Svorght dolazi iz Norveške i radi se o one man bandu u kojem je stanoviti Mikhail Igorevich Araratyan mastermind svega, muzike, vokala i atmosfere. Ovo je debut album koji sadrži 10 pjesama s tekstovima na norveškom jeziku. Muzika je uglavnom brza, ima podosta blast beatova, ali i skoro lupajućeg punkerskog d-beata u nekim pjesmama. Radi se o old school norveškom black metalu s podosta melodija u rifovima i nekom prilično mračnom atmosferom da je možeš nožem rezati kada slušaš album. Pjesme nisu duge, taman toliko treba da repeticioni ritualni rifovi ne postanu dosadni i da se dobije što se htjelo u tmini i vibraciji albuma. Vokali su priča za sebe, pošto su vrišteći na nekim mjestima, a većinom s nekim efektom da zvuče prigušeno skoro šapčući. No, album je svejedno epski, sa stvarima poput mog favorita Pest ili Mork, pa i Tristhet. Ovo je dobar one man black metal, mogao bi biti i bolji, ali nije loš album.
Norveške legende Darkthrone imaju novi album vani. Nocturno Culto i Fenriz su nas ovog puta počastili sa 7 pjesama, podosta dugog trajanja. Glazbeno se novi album nalazi negdje na tragu posljednjeg ili dva posljednja albuma, mada ovaj ima malo više epskih momenata i finih melodičnih riffova kao u epskoj Howling Primitive Colonies koja mi je jedan od favorita na albumu, a tu je i melankolična ukleta melodija instrumentala And In That Moment I Knew The Answer, s pozadinskom melodijom klavijatura da se naježiš. Nocturno Cultovi vokali su već trademark, razumije ga se što pjeva, a tematika tekstova više naginje alegorijama i nekom distopijskom značenju koje treba čitati između redaka, iako na prvi pogled rekli bismo da se radi o science fiction tekstovima. Koriste se djelomično i clean vokali kao u Black Dawn Affiliation. Nije mi bilo jasno zašto su uzeli za najavni single The Bird People Of Nordland, pošto na albumu ima puno više (meni) boljih pjesama, ali na drugo ili treće slušanje mogu shvatiti otprilike što su htjeli reči ovom pjesmom, a svak nek si za sebe protumači. Najepskija stvar na albumu je The Lone Pines Of The Lost Planet koja se proteže u trajanju od preko 10 minuta. Ovo meni osobno nije najbolji Darkthrone album, ali mi je najbolji od zadnja tri recimo, ali time ne umanjujem značenje i snagu prijašnjih albuma. Dakle, Darkthrone nastavljaju svoje putovanje istraživanjem heavy metala i njegovih žanrova što ih i dalje čini legendama ne samo norveške black metal scene već ekstremne metal glazbe općenito i bendom kojeg su mnogi pokušavali kopirati ili pokušavaju kopirati.
Norveški Dimmu Borgir su mi uvijek bili guilty pleasure, iako spadaju u one uvjetno rečeno komercijalne bendove. A ti bendovi, kada nemaju inspiracije, ili su dužni izdati ploču izdavačkoj kući, izdaju album covera bendova koji su kao utjecali na njih. Tako su i Dimmu Borgir objavili ovaj album ili E.P. pošto se na njemu nalazi samo 8 pjesama. Većinu toga sam čuo na bendovim ranijim izdanjima i meni osobno su nekako najdraže Metal Heart(Accept), Burn In Hell(Twisted Sister), te me ugodno iznenadio G.G.F.H. cover Dead Men Don’t Rape jer se radi o više mračnoj stvari industrial ugođaja. Tu je još okej cover od Bathory- Satan My Master, koji se po ničemu ne ističe, kao i Venom cover odnosno stvar Black Metal. Ne znam zašto je dva puta stavljen cover od Celtic Frost – Nocturnal Fear, pošto se radi o gotovo istoj verziji stvari. Tu je i neobičan, ali dobar cover Deep Purple, stvar Perfect Strangers koja je dobro napravljena i ima više haunting štimung u Dimmu verziji. To je to. Fanovi će ovo uzeti u svoje kolekcije, oni kao ja koji vole ovaj bend će ovo preslušati, ali ovakvih cover albuma smo se nagledali odnosno naslušali, pa nije potrebno previše filozofirati.
KRAYKULLA-WEBZINE 