Acathexis je međunarodni black metal bend kojeg čine tri člana, Jacob Buczarski na bubnjevima, Déhà na gitarama i basu i Dany Tee na vokalima i tekstovima. Članovi sviraju ili su svirali u bendovima kao što su Mare Cognitum, Los Males del Mundo i Silver Knife, Bend je aktivan od 2016.godine i do sada su izdali jedan split i ovo im je drugi dugosvirajući album. Tekstovi Acathexis govore o boli, depresiji, tuzi i tami kako unutrašnjoj, tako i vanjskoj, uz veliku dozu sarkazma i očaja, ali su gotovo poetični i prilično duboki i dugi kao što su i pjesme. Na ovom albumu nalaze se 4 pjesme koje su poprilično dugosvirajuće, najkraća od njih je devet i pol minuta, a najduža preko petnaest minuta. Muzika je melodični i atmosferični black metal, sami sebe deklariraju kao depressive black metal, mada ja volim izbjegavati taj label kod bendova, jer je black metal zamišljen da bude agresivan i emocionalan, melodičan i brutalan u isto vrijeme, zato je taj izraz depressive black metal paradoks sam po sebi. Dreams Of Scorched Mirrors počinje lagano, skoro sa post black metal riffovima gitare, ali pretvori se u full on blast beat black metal agresiju, sa odličnom melankoličnom melodijom u pozadini. Vokali na ovoj stvari su raznoliki, od visokog krika skoro kao Dani Filth, do skoro clean i growlanih vokala, vrlo srce i grlo parajućih i izmučenih, ovisno o atmosferi. Meni osobno je nekako najdraža Adrift In Endless Tides, dvanaest i pol minutna himna, sa malo melodic doom utjecaja i miksom agresije black metala i atmosfere post black metala, s izmučenim visokim black metal vriskovima koji pašu na ovo nebo čelične boje kao budali šamar. The Other mi nekako djeluje kao najagresivnija i najbrutalnija pjesma na albumu, ali svejedno se pretvara iz oštrih i brzih riffova u hladnu, ali sporiju i melodičniju dionicu koja opet otvara vatru blast beatova iz sve snage. Najdulja i nadaleko najepskija stvar na albumu je zadnja, A Slow, Weary Wind koja traje preko petnaest minuta i zaokružuje ovaj mračan koncept. Odlično izdanje, odličan bend s puno agresije i blast beatova, a ujedno i melodije i melankolije.
Tag Archives: black metal
(recenzija) Svorght – ‘Ond’
Svorght dolazi iz Norveške i radi se o one man bandu u kojem je stanoviti Mikhail Igorevich Araratyan mastermind svega, muzike, vokala i atmosfere. Ovo je debut album koji sadrži 10 pjesama s tekstovima na norveškom jeziku. Muzika je uglavnom brza, ima podosta blast beatova, ali i skoro lupajućeg punkerskog d-beata u nekim pjesmama. Radi se o old school norveškom black metalu s podosta melodija u rifovima i nekom prilično mračnom atmosferom da je možeš nožem rezati kada slušaš album. Pjesme nisu duge, taman toliko treba da repeticioni ritualni rifovi ne postanu dosadni i da se dobije što se htjelo u tmini i vibraciji albuma. Vokali su priča za sebe, pošto su vrišteći na nekim mjestima, a većinom s nekim efektom da zvuče prigušeno skoro šapčući. No, album je svejedno epski, sa stvarima poput mog favorita Pest ili Mork, pa i Tristhet. Ovo je dobar one man black metal, mogao bi biti i bolji, ali nije loš album.
(review) Hellbutcher – ‘Hellbutcher’
Hellbutcher su relativno novi bend na sceni, izdali su jedan demo i sada debut album, ali članovi benda su svojevrsna supergrupa. Vokal je poznat po svom bendu Nifelheim, kultnim švedskim black thrash speed metal facama. Ostali članovi su svirali ili sviraju u Bloodbath, Aeternus, Gaahls Wyrd, Unleashed i mnogim drugima. Što imamo na ovom albumu? 8 stvari old school black speed metala sa podosta 80ih utjecaja kao što su rani Sodom ili Kreator plus švedske melodije s maidenovskim prizvukom, odličnim black vokalom plus nešto dobro starog hardcore punka i d beata. Što se tiče tekstova, oni su ono, in your face kao što su naslovi Hordes of the Horned God, The Sword of Wrath, te meni najmilija Death’s Rider. Ovaj album je prava energetska bomba i jako me zanima kako ovo zvuči uživo siguran sam da odlično. Ako već moram usporediti s nekim bio bi Nifelheim miješan sa švedskim Bewitched. Odličan album.
10/10


