Eto, prošlo je dvije godine otkako smo izgubili našeg brata Emila, dobrog duha ove scene i čovjeka koji je ostavio neizmjeran trag na ovdašnju sjevernu i regionalnu scenu, kao i svjetsku svojim djelovanjem i neumornom pozitivnom energijom.

Kako najbolje proslaviti njegov život i nasljeđe koje nam je ostavio, nego koncertom u Prostoru. Bila je ugodno popunjena kuća, vidio sam i neke ljude iz Slovenije koje nisam dugo vidio, kao i ljude svih dobi, čak i onih koje se inače ne viđa na redovnim koncertima u Prostoru.

Prvi su otvorili večer KOLOMIZE, tročlani bend u kojem bas svira Emilov sin Dorian. Moram priznati da sam ih prvi puta slušao i ostao sam ugodno iznenađen grmljavinom i količinom buke koju proizvode svirajući taj svoj neki stoner doom rock s primjesama metala. Publika ispred bine je naravno uživala u svakom riffu i masnom tonu basa. U jednom momentu Dorian je rekao na mikrofon da Emila nažalost nema s nama, ali on u rukama svira njegov bas, a tu je i njegovo pojačalo i u duhu je s nama. Dorian je imao isti stage persona gard, isti položaj, način sviranja kao Emil, pa sam se naježio u nekoliko trenutaka. Kolomize su otprilike pola seta svirali instrumentale, a tada su im se na dvije tri obrade pridružili dvojica pjevača, od kojih je jedan Emilov nećak, sin Deana Kolara Deke(Drač, Self Confused) koji je pokazao da jabuka ne pada daleko od stabla hehe. Na bis su još jednom ponovili jednu instrumental stvar i zaključili svoj set.

Eh, kao drugi su svirali KRANKS iz Varaždina/Čakovca. Prije nekoliko mjeseci sam primijetio ovaj bend i preslušao na Bandcampu njihove stvari i nekako nisam ostao impresioniran. Dakle, momci imaju dva basa, saksofon i trubu, te bubanj i sve to zvuči poprilično eksperimentalno. Odjeveni su kao muzičari iz 30ih godina 20.stoljeća. Mjuza meni zvuči kao miks 2tone ska generacije bendova sa nekim jazzy i spacy prog elementima. Oni to zovu jungle punk, ja ne znam što to znači i malo mi je bezveze taj slogan. Publika se dobro zabavljala, meni je nekako svaka stvar postala slična kako je vrijeme odmicalo. Jebiga, nije sve za svakoga, pa ovo nije moja šalica čaja hehe.

Tada je došao red na bend zbog kojeg smo svi sa punk hardcore scene došli, a to su legende NAJVERIBEST. Ovo je bend koji su mi prijatelji i jedan od najboljih bendova ove scene već skoro 25 godina i jako mi je drago kada su se prije nekoliko godina ponovo oformili, upravo s Emilom na basu. Nakon što je Emil preminuo, zamijenio ga je Jura Bedić, također poznato lice iz ranih dana čakovečke scene i pere bas više nego odlično. Predvođeni neuništivim frontmanom Vitom, Najveribest je pružio 40ak minuta hitova sa svojeg jedinog albuma O Jalu Je Riječ, kao i jednu novu stvar na engleskom koja ja odlična hardcore himna, te pjesmu Lud koju je napisao upravo Emil. Samo ovakvi carevi mogu osuditi agresiju na Ukrajinu, pa Vito dođe nazad na binu u vojnoj beretki i majici na gardijsku brigadu Gromovi. Još su i poklonili jednu vojnu beretku, bubnjar Ićo je koliko sam vidio isto stavio neku crnu beretku na glavu. Valjda neka Kotoriba spika koju ne kužim hehe. Završili su set sa Maljčiki, obradom Idola, u ruskom stilu uz Vitin pozdrav Do svidanja, koji carevi i legende. Uglavnom, energičan nastup, odlično uvježbani s energičnim frontmenom koji je dan danas jedan od najboljih frontmena ove scene.

WAITAPU nisam gledao, jer nije moj stil glazbei nije me ni najmanje zanimao njihov nastup, a umor me već savladao, pa sam otišao u moj dvorac da legnem u svoj kovčeg na zasluženi počinak.

Sve u svemu, odlično sjećanje na našeg prijatelja, kao što je Dorian rekao, šteta da se nalazimo u ovakvim velikim brojevima u zadnje vrijeme samo na nekim memorijalima.