Moram priznati da nisam čuo ovaj bend prije nego sam preslušao ovaj novi opus. Ime znači The Seasons Of Life na islandskom jeziku. Ovaj internacionalni bend miješano islandsko njemački je na sceni od 2008.godine i ovo im je šesti dugosvirajući opus. I to kakav. Riječ je o duplom albumu kojeg čine sve skupa 9 pjesama. Kako to pitati ćete se? Samo devet pjesama, a dupli album koji traje preko 82 minute. E, pa riječ je o poprilično dugim pjesmama od kojih neke prelaze 14 minuta trajanja. No, to ne znači nimalo da je album dosadan, upravo suprotno. Kakva je muzika? To je najvažnije pitanje ove recenzije. Muzika je pagan black metal, sa puno izmjena ritma, u kojem agresije blast beatova zamjenjuju atmosferični, skoro folk dijelovi koji savršeno služe kao most između agresivnijih više straightforward black metal dionica. Vokali su priča za sebe. Sva tri člana pjevaju, a vokali se izmjenjuju od klasičnih vrištećih black metal vokala, preko spoken worda i šaptanja do odličnih melodičnih clean vokala, a ta izmjena vokala čini pjesme više dinamičnim, odlično napisanim i nimalo dosadnim tijekom slušanja. Ako volite epski pagan black metal, ovaj bend i ovaj opus su prava stvar za vas.
Tag Archives: black metal
(novi post – recenzija) Pepel – Lord Of The Abyss
Ne zna se puno o Pepel, osim da su bazirani u susjednom nam Varaždinu i da im je ovo debut opus. Bend čine dva člana koji inače sviraju u Corpse Grinder, Bogec, Satanic Multikultivator, Scumbag…, a osnovani su 2023. Na ovom opusu nalazi se 8 stvari, a dugo nije bilo nekog black metal benda u ovim sjevernijim krajevima, a sada se to polako mijenja uz bendova kao što su Haxanking, a naravno i Pepel o kojem je ovdje riječ. Tekstovi su na engleskom jeziku i bave se uobičajenim temama u black metalu kao što su mizantropija, osobni i unutarnji demoni, smrću i tamom, paklom i ostalim veselim temama. Produkcija je odlična za ovakav black metal, a ovdje se radi o sirovijem true black metalu sa uletima atmosferičnog blacka, kao što je akustični početak albuma genijalnog naziva A Small Crack In The Walls Of Hell, Through Which I See The Rays Of Heaven. Iako se radi o instrumentalu riječ je o odličnom intru albuma. To nije jedini instrumental na albumu, tu je i odličan creepy valcer klavira i bubnjeva Serpentine Waltz. Vokali su odlični, Inkvizitor je sasvim sigurno jedan od najboljih trenutno vokala na ekstremnoj metal sceni u Hrvata. Jedan od mojih favorita Misanthropy and Sorrow udara u glavu mid tempom, ali odličnom ponavljajućom gitarskom melodijom i podsjeća jako na slavne dane prvih Darkthrone, Gorgoroth i Marduk albuma, iako nije klon tih bendova, da se razumijemo. Mada prevladava epski mid tempo u stvarima, synthevi dodaju na atmosferi iako ne prevladavaju iznad gitara, blast beatovi koji se povremeno javljaju dodaju na agresiji iznad prelamajućih melankoličnih melodija, a glavna stvar je da je ovdje riječ o odlično napisanim stvarima za debut opus, a moji favoriti su gore spomenuta Misanthropy And Sorrow, Behold An Infernal Throne, naslovna Lord Of The Abyss i Frozen Void.
(novi post – recenzija) Acathexis – Immerse (Amor Fati Productions)
Acathexis je međunarodni black metal bend kojeg čine tri člana, Jacob Buczarski na bubnjevima, Déhà na gitarama i basu i Dany Tee na vokalima i tekstovima. Članovi sviraju ili su svirali u bendovima kao što su Mare Cognitum, Los Males del Mundo i Silver Knife, Bend je aktivan od 2016.godine i do sada su izdali jedan split i ovo im je drugi dugosvirajući album. Tekstovi Acathexis govore o boli, depresiji, tuzi i tami kako unutrašnjoj, tako i vanjskoj, uz veliku dozu sarkazma i očaja, ali su gotovo poetični i prilično duboki i dugi kao što su i pjesme. Na ovom albumu nalaze se 4 pjesme koje su poprilično dugosvirajuće, najkraća od njih je devet i pol minuta, a najduža preko petnaest minuta. Muzika je melodični i atmosferični black metal, sami sebe deklariraju kao depressive black metal, mada ja volim izbjegavati taj label kod bendova, jer je black metal zamišljen da bude agresivan i emocionalan, melodičan i brutalan u isto vrijeme, zato je taj izraz depressive black metal paradoks sam po sebi. Dreams Of Scorched Mirrors počinje lagano, skoro sa post black metal riffovima gitare, ali pretvori se u full on blast beat black metal agresiju, sa odličnom melankoličnom melodijom u pozadini. Vokali na ovoj stvari su raznoliki, od visokog krika skoro kao Dani Filth, do skoro clean i growlanih vokala, vrlo srce i grlo parajućih i izmučenih, ovisno o atmosferi. Meni osobno je nekako najdraža Adrift In Endless Tides, dvanaest i pol minutna himna, sa malo melodic doom utjecaja i miksom agresije black metala i atmosfere post black metala, s izmučenim visokim black metal vriskovima koji pašu na ovo nebo čelične boje kao budali šamar. The Other mi nekako djeluje kao najagresivnija i najbrutalnija pjesma na albumu, ali svejedno se pretvara iz oštrih i brzih riffova u hladnu, ali sporiju i melodičniju dionicu koja opet otvara vatru blast beatova iz sve snage. Najdulja i nadaleko najepskija stvar na albumu je zadnja, A Slow, Weary Wind koja traje preko petnaest minuta i zaokružuje ovaj mračan koncept. Odlično izdanje, odličan bend s puno agresije i blast beatova, a ujedno i melodije i melankolije.


