Vrijeme je za malo finskog black metala na stranicama ovog zinea. Havukruunu dolaze iz Finske i aktivni su od 2005.godine. Ovo im je četvrti full lenth opus, prvi u zadnjih pet godina. Cijeli opus sadrži osam stvari, sve otpjevane na njihovom materinjem jeziku. Muzika koju Havukruunu sviraju je epic black metal, možda s manje blast beatova, ali epskih pasaža i sporijeg kotrljajućeg ritma, gdje se obični black metal vokali miješaju sa odličnim višeglasnim clean pjevanjem, dajući cijeloj slici pagan black metal ugođaj. Odlična mi je otvarajuća stvar albuma Kuolematon Lulunhenki koja daje spoken word početak i nastavlja u kotrljajućem melodičnom tonu dalje. Blast beat agresija i brzina vraćaju se u stvari Havukruunu ja Talvenvarjo koja daje istodobnu agresivnost black metala i melankoličnost melodije kakvu samo finski bendovi mogu stvoriti u svojim stvarima. Neki višeglasni clean dijelovi su me malo podsjetili na Emperor za vrijeme Anthems ere. Koliko mogu prevesti online tekstovi na opusu govore o tami, zimi, usamljenosti, prirodi, finskom paganizmu i takvim temama. Dodatan plus je da pjesme nisu preduge da bi postale dosadne. Jedina zapravo duga pjesma na albumu je odlična De Miseriis Fennorum koja traje skoro jedanaest minuta. Tko voli black metal brz, agresivan, a istodobno melodičan i epski to je to! Vrh album!
Tag Archives: melodic black metal
(novi post – recenzija) Aeonist – Votum Silentii (Sij MusicArt)
Ne zna se puno o Aeonist, osim da dolaze iz susjedne nam Slovenije i potvrđuju još jedno odlično izdanje na regionalnoj underground sceni ekstremne muzike. Ovaj opus sadrži tri pjesme u trajanju nešto više od trideset minuta. Što možemo očekivati? Pa, ovo je odličan atmosferični melodični black metal. Odlične klavijaturske melodije i pasaži dodaju na atmosferi melankolije i tuge, istodobno miješajući se sa old school blast beatovima i vokalima koji su prilično blackerski visoko vrištavi, uz poneki izlet u growlanje u nižim oktavama. Iako su pjesme poprilično duge, ni u jednom trenutku ne dosade, a klavijaturski pasaži iz Saeculorum ostaju dugo u sjećanju nakon što završite sa slušanjem ovog opusa. Oremus ima poduži simfonični klavijaturski uvod koji je podosta pod dungeon synth utjecajem, a kada krene agresija i gitarske melodije dođe ti da se koža naježi od ljepote koja je esencija black metala, uz emocije, agresivnost i melodiju. Iako vokali počnu tek negdje oko šeste minute, na pola pjesme, polako šapčući i prigušeno vrišteći, magija muzike te odnese u neku drugu okolinu. Meni je Oremus najbolja pjesma na albumu. Naslovna pjesma je najkraća pjesma na ovom opusu, oko sedam i pol minuta, ali zadržava pažnju svo vrijeme slušanja i tako zaokružuje ovaj opus. Ako moram usporediti s nečim, bila bi mješavina Limbonic Art i Summoning, možda samo ja to tako čujem.
(novi post – recenzija) Acathexis – Immerse (Amor Fati Productions)
Acathexis je međunarodni black metal bend kojeg čine tri člana, Jacob Buczarski na bubnjevima, Déhà na gitarama i basu i Dany Tee na vokalima i tekstovima. Članovi sviraju ili su svirali u bendovima kao što su Mare Cognitum, Los Males del Mundo i Silver Knife, Bend je aktivan od 2016.godine i do sada su izdali jedan split i ovo im je drugi dugosvirajući album. Tekstovi Acathexis govore o boli, depresiji, tuzi i tami kako unutrašnjoj, tako i vanjskoj, uz veliku dozu sarkazma i očaja, ali su gotovo poetični i prilično duboki i dugi kao što su i pjesme. Na ovom albumu nalaze se 4 pjesme koje su poprilično dugosvirajuće, najkraća od njih je devet i pol minuta, a najduža preko petnaest minuta. Muzika je melodični i atmosferični black metal, sami sebe deklariraju kao depressive black metal, mada ja volim izbjegavati taj label kod bendova, jer je black metal zamišljen da bude agresivan i emocionalan, melodičan i brutalan u isto vrijeme, zato je taj izraz depressive black metal paradoks sam po sebi. Dreams Of Scorched Mirrors počinje lagano, skoro sa post black metal riffovima gitare, ali pretvori se u full on blast beat black metal agresiju, sa odličnom melankoličnom melodijom u pozadini. Vokali na ovoj stvari su raznoliki, od visokog krika skoro kao Dani Filth, do skoro clean i growlanih vokala, vrlo srce i grlo parajućih i izmučenih, ovisno o atmosferi. Meni osobno je nekako najdraža Adrift In Endless Tides, dvanaest i pol minutna himna, sa malo melodic doom utjecaja i miksom agresije black metala i atmosfere post black metala, s izmučenim visokim black metal vriskovima koji pašu na ovo nebo čelične boje kao budali šamar. The Other mi nekako djeluje kao najagresivnija i najbrutalnija pjesma na albumu, ali svejedno se pretvara iz oštrih i brzih riffova u hladnu, ali sporiju i melodičniju dionicu koja opet otvara vatru blast beatova iz sve snage. Najdulja i nadaleko najepskija stvar na albumu je zadnja, A Slow, Weary Wind koja traje preko petnaest minuta i zaokružuje ovaj mračan koncept. Odlično izdanje, odličan bend s puno agresije i blast beatova, a ujedno i melodije i melankolije.


