Prognan su objavili treći dio svoje sage nakon Naši Životi Više Ne Postoje i Sjene Nad Balkanom, ovo je dosada najambicioznije, najšire i najbolje remek djelo ovog odličnog benda. Na albumu se nalazi 12 pjesama u trajanju preko dva sata i nastavljaju priču glavnog lika kako je stala na prošlom albumu, sada glavni lik traži oca kroz turbulentni bijeg od Nijemaca i odlaska na Kozaru, gdje sudjeluje u slavnoj bitci na Kozari koja je opisana u odličnoj dugoj 25 minutnoj pjesmi. Prognan ima temelje black metala, ali to je toliko više toga. Ima agresivnih blastova, melodičnih i melankoličnih gitara, kao i thrasherskih dionica. Vokali variraju od black metal growla, preko clean vokala, zborova, glumaca koji izvode svoje dijelove i stvaraju zapravo epopeju i priču veću od života uz atmosferu filmske muzike u pozadini kao da gledamo neki odličan film. Moj savjet je da nikako ne slušate album, ako ne pratite tekstove, jer ćete na taj način najbolje osjetiti, vizualizirati i čuti što je Prognan htio reči ovim albumom. Moji favoriti su osim spomenute gore pjesme, također naslovna pjesma i Mali Komad Raja. Kraj je odličan i napet, ostavlja cliffhanger, pa se ne mogu dočekati idućeg albuma, koji će navodno biti i zadnji završetak priče.
Evo legendarni Šveđani stigli već do trinaestog studijskog full albuma koji sadrži deset moćnih stvari. Meni se čini nakon slušanja ovog albuma da nisu snimili ovako dobar opus već godinama, makar je i ovaj album oprobana formula sporijih galopirajućih pjesama, brzih true metal himni za sing along i mahanje šakom po zraku i poneka balada, u ovom slučaju odlična Hope Springs Eternal. Meni je još i odlično sjela The End Justifies sa himničnim i fenomenalnim refrenom, Capture The Dream je isto vrijedan spomena, kao i Rise Of Evil. Kako ja volim taj švedski zvuk gitara, dal u švedskim death metal bendovima ili u ovakvim true power metal velikanima kao što su HammerFall. Joacim Cans zvuči uvjerljivije no ikad na vokalu, a tu su i odlični rifovi i melodije Oscar Dronjaka i Pontusa Norgrena. Album je pitak, pun hitoidnih stvari koje vjerujem zvuče super uživo iako sam ovaj bend gledao samo jednom uživo i to daleke 1999.godine, kada su imali samo prva dva albuma vani. Eto, ako volite ovakve bendove preporučam novi HammerFall album.
Ovo je malo starije izdanje, ali nema veze, u ovom zineu pišem o onom što mi se sviđa, pa neka netko čita ili produži dalje. Dark Tranquillity su na sceni od davne 1991., kada su zajedno sa In Flames i At The Gates bili tvorci tzv Gothenburg death metala, odnosno melodičnog death metala, pošto su sva tri benda iz istog grada u Švedskoj. Iako je jedini originalni član postave vokal Mikael Stanne, u bendu je uz njega najduže klavijaturist Martin Brandstrom, bend roka nesmanjenom žestinom, iako je možda kroz godine malo usporio i ubacio u svoj izričaj i malo gothic metala, te možda i malo modernijeg groove metala tu i tamo. Mikael Stanne istodobno može lako growlati na death metal način, ali i pjevati clean glasom, pošto je jedan od najboljih frontmana u ekstremnoj metal glazbi. Nakon četiri godine od zadnjeg albuma evo i trinaestog studijskog albuma na kojem se nalaze 12 pjesama u bendovom prepoznatljivom stilu. Svega ima tu, od mid tempo melodic epskih death metal gitara, preko brzine kao u odličnoj Unforgivable, sve do polubalade neobične One Of Us Is Gone, koja mi je jedan od highlighta albuma, jer je drukčija od ostalih. Još neke pjesme koje moram napomenuti su The Last Imagination i Our Disconnect koje odskaču od ostalog, kvalitetom i te kako bogatog materijala. Dobar album ovih legendi iz Švedske.
KRAYKULLA-WEBZINE 