German gothic metal legends Crematory released their new record, if I am not mistaken it is already band’s seventeenth full length opus. What do we get here? 12 songs, one being awesome Type O Negative cover of My Girlfriend’s Girlfriend. The music Crematory plays is gothic metal with enough rawness and harsh vocals, courtesy of Felix Stass, who also passes from growls to clean vocals with such easiness, mixed with melodic keyboard passages of Katrin Jullich and some catchy guitar melodies and hooks. Some of the lyrics are in English, some are in German, personally, I like those in German a bit more. My favorites on this record are The Future Is A Lonely Place, Das Letzte Ticket, Welt Aus Glas and also My Own Private God. This is a good album if you like your gothic more metal and also gothic haha.
Jedan od mojih omiljenih bendova, Ghost su se vratili novim albumom. Haha, kako se u stvarnom svijetu mijenja papa kršćana, tako se kao da su znali, izmijenili i Ghost papu frontmana, odnosno mastermind Tobias Forge je izmislio novi lik, Nameless Ghoulsi su dobili novi outfit i evo nam novih desetak pjesama. Lirikalno, album je sada nekako duboko osobniji, nema toliko okultnih i satanic tema, iako postoji pjesma Satanized koja je odabrana kao single, ali govori također o osobnim stvarima. Uz spomenutu, kao singleovi su još objavljeni Lachryma koja ima odličan refren uz skoro hard rock stadionski štih i meni jedna od omiljenih Peacefield sa savršenom melodijom i refrenom. Zarazne melodije su to što ovaj bend čine toliko dobrim. Ghost ne bi bio Ghost da nema i neku baladu na albumu, a to je jako pjevna Guiding Lights. De Profundis Borealis je opet malo žešća i melodična himna, dok mi se Cenotaph nije svidio baš toliko sa svojim up tempo malo prerokerskim ritmom i vibrom, kao da mi nešto fali ovoj pjesmi. Missilia Amori govori o ljubavnim raketama i uzbuđenjima oko love/hate relationshipa, uz još jedne zarazne gitarske melodije. Marks Of The Evil One je old school Ghost stvar kao na zadnja dva-tri albuma i jako mi se dopada i tekstualno, a i muzički. Umbra ima sjajne klavijaturske pasaže i podsjeća na osamdesete i sve hard rock bendove toga doba, kao i himnični refren i up tempo ritam, te gitaristički i klavijaturski duel na kraju pjesme. Umbra mi je dakako jedan od highlighta albuma. Tobijeve vokalne dionice su fenomenalne kao i na svakom albumu. Excelsis završava album ponovo u baladnom i pomalo misterioznom, ali nježnijem tonu. Može se reči da su Ghost opet izdali jedan odličan album, u istom rangu kao i prijašnji albumi, iako jače introspektivan od prijašnjih.
Nakon osam godina kanadske legende Propagandhi vratili su se sa novim albumom. Propagandhi su pioniri cijelog novog žanra, odnosno tehničkog melodičnog hardcore punka miksanog sa metalom i skatepunk elementima. Tekstovi su i dalje politički, angažirani, ali miješani i gledani kroz prizmu osobnog iskustva. Na albumu dobijamo 13 pjesama i mogao bih izdvojiti neke koje mi leže bolje od ostalih. Naslovna pjesma, dakle At Peace mi je daleko najbolja na cijelom albumu, nije čudo da su je izbacili kao prvi single sa albuma. Još su mi super dvije melodičnije pjesme koje pjeva basist Todd umjesto gitarista Chrisa, a to su No Longer Young koju su također odabrali kao single, a tu je još i God Of Avarice koje su obje malo laganije i nešto melankoličnije od ostatka albuma. Mogu još istaknuti Stargazing i Vampires Are Real. Glazba je komplicirana, puna izmjena tempa, različitih gitarskih melodija i riffova, a ima i metal galopiranja u skoro pa hevićkoj Prismatic Spray(The Tinder Date). Dakle, da sumiramo, album nastavlja dalje tamo gdje je prijašnji Victory Lap stao i meni je odlično sjeo.
KRAYKULLA-WEBZINE 