LATEX MY ASS je novi zagrebački bend osnovan na pepelu legendarnog psychobilly benda Latex Willer. Nedavno smo bili u Ormožu, Slovenija gdje je Latex My Ass svirao svoj tek drugi koncert kao predgrupa Koffin Kats. Bio je to idealan trenutak da malo popričam sa vokalom/gitaristom Peppersom o nekim stvarima.

Kakav je osjećaj vratiti se na binu nakon nekoliko godina? Koliko je prošlo od zadnjeg giga, 6-7 godina?

-Rekao bih da je super osjećaj, samo jako drugačiji nego kada smo prestali svirati. Nismo puno svirali, koliko je prošlo, osam godina, tada smo svirali možda dva tri giga mjesečno i nekakvo zasićenje se dogodilo, možda najviše autorsko. Par godina smo vrtili iste stvari, a nije dolazila inspiracija za nešto novo i onda nam je to, blago rečeno dosadilo, pa smo prestali svirati. Nakon jedno osam godina se pojavila neka inspiracija, pa su nastale nove stvari i uglavnom sam ih ja sam snimio na kućnom računalu i koristio neku svoju kućnu opremu i dodavao digitalne efekte da zvuči što uništenije pjesma. Slučajno smo se na jednoj probi našli bubnjar iz Latexa, njegov sin i ja i shvatili da zapravo to možemo izvesti onako kako nam se sviđa. Nešto je drugačije od onog prije, ali u tri mjeseca smo uspjeli posložiti pet-šest novih stvari, sviramo pet ili šest starih Latex stvari sa albuma i još toliko stvari koje smo napravili tada, ali nisu nikada bile snimljene. Sada imamo polusatni zabavljački repertoar. Da se vratimo na tvoje pitanje, osjećaj je drugačiji utoliko što smo stariji deset godina, nema više toliko adrenalina koji nas vodi, nego nas više nosi dijeljenje stvorenoga sa najbližim prijateljima. Uglavnom nam je publika sastavljena od dugogodišnjih prijatelja koji su na toj sceni u raznoraznim bendovima, ali povezani sa scenom na različite načine, primjerice kroz fanzine ili obožavanje garage/rocknroll/psycho/punk muzike.

Zanimljivo ime, Latex My Ass, ja sam sebi to protumačio na ovakav način: Latex, na neki način pogled u prošlost, znači prijašnji bend, jer ovo gledamo kao novi bend, a My Ass, okrenuli ste dupence prošlosti i gledate budućnost. Jesam li dobro shvatio?

-Zanimljiv pogled. Volim koristiti u pjesmama i nazivlju višesmislene kovanice, pa tako i ovu. Priča je vrlo jednostavna. Kada je Ivek(bubnjar) radio majice za prošli bend je, bez da se konzultirao sa bilo kim od nas, kao što to i inače radi, stavio na leđa Latex My Ass. Ne znam koja mu je inspiracija bila za to. Htjeli smo produžiti stvaralaštvo Latexa. Imali smo sto različitih imena koji su morali sadržavati Latex u sebi. Jednostavno, zato što i sviramo stare stvari, morao je biti vidljiv taj nekakav nastavak proizvodnje na sličan način, iako je muzika nešto drugačija, iako nemamo kontrabas koji nam je bio prije zaštitni znak kao i većini psycho bendova. Zadržali smo te stare pjesme, sviramo ih na sličan, ali drugačiji način i možda će nam biti lakše vratiti se staroj publici kroz zadržavanje dijela imena, pa smo se zato tako odlučili. Latex My Ass si i ti na neki način dobro skužio, ali nije okretanje guzice onome što smo prije radili. Mi smo na neki način krnji Latex, pa se može reči da nismo zapravo Latex, jer nam nedostaju vrijedni članovi kao Irina, Damir i Markoč, kao i dva kontrabasista koje smo mijenjali, Srki i Felker. Ta cijela ekipa je sudjelovala u stvaralaštvu tako da nismo zapravo Latex i zato smo Latex My Ass.

Slušao sam ova dva singla koje ste izbacili, Pjesma me jako podsjeća na Coffinshakers, možda samo ja to tako čujem, puno je mračnija nego drugi single koji je na engleskom. Zanimljivo, više nije toliko psycho koliko je neki garage punk rock, usudio bih se reči dark rock. Ima li u planu novo izdanje, baš novi album?

