Tko bi rekao da je prošlo već više od trideset godina otkako su finski divovi Amorphis započeli svoj pohod na scenu. Ključni trenutak bili su drugi i treći album, poslije kojih su uspješno počeli inkorporirati nordijski folk i njegove melodije sa melodičnim i agresivnim death metalo, kasnije dodajući cijeloj slici i neke prog rock elemente u klavijaturama, dijelovima pjesama i čak ponekim izletom u laganu, tek laganu psihodeliju. Pjevač Tomi Joutsen je već dugo u bendu, no zasigurno mogu reči da mi je jedan od najdražih glasova u metalu, bilo da pjeva death metal growlom koji se uglavnom razumije što pjeva ili melodičnim, odličnim clean vokalom, koji može biti jako nježan na momente. Što imamo na novom albumu? Pa, Amorphis nastavljaju put kojim su uspješno išli zadnjih nekoliko albuma, a to je red agresije, red melodičnog death metala, red nježnijih clean folk pasaža sa odlično napisanim melodijama i čak zborskim dijelovima kao u odličnoj Northwards. On The Dark Waters je meni jedan od osobnih favorita, groove death metal kombiniran sa odličnim melodičnim refrenom, sigurno jedan od boljih Amorphis himni zadnjih par opusa. Mirni pasaži, skoro pitoreskni, sa frulom i folk instrumentima brzo se mijenjaju u agresiju, te natrag, ali tu je ona poznata melankolija, svojstvena u tolikoj mjeri samo finskim bendovima, koji to tako dobro odsviraju i napišu prije toga, da ti se koža naježi. A New Land je također stvar koju je potrebno spomenuti sa tom zaraznom glavnom gitarskom melodijom koja vodi u neku drugu dimenziju i ježi kožu. Meni sasvim odličan album.