Category Archives: Reviews

(little movie secrets) Female Inquisitor(1987) – japanska slatka tajna

Nedavno sam pročitao ponovo knjigu Velimira Grgića o japanskom filmu i slažem se s njim, potrebno je probati druge kinematografije, pogotovo nama koji smo navikli na američku ili povremeno europsku kinematografiju. Kao što možda znate, u japanskim kinima i na tv-u ništa nije cenzurirano, jedino se genitalije ne smiju pokazivati, ostalo je sve dozvoljeno. Zloćko japanske kinematografije Kazuo ‘Gaira’ Komizu je napisao i režirao ovaj film kao jedan od svog ‘Female…’serijala. U glavnoj ulozi je legendarna Keiko Asano kao sadomazohistička vođa bande koja otme pokvarenog bankovnog službenika koji je ukrao i sakrio novac, kako bi ga mučenjem seksom i ostalim sado mazo stvarima natjerali da im oda gdje je novac. U filmu se reda svašta, ali vrijedi ga pogledati samo zbog mučenja jeguljama. Naime, bad guysi toče šampanjac u kadu punu jegulja. Jegulje su sve pijanije, kako ustvrdi jedan od članova bande. Svežu bankarevu ljubavnicu iznad te kade i jegulje je pijanim vrludanjem muče orgazmima. Isto tako, zadnjih dvadesetak minuta filma je ludnica i gledaš i pitaš se koliko smo tako kulturološki različiti da je ovaj film igrao u Japanu u kinima, a kod nas teško da bi išao dalje od VHS-a, ali niti to. U tome je bogatstvo i ljepota raznolikosti.

Gore efekti: 8/10 sjekira – nije klasičan gore per se, nema klanja i krvi, ali ima inovativnih seksualnih i inih metoda mučenja.

Zaključak: 6/10 sjekira – pogledajte koji Komizuov film, čisto da odate počast bad boyu japanske kinematografije.

(review) The Bouncing Souls – ‘Ten Stories High’

Punk veterani iz New Jerseya, The Bouncing Souls su objavili svoj novi materijal, prvi nakon 7 godina i jedanaesti puni album u karijeri. Album sadrži deset pjesama odličnog punka, punog melodije, a sa onim gradskim street punk utjecajem u tekstovima i muzici, dajući istovremeno žestinu i nježnost, odnosno senzibilitet pop punka sa hardcore korijenima. Čuli smo već dva singlea kao najavu, a naslovna pjesma je bila pun pogodak kao single sa uptempo ritmom i uplifting melodijom na refrenu i Gregovim prekrasnim glasom koji sve ove godine opravdano slovi za jednog od najboljih vokala u melodičnom punk rocku, što je istina. Hardcore korijeni se vide u brzoj ‘Back to Better’ te gostovanjem legendarnog Kevin Seconds, vokala 7 Seconds u ‘Vin and Casey’ koji je obogatio meni jednu od najdražih pjesama na ovome albumu. Ono što sam uvijek volio kod ovog benda je to, da kroz njihove pjesme naprosto mirišem gradski asfalt, vrući i ponekad miris kiše na vrućem asfaltu, totalno se uvijek uživim u njihovu muziku i koncerte i to čini ovaj bend odličnim i jedinstvenim, kao da slušam punk verziju Bruce Springsteena recimo. Odličan album i odličnih trideset godina benda. Bar još dvadeset želim.

(strip) Dylan Dog 196 -‘Grafički horror roman’

Novi broj Dylan Doga s epizodom zanimljivog naziva je izašao prije nekoliko dana na kioscima. Još jedno iznenađenje, epizodu su crtali Montanari i Grassani, moji omiljeni crtači Dylana. Prelijepo nacrtana ova epizoda je i zanimljiva, otkako nema Blocha i situacija s likovima se malo izmijenila, ove novije epizode Dylana nekada nisu na nivou kakvim smo navikli od ove legende i mog omiljenog stripa. U ovoj epizodi, Dylana angažira bahati i arogantni crtač odličnih grafičkih horror novela kako bi pronašao tko ubija brutalno koristeći metode iz njegovih knjiga. Epizoda dobro teče i sve je super, ali je kraj nekako zbrzan i nekako se ja kao čitatelj osjećam prevarenim nakon što sam pročitao ovu epizodu, kao da su je odlučili naprasno i na brzinu završiti. Svakako je mogla biti bolja. Scene ubojstva i smrti su super odrađene kao što smo navikli od ovih crtača, Dylan polako napreduje u svojoj zaljubljenosti u narednicu Scotland Yarda Raniu, glavni negativac je odvratan, dobro napisan i nemaš kao čitatelj apsolutno nikakvog suosjećanja s njim. Jedino taj kraj je pokvario epizodu, ali to je samo moje skromno mišljenje, nekome će možda biti sasvim okej.

6,5/10