-Na jesen ili ove zime, ako ćemo se malo trebati još dodatno uvježbavati, planiramo snimati svakako, imamo dosta materijala za album ili e.p., ali ja bi radije da napravimo cijeli album. Žanrovski smo se probali osloboditi psychobilly-a, prije smo ga forsirali, u to vrijeme u Zagrebu toga baš i nije bilo na način kako se nama sviđalo i na neki način smo i kroz festival koji smo radili i kroz bend pokušali promovirati ono što u psychobillyu mi volimo. Uvijek je bilo miješano sa garažom, punkom i drugim stilovima, jedino nismo išli u metal, to nam nikada nije bilo drago, iako nemam ništa protiv metala i volim otići na metal koncerte, no to nije ono što volim stvarati. Ove nove pjesme su nastajale pod različitim utjecajima, prijatelja i psihičkog stanja što se možda može i čuti. To je horror, ali malo realističniji od onog prije, cijelo vrijeme je u tim pjesmama zapravo bilo izbacivanje smeća iz sebe, a žanrovski se zaista mijenjalo kroz zadnjih godinu dvije pod utjecajem scene i prijatelja među kojima sam se kretao i jako dopuštam da prijatelji imaju utjecaja na mene. Dosta pronalazim nove bendove kroz prijatelje, tako mi je potpuniji doživljaj muzike kada slušam neku muziku koju mi je netko preporučio, ili sam vidio da netko uživa u njoj, to mi je potpuno drugačiji osjećaj od nečeg što sam solo otkrio, nekako je potpuniji osjećaj.

Ovo vam je tek drugi koncert danas, ako se ne varam…

-Ovo je sad drugi gig danas, samo bih htio još, ako smijem dopuniti prošlo pitanje, spomenuo bih da nisam ja jedini stvaraoc u bendu, tu su Ivek i njegov sin Fićo…

Kakva je sinergija između vas dvojice, stare garde i njega tako mladog?

-Fićo je nevjerojatno nadaren mladi dečko koji je počeo svirati prije samo dvije godine i sve nas je već prestigao u nekakvoj kvaliteti svirke, naravno još je jako mlad, tek mu je 16 godina i još puno uči, kakav li će tek biti za godinu ili više dana, to možemo samo zamišljati. Stvarno je nadaren, nekoliko pjesama je i on napravio. Sviđa nam se što on naginje žešćoj strani punk muzike i tjera nas da sviramo što brže i tjera nas da radimo što žešće stvari. Koliko će postići pokazati će vrijeme, ali on nam je sigurno najveći potencijal.

Vidim da na gigovima koristiš neku vrstu corpse painta, šminke na licu, je li ti to ostalo iz starih dana, je li to neko drugo ja na bini ili umjetnički izražaj ili samo dio showa bez dubljeg značenja?

-Što se tiče scenskog nastupa ja sam uvijek bio nekako ambiciozniji od ostatka ekipe i htio jesam da imamo nekakav dodatan scenski nastup uz muziku. Nisam muzičar, volim i cijenim muzičare, no ja ovo radim iz hobija, volim također različite druge tipove umjetnosti. Jako volim Hansovo slikarstvo i pop art općenito, ali uvijek sam htio da na bini postignemo nekakav dodatni efekt uz muziku. U zadnje vrijeme sve više vidim da nije nužno imati scenski efekat, već postići energiju, a šminka na licu je zaostatak iz starih dana, hoće li biti kontinuirano vrijeme će pokazati. Obično neposredno prije nastupa odlučim što i kako se našminkati. Do sada sam se uvijek nekako našminkao, ali da li ću biti koji puta i bez vidjeti ću. Definitivno je drugačije kada se našminkaš, to malo mijenja, napravi neki odmak od tebe, možda si istovremeno, neću reči iskreniji, ali daje ti nekakav prostor da napraviš neke stvari drugačije nego da si to ti.

Što ti misliš, u čemu je sva ta ljepota undergrounda, DIY, te scene, koja nas je sve privukla zajedno u neku mrežu?

-Ljudi koje sam upoznao kroz godine imaju tisuće priča kako ljudi ulaze i izlaze iz scene, ali opet postoji to neko zajedništvo kao druga obitelj. Punkrock nije samo zabava, punkrock je i način života. Dosta je i angažirana scena i muzika. Mi, iako jesmo svirali psychobilly koji pokušava biti apolitičan, ne možeš biti apolitičan, a da nisi desno, pa onda smo mi dio antifašističke struje, iako ne eksplicitno u tekstovima. Tako da smo cijelo vrijeme dio te punkrock obitelji i mislim da to povezuje ljude. Na mjestima gdje se okupljaju rade to što bi inače željeli raditi, a društveni konstrukt im to ne dozvoljava i možda su zapravo u tim trenucima ljudi najiskreniji, nažalost nekada često pod utjecajem alkohola i droga se ljudi otvaraju, ali mislim da ta vrsta zabave koja je kombinirana sa angažmanom mijenja ljude na bolje, ako ne pretjeruju sa opijatima, mislim da to sve zajedno povezuje ljude. To je moj odgovor. Postoji tisuću priča, svaki čovjek ima svoje razloge kako uđe i kako izađe sa scene.

Da, postane toliko dio tebe da postane jedno s tobom, poveže se sa tobom ta scena u jednu veliku cjelinu…

-Kod mene je to išlo malo drugačije, muzika je bila jako prisutna u obitelji. Obitelj je doživjela određene promjene, onda se i u meni dogodila značajna promjena, muzika mi je prije predstavljala nekakvo rekao bih dodatno uljepšavanje života, a sada me muzika spašava od često dosadne svakodnevnice i ja u ovim godinama vidim sada da bi život bez muzike bio potpuno drugačiji.

Hvala ti puno na prvom interviewu za naš zine i želim sreću na gigu večeras, svi ćemo se dobro zabaviti.

-Hvala ti!