne želim završiti poput Freddie Mercurya. Moja razrednica koja mi je ujedno predavala i hrvatski pozvala je moje roditelje u školu da im svečano priopći da sam ja gay hehe. Kakva tuka, nije li? Nisam gay, ni tada niti danas, ali još jedan od dokaza kako je glupost neuništiva.

Prolazila su desetljeća, moja ljubav prema metalu i punku odvela me u neke druge vode, ali Queen me uvijek na neki način pratio i rado sam se vraćao tim albumima i pjesmama, pogotovo u teške dane. Pogledao sam brojne dokumentarce i pročitao brojne knjige o Freddieu i bendu, ali nijedna nije bila dobra kao ova, napisana od strane Matta Richardsa i Marka Langthornea, u izdanju Rockmarka. Knjiga je iscrpna i nije puko nabrajanje snimljenih albuma, značenja pjesama, turneja i kraja benda kao što su neke druge. Ne, ova knjiga je puno više. Govori o povijesti AIDS-a, odakle je došao i kako je sve počelo, naravno isprepleteno uz priču o Freddievom životu, Queenu, muzici, depresiji, seksu, drogi, bolesti, smrti i nadi. U knjizi se može naći sve o Freddievom burnom životu, nezajažljivom seksualnom apetitu, prkosu, boli, usamljenosti, emocijama, smrti, uz priču o albumima, pjesmama, odnosima između članova benda i na kraju smrti. Knjiga je tužna, ali daje i nadu i inspiraciju, kao i želju za borbom i ne predajom, pa čak i kad je situacija bezizlazna. Ono što je moje mišljenje i iza čega stojim i danas je, da je bend trebao prestati s radom nakon Freddieve smrti. Ova nakaradna verzija Queena danas pogotovo s Adam Lambertom kao gostujućim vokalom mi je jednostavno katastrofa i nikako se ne mogu opustiti slušajući te pjesme u današnjoj izvedbi. Paul Rogers je bio solidan kao vokal s kojim su pokušavali, ali i ta inačica benda je bila slaba. Mislim da je bolje bilo prestati kada je Freddie otišao iako bi on možda želio da nastave. No, nikada nećemo saznati tu činjenicu, je li tako? Bez obzira koliko knjiga bilo napisano i koliko dokumentaraca snimljeno. Uglavnom, odlična knjiga!