Znam da su Dimmu Borgir odavno prešli granicu između komercijale i neki ih smatraju prodanima, no oni iako su na velikoj diskografskoj kući i dalje furaju svoju spiku, a to je simfonijski black metal ili ako baš nećete da se spominje black metal uz njihovo ime, onda simfonijski ekstremni metal. Eto nam i dugoočekivane nove ploče Shagratha, Silenoza i ostatka ekipe, jedanaesti album po redu, ako ubrajamo i onaj remake Stormblasta kao full length studijski album. Ova nova ploša sadrži 13 pjesama od kojih je Tridentium na početku albuma svojevrsni instrumentalni intro, osim što Shagrath nešto mrmlja krajem pjesme, kao i Gjoll na kraju albuma, dakle zapravo jedanaest pjesama. Ono što iznenađuje je žestina albuma, mislim da su u ovih sedam godina što smo čekali novi album požestili stvari i uvrstili natrag i blast beatove što je pomalo falilo kao što roka stvar Ascent koja je odabrana kao single prije izlaska. Tu su naravno i grandiozne klavijaturske melodije, odličan rad gitara, a prije svega dobro napisane pjesme s puno promjena ritma, pa ni na trenutak ne dosade, jer jednostavno ne znaš što te čeka iza idućeg ugla, da se tako izrazim. Dobro je što ima i dvije stvari na norveškom, a to su odlična Ulvgjeld & blodsodel, te Slik minnes en alkymist, jedna od meni dražih pjesama s ploče. Oduvijek sam volio Shagrathov vokal, jer je trademark i može ga se uvijek prepoznati, a iako pjeva na black metal način razumije ga se podosta što pjeva. Od ostalih favorita izdvojio bih žestoku The Qryptfarer, Phantom of the Nemesis, te Recognizant. Oni će vam vjerojatno reći da im je to najbolji album do sada, kao što svaki bend kaže za svoj novi album, nije najbolji, ali je solidan album meni i dalje odličnog benda.