Sjećam se kada mi je prije kojih 15ak godina moj kaz Darko spržio jedan dvd sa mnogo tadašnjih mp3 metal noviteta i došao sam od njega kući, ubacio dvd u player i krenuo u preslušavanje. Među inim bio je i bend koji se zove Beatallica, hmmm zanimljivo ime, pomislio sam tada, mješavina Metallice i Beatlesa, pa rekoh sebi pustim si malo i ostao oduševljen mashupom između Metallice i Beatlesa, parodijom tako dobro odsviranom sa vokalom potpuno istog glasa kao James Hetfield. Nekako sam kroz vrijeme zaboravio na ovaj bend u moru izdanja, premalo vremena i prioriteta, dok nisam vidio da je izašao nedavno ovaj novi album, već četvrti dugosvirajući koji nastavlja tradiciju sa pjesmama kao što su Play Me Overdrive Guitar, The Damning Of Helleanor Hippie, Wherever and Everywhere i možda nije na razini ranijih albuma, barem meni, ali je još uvijek prokleto zabavan uz pjesmuljke između thrash metala, hard rocka i Beatlesa negdje na prokletoj granici metala i rocka. Ziher sam da bi John Lennon dobronamjerno umro od smijeha da ima prilike čuti ovaj bend i dao bi svoju podršku.
Svi koji iole nešto slušaju i znaju metal, znaju tko je KK Downing, Legendarni gitarist legendarnih Judas Priesta je prije nekoliko godina izašao iz benda. Nisam ni znao da je KK počeo tezgariti na slavi i prošlosti svog bivšeg benda. Inače me nerviraju ta tezgarenja kada gitarist jedne od postava nekog benda s prvog albuma osnuje svoje verziju benda i varijaciju na ime, pa onda pjevač s drugog dema tezgari svoju verziju i tako dalje. E, pa ovdje srećom to je, ali nije slučaj. Dakle, KK je okupio odlične muzičare među kojima je najpoznatiji Tim Ripper Owens, pjevač koji je upravo u Judasima zamijenio Halforda na dva albuma koji su mi bili žešći smor uz pokoju iznimku dobre pjesme. Ali, mora se priznati da je Owens odličan vokal. U kombinaciji sa himničnim melodičnim metal pjesmama i KK ovim sviranjem kao i sing along himničnim heavy metal pjesmama, ovaj album ispada sasvim solidan uz mnoge ode metalu kao što su Raise Your Fists, odlično odabrana kao single, odličnu Brothers of the Road u više hard rock utjecaju, kao i Metal Through And Through koju sam preslušao više puta zaredom. Ako volite metal, nepatvoren i melodičan, ovo će vam biti sasvim super album.
Jim Lindberg is otherwise more known as a singer for melodic punk hardcore legends Pennywise. While his band released one of the best records in 2018 with their last full length, toured prior to covid shit and delivered fine energetic gigs, Jim also wrote and now released his solo work way different than work with Pennywise.
This album is personal. Very personal. The music has punk rock roots of course, but it is more acoustic and has also trumpet, piano, violin and songwriting that makes your skin crawl with emotions, such as sorrow, depression and battling it, loneliness, hope, friendship, happiness and this is basically great Americana punk rock album. I also feel that Jim s voice can sing more beautiful on this solo album and deliver more fine melodies and soar than Pennywise. I also feel that he opened his heart to us with this one and I can totally relate to some of the songs like Dont Lay Me Down, Youre Not Alone and Good Enough. If you expect hardcore punk, fast and furious you will be disappointed. If you open yourself to the music and words and let the music take you to some other level, this is the right one forya.
KRAYKULLA-WEBZINE 