Category Archives: Reviews

(literatura) Paul Hammy Halmshaw – Anything for a PEACVILLE life

Zahvaljujući dobrim ljudima iz Cult Never Dies izdavačke kuće koji rade odličan posao izdavanja fenomenalnih i zanimljivih knjiga, dokopao sam se mojeg primjerka ove knjige, potpisane od strane samog Hammya. Riječ je o svojevrsnoj autobiografiji Paula Hammy Halmshawa, čovjeka koji je utemeljio i dugi niz godina vodio jednu od najvećih i najpoznatijih britanskih i svjetskih underground music labela, Peaceville.

Knjiga je bogato uređena, s predgovorima, slikama, plakatima, te oslikava jedno vrijeme od osamdesetih i tape tradinga, te početka anarho punk i crust punk scene, čiji sudionik je i sam Hammy, svirajući bubnjeve i pjevajući u bendovima. Volio bih da je malo podrobnije u knjizi opisan taj prelazak dosta sudionika scene s punka u metal vode. Hammyevo odrastanje i ulazak u punk preko benda Crass i njihovih ideala je jako zanimljiva priča i s guštom sam pročitao prvi dio knjige do osnivanja prvo tape labela, pa širenja Peacevillea koji je pomalo konfuzna priča i podosta se nekad pogubio u likovima, nekim business događajima koji nisu meni kao čitatelju baš interesantni, više sam volio dio knjige gdje se opisuje odnosa s bendovima, kao svađa s Doom, Darkthrone kontroverta oko Norsk Arisk Black Metal spike, odnos s My Dying Bride, Katatonia, At The Gates, Anathema, te svim ostalim odličnim bendovima čije je legendarne albume Peaceville izdao. Knjiga je interesantna, brzo se čita, da se tako izrazim, pitka je, no jednostavno se ne mogu oteti dojma da njoj nešto fali i da je mogla biti puno, puno bolja.

HammerFall – Hammer of Dawn (Napalm Records)

Kad su izašla prva dva HammerFall albuma u drugoj polovici devedesetih, Glory To The Brave i Legacy Of Kings bio sam opsjednut tim bendom koliko su mi bili odlični i obožavao sam ih slušati na snimljenim kazetama koje mi je presnimio jedan moj frend koji ih je nabavljao od legendarnog HMFC Marasa iz Zagreba. Uspio sam ih i uhvatiti uživo kada su svirali još samo te stvari. Sjećam se kada je izašao Renegade i kasnije Crimson Thunder koliko sam bio razočaran, a kasnije albume sam samo preletio i pronašao tu i tamo koju dobru stvar i melodiju, ostalo mi jednostavno nije pasalo. Bend je previše otišao prilikom pisanja pjesama u neke kotrljajuće Accept vode, a izgubila se ona ratnička energija i lepršavost koja je ranije postojala.

Eto, templari iz Gothenburga slave uskoro trideset godina i kako bolje proslaviti nego s novim albumom, dvanaestim u karijeri benda čiji su zaštitni znak gitarist/osnivač Oscar Dronjak i pjevač Joacim Cans čiji glas bih prepoznao uvijek, u koje god doba da mi ga netko pusti. Novi album sadrži deset pjesama i onako na prvo i drugo slušanje su dobre i bend nakon svih tih godina još uvijek uspije napisati pokoju himnu i dizalicu kao što je recimo No Son of Odin, koja je lirikalno i muzički jedan od mojih top favorita s ovog albuma, kao i Brotherhood koja podsjeća jako na ranije dane benda, Joacim pjeva ove pjesme odlično kao i uvijek dok gitaristi isporučuju odlične melodije, kako na strofama, bombastičnim himničnim refrenima, te solažama. Ono što je također odlično su harmonije i backing vocali koji su fenomenalno odrađeni. Ono što je boljka na zadnjih xy albuma ovog benda je, da postoje uvijek neka dosadnjaštva ili patetične balade, pa se nađe takvih i na ovom albumu, ali su srećom u manjini, kao i nekih hard rock izleta u izdrkavanje, ali sve u svemu ovo nije loš album. Tekstualno se bend kreće u tematici koja je na neki način zapisana u kamenu za ovaj stil melodičnog power metala, a to je bitke, slava, smrt i život poslije smrti, vjerovanje u sebe, svoje metalno srce itd itd. Kada sam bio klinac takvi tekstovi su me držali cijeli dan da me dignu i da pokažem srednji prst svima, danas su mi još okej, razgale srce, ali me više ne dižu kao nekada. No sve u svemu, od zadnja tri ili četiri, meni nekako najbolji. Drago mi je da su još uvijek tu.

(recka) Amorphis – Halo (Atomic Fire Records)

Tko bi rekao da je prošlo već više od trideset godina otkako su finski divovi Amorphis započeli svoj pohod na scenu. Ključni trenutak bili su drugi i treći album, poslije kojih su uspješno počeli inkorporirati nordijski folk i njegove melodije sa melodičnim i agresivnim death metalo, kasnije dodajući cijeloj slici i neke prog rock elemente u klavijaturama, dijelovima pjesama i čak ponekim izletom u laganu, tek laganu psihodeliju. Pjevač Tomi Joutsen je već dugo u bendu, no zasigurno mogu reči da mi je jedan od najdražih glasova u metalu, bilo da pjeva death metal growlom koji se uglavnom razumije što pjeva ili melodičnim, odličnim clean vokalom, koji može biti jako nježan na momente. Što imamo na novom albumu? Pa, Amorphis nastavljaju put kojim su uspješno išli zadnjih nekoliko albuma, a to je red agresije, red melodičnog death metala, red nježnijih clean folk pasaža sa odlično napisanim melodijama i čak zborskim dijelovima kao u odličnoj Northwards. On The Dark Waters je meni jedan od osobnih favorita, groove death metal kombiniran sa odličnim melodičnim refrenom, sigurno jedan od boljih Amorphis himni zadnjih par opusa. Mirni pasaži, skoro pitoreskni, sa frulom i folk instrumentima brzo se mijenjaju u agresiju, te natrag, ali tu je ona poznata melankolija, svojstvena u tolikoj mjeri samo finskim bendovima, koji to tako dobro odsviraju i napišu prije toga, da ti se koža naježi. A New Land je također stvar koju je potrebno spomenuti sa tom zaraznom glavnom gitarskom melodijom koja vodi u neku drugu dimenziju i ježi kožu. Meni sasvim odličan album.